Vučić na kanabeu, Spajić u ormaru

“Aleksandar Vučić nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje. I sada, nakon što smo popričali na kanabeu, mogu da garantujem – neće on lako pustiti Srbiju. Ali ni Crnu Goru”. Ostalo je zapisano novembra 2020. Da bi prije neki dan, ispali Spajki i ostali kosturi iz ormara. Vučićevog, naravno

Bio je kraj novembra 2011. kada su svemoćnog i nedodirljivog Đukanovića, gospodara Crne Gore, posjetili Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, dva politička autsajdera, u tom momentu, “grešnici” Vojislava Šešelja. Ali, dečki su obećavali. A Milo je uvijek imao njuh za talente. Zajednički su saopštili ono što ćemo gledati narednih godina: gradićemo najbolje odnose dviju država. Toma je držao banak, a mladi Aleksandar je djelovao više iz pozadine. Bio je sretan što je video Tita, a osmijeh sa lica nije skliznuo ni kada su našeg Dona upitali da li se boji sanaderizacije. “To pričaju politički miševi kojima je potrebna prije svega deratizacija, umjesto sanaderizacije”. Tu je Vučić naučio nove lekcije na temu obračuna sa neistomišljenicima.

Nepunu godinu kasnije, Toma je pobijedio nejakog Borisa, a na vlast je došao Veliki Aleksandar. Negdje krajem 2017. jedan poslovni partner iz Beograda, kada smo se dotakli politike, rekao mi je kako je sa Acom bio u srednjoj školi i kako ga dobro zna, iako se od tada nisu vidjeli. “Nakon izbora i njegove pobede, rekao sam prijateljima – sada ćete da vidite kako se brani vlast”!

I taj film već godinama gledamo. Iako se Srbija nakon 5. oktobra 2000. i pada Miloševića ponadala da nešto slično više nikad gledati neće.

Negdje pred kraj 2019. sjedio sam u Šumatovcu sa jednim od opozicionih prvaka Srbije. Sipao je vatru na AV, prijetio da opozicija neće izaći na izbore, a kada je pomenuo ustanak i krvoproliće, pitao sam da li je moguće, uz pomoć velikih sila, napraviti neki dogovor sa Vučićem. Sagovornik je uzvratio. “Znaš kakav je on čovek – kada bismo mu ponudili da bira između mirnog odlaska, pozitivnog mesta u istoriji ili da visi na Terazijama – on bi odabrao ovo drugo”.

A onda se, u posljednjih godinu dana, mnogo toga promijenilo filmskom brzinom. U Crnoj Gori, ne u Srbiji. Što će Vučiću ići na ruku i što će on, koji malo spava, mnogo radi, spremno dočekati. Bez Đukanovića nikada ne bi došao na vlast, ali kako u politici savezništva ne traju vječno, učinio je mnogo toga da pogura Milov silazak sa vlasti. Ako govorimo o novcu, nije to onih 20 i kusur miliona uloženih u srpske institucije i bogomolje po Crnoj Gori, već nedavno priznanje Vulinove sablje Mandića da je kampanja koalicije ZBCG koštala milion i po. “To je neko morao da plati”, priznaje lider DF-a. Krivokapić i Crkva nijesu dali cent, kaže, tako da je sumnja pala na samog Vučića.

To mi je bila prva opaska kada je došao na kanabe. Onda sam mu pričao o važnosti slobodnih medija, o tome kako je Đukanovića rat sa Vijestima puno koštao, na kraju i poraza na izborima. Mi smo ga u ovih 15 godina izmorili i bacili na konopce, Amfilohije ga je samo nokautirao… Pomenuo sam mu na kraju tajkune i mafiju, i onda je Vučić ušao u studio. Šta je rekao, nije na meni da prenosim. Bila je to partija šaha, a srpski Vožd uživa u toj drevnoj igri. Pioni su mu omiljene figure. To pokazuju Mandić, Knežević i Medojević. A topovi udarno oružje. Obožava kada obori kralja i preuzme tron. Amfilohije je umro, Milo je gotov, ali nije mu pošlo za rukom da poentira i održi govor kojim bi simbolično pokorio Crnu Goru. Neće to zaboraviti Joanikiju, što ćemo, vjerovatno, vidjeti kada Arhijerejski sabor bude glasao za novog crnogorskog mitropolita. Aleksandar Vučić nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje.

I sada, nakon što smo popričali na kanabeu, mogu da vam garantujem – neće on lako pustiti Srbiju. Ali ni Crnu Goru.

Bilo je to početkom novembra 2020. Vučić na kanabeu. A par dana kasnije izašla je citirana kolumna, istog naslova. Da bi sredinom 2026. prije neki dan znači, Radojka sa današnje Bastilje, sa zamračenog RTCG, klinkula ili tvitnula kako sam se eto pohvalio sa Vučićem, posjetom i intervjuom na Vijestima 2020, pa šta ima sad da se žalim na njega. Ispalo je po Radojki da se ne smijemo pohvaliti i kada je povod, ne za pohvalu, nego za vatromet. Naime, gospodar tame i rejtinga, pored tri ovdašnje svoje televizije sa nacionalnom frekvencijom (uključujući i RTCG), i još desetak kablovskih, na čelu sa Pinkom i Hepijem, dolazi na intervju u Informacije CG. Ima li većeg priznanja našem uticaju i značaju!

I velika prilika da se potvrde taj primat i dominacija, ali i kredibilitet Informacije CG. Što se i desilo. Gledanost Dnevnika u 22h najveća ikada, i prije i poslije AV gostovanja, a naš urednik Radomir Kračković danima regionalna zvijezda. “Evo kako Vučić prolazi kada dođe na tapet nezavisnog novinara”, pod tim naslovom su gotovo svi značajniji mediji u okruženju objavljivali video-klipove iz pomenutog razgovora.

Ali da je sve ostalo na Radojkinom tvitu ne bih ni pomenuo, frustracija je teška i bolna, razumio bih dakle, da se u priču nije umiješao Radojkin tata – Spajki. To jest njegova stranka. Koja je od Radojkinog tvita napravila izložbu. Rimejk nekadašnje Bebine i Draljeve – Riječ, slika, neprijatelj.

Sa porukom, ne žali se ŽI na AV kad si ga primio na kanabe. Drže mi lekciju Radojka i Mickey, nekome ko je od 2012. do 2020. napisao desetine kolumni na temu protivprirodnog odnosno antidržavnog bluda Mila i Vučića, i ko je poslije 2020. dodao još novih, više desetina, tekstova oko malignog uticaja AV, pokoravanja crnogorskih institucija i političara, i ćutanja vlasti na sve to.

Montažnu izložbu organizuju Spajki i njegova posluga, koji do juče nijesu smjeli da se prekrste na pomen Vučića. Ne zbog samog obreda, to im inače dobro ide, Oče naš znaju napamet i da tri prsta prvo stave desnu pa na lijevu stranu, a ne obrnuto, nego nisu smjeli da se prekrste od Betmena sa Andrićevog venca.

Dakle, nakon Vučića na kanabeu, iskoči Spajić iz ormara. Ne meni nego Mandiću. Zato je mudri i preporođeni spiker, najbolji drug Marte Kos, morao da spasava koalicionog partnera, šaljući nekog sekretara da ga vrati u ormar. Kupite eksponate i ovaj dušek Vasilija Čarapića, nešto tako mora da je rekao sekretar, čime je izložba okončana. Ispao je samo pokušaj. Bravo, Mandiću.

Eksponati su, dakle, vraćeni u ormar, pored ostalih Spajkijevih kostura. Poput srpskog pasoša i državljanstva, stana u Beogradu na vodi, za koji se kleo da ga je prodao a onda priznao da ga je poklonio, palate u Muo, za čije je porijeklo jednom pitao MANS pa zaboravio, a jednom i Petar, jer drugog puta nije bilo. Pošto je Radojka navikla premijera na ugodna pitanja, on Bastilju na mijenja. Hvala RTCG-u, rekao bi premijer. Ali nije tu kraj kanabeu i kosturima iz ormara. Tek će se otkrivati pozadina i suština priča oko kripto mahera i mahinacija, “genijalnog” Do Kvona i “moćnog” brata Kotrela. “Posh Džordža”, koji je ovih dana došao u vrh naslovnih stranica kompletne britanske štampe, kroz storiju o tajnom finansiranju Reformističke stranke i njenog lidera Faraža. Radojka ni riječ, a kamoli tvit na tu temu, ćuti Statis i njegova posluga, ali još zanimljivije – ćuti Vučić i tamošnja rijaliti propaganda. Valjda zbog Siniše Malog. A ne brata Spajkija.

I onda oni meni Vučića na račun. A ispilili se iz njegovog ormara. Pardon, ispali. Kosturi obični. Politički, naravno.