Dodatni rascjep: Želja kao nauralgična tačka

Između zahtjeva i želje događa se rascjep. Subjekt zapravo treba, i to je ono što je čisto nasilje nad njim, da – želi ono što se od njega zahtijeva; međutim, ukoliko on želi, kako to da se još na tome i zahtijeva

Način na koji se performativni čin izvodi, poslužuje nam da protumačimo – šta zapravo hoće da nam se kaže, pošto nam se govori: obavi to do podne! Da li znači da, ukoliko stvar ne bude završena do podne, slijedi otkaz, ili čak, pošto je nemoguće to obaviti do podne, mi smo već dobili otkaz koji će nam se uručiti u podne (podsjetimo se mjesta iz filma Oficir i džentlmen, pošto ga naposljetku slomi, ili je pri tome, Sgt. Emil Foley upita Zacka zašto pristaje na sva ta ponižavajuća mučenja, dok ovaj ne posegne za melodramatičnim acting out-om, histeričnim izlivom suza, dramaturškim naglašavanjem kako zapravo nema gdje otići, da mu je to jedina karta da ostane i dalje u životu, itd., na šta bi diskurs Univerziteta kao ustanova za popravljanje promašenih uzvratio: na to si trebao računati na vrijeme)?

Totalitaristički govornici su ne bez razloga pribjegavali krajnjem acting out-u; oni su bili figura koja je apsorbovala pažnju velikog Drugog emitujući od prenaglašeno izgovorenih riječi, insceniranih pauza, izrežirane gestike, ono što je u priči proizvodilo efekat da se istina govori sama od sebe, koristeći lidera gotovo kao medijum kroz koji se materijalizuje. Jer, iskazom gospodar nešto prenosi, međutim, činom iskazivanja, on nam dodatno nešto saopštava, utoliko prije njegova pojava garantuje da ono što govori jeste uvijek i nešto više, dakle samu istinu.

Ako bismo stvarima pristupili malo kompleksnije, kad stvar dakle dogura do pitanja – Che vuoi? (Šta želiš?), onaj koji ga postavlja, ne traži odgovor, prije da ukazuje kako ponašanje druge strane, vođeno neznanjem šta u stvari želi (dijete-kralj želi svu pažnju za sebe, potpuno posvećenje primarnog objekta želje kakvo je majka, i što ga više dobija, dijete ga sve više zahtijeva; utoliko prije, dijete je najveći gospodar i uspješni manipulator koji se fenomenalno koristi strategijama naredbe, utoliko prije, Bodrijar griješi pošto kaže kako samo dijete ne zna koliko je dobro biti dijete), proizvodi pritisak, konfuziju, situacije koje su, budući lišene smisla, naprosto izglobljene iz konteksta. Tako, kad Valter Benjamin postavi najstrašnije pitanje koje je potpuno metafizičko – Kome se čovjek iskazuje? – odgovor je: nepostojećoj krajnjoj instanci kakva je veliki Drugi, jer je to provjereni način da nam se sve što činimo apriori odobri i verifikuje.

Sad, ovdje nastupa problem. Želja koja je želja Drugog (Désir de l’Autre), preuzeta od strane uvijek već rascijepljenog subjekta ($ – rascjep je konstitutivan obzirom da je subjekt drugo ime za njega), pošto se postavlja kao objekat koji se prinosi društvu kako bi se prošla mukotrpna inicijacija sa težnjom da se bude primljen unutra, iz otuđenja odvodi do separacije, uvida da je sam veliki Drugi unutar sebe prazan, krajnje razočaravajući. Zato se u pomenutom filmu ubija Sid Worley, jer je njegova želja koja dolazi od Imena-Oca u potpunosti kastrativna, ono što je on iznevjerio, čemu, dakle, nije dorastao, otud prelaz na passage à l’acte, budući da – ime koje dobijamo možemo da promijenimo, jezik u kojem smo se rodili i na kojem sanjamo možemo da zamijenimo drugim, kultura koja djeluje najviše onda kad je subverzivno dekonstruišemo može da se naprosto premještanjem u drugu otpiše, ali ono što zauvijek poput sjenke ostaje jeste – prezime (sinthom), prošlost koja je preko njega uvijek već neizbrisivo prokleto upisana u nama, i to je ono Realno što nastojimo odužiti tako što ćemo u simboličkom poretku biti – pilot, to jest advokat, umjetnik (ovo posljednje i nije baš preporučljivo, utoliko prije što biti umjetnik nikada nije pozicija koja se može simbolizovati, nešto isuviše subjektivno istrajava u svakome ko se opredjeljuje na stvaranje unutar već postojećeg, i samim tim, to ipak ne može da bude sasvim normalno iz pozicije velike većine, kao što je Vitgenštajn rekao da filozofija prianja za onoga u kome samo mišljenje funkcioniše na jedan za druge ljude potpuno nepraktičan način, polazeći od toga da za ovaj život ne može imati nikakve koristi od toga da li je transcendentalna apercepcija ono prazno kao oblik za formu mišljenja, ili se antinomija čak može podvesti i pod rascijepljenošću koja stalno sprečava da do, inače, nemogućeg izmirenja ili ‘ušivka’ dođe).

I to je doista onda pozicija koja pada u depresivno stanje; međutim, ukoliko želju iznevjerimo, onda nas počinje iznutra proganjati tako što u svemu ukazuje na nedostatak onog nečeg što za ovu priliku možemo nazvati ‘transcendentalno x’, tako da neprestano to što u njoj ostaje neostvareno nastojimo da kompenzujemo nečim drugim, ali to je osuđeno na neuspjeh.

No, kako nema ispunjenja želje nego samo njenog odlaganja kako bi se crpilo zadovoljstvo, zato se ona i dijalektički kreće. Vrlo važno je da nikada ne potpadnemo pod potpuni pritisak simboličkog, obzirom da je izuzetno užasan, utoliko prije – superego jeste osveta, ne samo za neuspjeh, koliko prije za uspjeh, pođemo li od toga da, što više radimo na ostvarenju želje kako bismo potvrdili svoje mjesto koje nam je rezervisao veliko A, ali treba da ga zaslužimo (kako kaže Gete: “Ono što posjeduješ, zasluži da bi to imao”), srazmjerno tome smo sve manje ispunjeni unutar sebe, iz prostog razloga kojeg iznova previđamo: kako želja nije naša, radeći s njom tako što je ispunjavamo, mi ostajemo apriori kastrirani i nezadovoljni; naprosto, to nikada nije to.

Pitanje: šta želiš (od mene)?, tim prije što je upućeno imaginarnom identitetu, nekom izvan svega kao postojećem entitetu koji sve naposljetku privodi smislu, naprosto mora prije ili kasnije dovesti do eksplozije acting out-a, mada je već to pitanje njegov proizvod. Uostalom, pogledajmo Gospodara: budući da to nije stvar-po-sebi, nego čisti rob simboličkog, ono što uvijek već nastaje, šta on čini tim do kraja insceniranim performansom: poput starog dobrog totalitarnog perverznjaka, svoj užitak (jouissance), on dobija iz uživanja nas u njemu!

Između zahtjeva i želje događa se rascjep. Subjekt zapravo treba, i to je ono što je čisto nasilje nad njim, da – želi ono što se od njega zahtijeva; međutim, ukoliko on želi, kako to da se još na tome i zahtijeva (ili: ono što je nemoguće treba još i da se zabrani, poput incesta ili oceubistva ili svetogrđa). Obzirom da simboličko prepoznaje u sebi ta mjesta-pukotine, ono radi na tome da ih prošiva (le point de capiton); no, kako je prošivak u stvari – subjekt, ono što se postavlja između riječi i stvari, kao, u stvari – veznik i – on trpi unutar rascjepa koji je za njega konstituitivan, dodatni rascjep.

Isto tako, uvijek se koncentrišući na Drugog, ono što se u njemu proizvodi tako što mu se ulazi u strukturu iza svijesti, prelazi se preko pozicije Gospodara koja je doista luda, budući da upravo Gospodar zna da – istina koju proizvodi putem čina izricanja, mora moći da kamuflira laž koja je upisana u samu istinu. Tako, kad Staljin u zanosu tokom jednog govora pred Partijskim Kongresom kaže kako su oni dužni i obavezni znati šta narod misli, tu pravi fatalnu grešku, polazeći od toga da baš on, Staljin, zna da će narod, sve dok misli vlast kojoj je on personifikacija, biti siguran.

Kad, na primjer, da se vratimo u svakodnevicu, žena kaže kako od muškarca želi samo to da bude zreo i da se na njega može uvijek osloniti, ona time pokazuje da je u poziciji – fantazije, to jest: ona je planer, menadžer, koordinator, muškarac je izvođač radova, dakle to bi bio gospodar kojim žena upravlja (veli Lakan).