Pogled na jednu prelomnu epohu: Savremeni istorijski roman – “Ilirik” Dragana Glogovca

Dragan Glogovac je povratio povjerenje u istorijski roman koji na našem prostoru neće više imati funkciju da dolijeva ulje na političku vatru, nego će širiti vidike i ostavljati čitaoca bogatijim

Za roman Ilirik iz pera Dragana Glogovca, može se reći da samo uslovno pripada romanu kao književnoj podvrsti.

Njegovo djelo je to u onoj istoj mjeri u kojoj je to i Andrićeva Na Drini ćuprija. Obzirom da se i Ilirik, kao uostalom i Andrćevo, Nobelovom nagradom ovjenčano djelo, vodi kao roman. Razlika je u tome što su epizode kod našeg nobelovca povezane jednim zajedničkim imeniteljem koji se zove ‘most’, odnosno, ćuprija na rijeci Drini, izgrađena još u 16. vijeku, dok nas Glogovac upućuje na Hercegovinu kao taj koherentni faktor i imenitelj svega onoga čime se kao pisac bavi u ovom svom najnovijem djelu. Obzirom da smo izabrali da ovom djelu pristupimo kao nekoj vrsti kolaža, dužni smo da damo neke važne, i budućem čitaocu vrlo korisne napomene. A to je prije svega napomena o istorijskom kontekstu u okviru koga je smještena radnja ovog djela.

Odrediti istorijski kontekst Glogovčevog djela i nije neka velika mudrost, pošto je on sam odvojenim podnaslovima, te preciznom topografijom, kao i vremenskim određenjem događaja, uveliko pomogao čitaocu da ne luta i ne traži dodatna objašnjenja, kao ni pomoćnu literaturu radi lakše navigacije kroz istorijsko vrijeme koje roman obuhvata. Zapravo, ovaj roman, kao i neki istorijski romani novijeg datuma, poput recimo romana Balše Brkovića Aurora, pa onda romana o čuvenom bokeljskom kapetanu Petru Želaliću napisanom iz pera Predraga Kuzmanovskog, te romana Ezan hrvatske književnice Ivane Šojat, pa onda roman Što pepeo priča Dževada Karahasana, da nabrojimo samo neke, bude apetit da još ponešto pročitamo i dopunimo kako svoje književno-literarno, tako i istorijsko znanje.

Gledano iz vremensko-istorijske perspektive, roman-kolaž ‘Ilirik’ smješten je između dva važna datuma: dolaska Omer-paše Latasa u Bosnu i Hercegovinu koji pada u 1850. godinu, kada je Omer-paša, u pokušaju da ojača centralnu, tj. sultanovu vlast, dobio mandat da u Bosni skrši otpor domaćeg begovata i tako osigura provođenje reformi, a završava neuspjehom tog istog nastojanja da se Tursko carstvo reformiše, što je Berlinskim kongresom iz 1878. definitivno potvrđeno kao neumoljiv istorijski fakat.

Istina, roman Ilirik ima i svoj epilog koji iskače iz gore navedene vremenske konotacije, obzirom da se Glogovac, osim kao pisac, želio pokazati i dokazati kao humanista, dužnim da do kraja progovori o svima onima koji su bili neka vrsta kolateralne štete događaja koji su slijedili nakon Berlinskog kongresa. Posebno je dat prostor onim socijalnim grupama koje su u krajnjem očaju napustile prostor Bosne i Hercegovine, pošto se ona po potpisanom ugovoru u Berlinu, nakon viševjekovne osmanske vlasti, našla u okrilju jedne evropske velike sile. Pripala je, naime, Austrougarskoj monarhiji, koja je dobila mandat da ovu, vječno pobunjenu provinciju pacifikuje i evropeizuje, kako je formulisano u samom ugovoru.

Treba reći da je bavljenje ovako velikim, i u modernoj istoriji prilično dugim vremenskim periodom, pravi izazov za svakog pisca. Nije šala ni veličina istorijske građe s kojom treba izaći na kraj. A Dragan Glogovac ne samo da je tu građu savladao, nego je napisao jedno atraktivno, i za čitanje vrlo pitko štivo. Ne samo da je izašao na kraj sa vremenskom dimenzijom, nego nas je i uspješno proveo kroz sve relevantne društveno-istorijske scene, na kojima su se odvijali događaji vezani za hercegovačke ustanke tokom druge polovine 19. vijeka o kojima je u romanu riječ. Čas smo na Velikoj Porti gdje pada odluka o slanju Omer-paše Latasa da provede reforme u Bosni i makar samo privremeno zaustavi eroziju i propadanje Turskog carstva, pa smo u malom ličkom selu odakle sam Latas potiče, pa nas evo među ustanicima koji se svako malo bune, pokazujući da su reforme samo friziranje stanja bez suštinskih pomaka i istinskih reformi postojećeg stanja. Stižemo i kod pripadnika običnog naroda, kako kod muslimana (Jasmina i njen otac, Hećim, Ibrahim i drugi), tako i kod hrišćana, onih pravoslavnih (Jakov) i onih latinske vjere, kako se prepoznaju katolici ove provincije (Mato). Nezaobilazan je i kneževski dvor crnogorskog knjaza Nikole Petrovića, koji je uvijek imao šta da kaže kad je u pitanju pravoslavni dio Hercegovine, obzirom da njegova samosvijest o vlastitoj moći raste upravo u taktu sa slabljenjem Turskog carstva u susjedstvu, baš kao što je samosvijet rasla u susjednoj srpskoj kneževini. Da ne govorimo o velikim silama, pogotovo jačanju uloge pravoslavne Rusije, te koncima koje vuče najprije Austrija, pa onda Engleska i ostale evropske sile. Sve je to ne samo spomenuo, nego uspješno uvezao u romaneskno tkivo Ilirika pisac Dragan Glogovac.

Snagom fikcije, kako to i recenzent Časlav Đorđević ističe u kratkom tekstu na poleđini Ilirika, Dragan Glogovac se potrudio da nam što intenzivnije dočara vrijeme ustanaka koji su u 19. vijeku nosili progres naše političke, socijalne, pa i svake druge istorije. Upravo zbog tog intenziteta i povjerenja u vlastitu fikciju, koja je obimno pomognuta velikim poznavanjem materije, piscu je pošlo za rukom da izgradi upečatljive likove. Likove, koji su uspjeli da ponesu teret ideja vremena u kom su živjeli.

Kako se ti likovi dijele na one stvarne i likove koji su izmišljeni, uglavnom zbog toga da bi predstavili koliko je višeslojna materija kojom se roman bavi – višeslojna kako u političkom, socijalnom, kulturološkom, pa ako ćemo biti konzekventni u nabrajanju tih nijansi, isto tako i u estetskom smislu – dužni smo se pozabaviti njima koliko je moguće temeljnije.

Kako spada, i kako sam autor sugeriše, počećemo sa Omer-pašom Latasom, likom koji okuplja i koji nosi težinu prvog dijela romana.

Da bi pojačao njegovu važnost, kao i važnost čitavog projekta reformi koje treba da provede kao sultanov čovjek broj jedan, Glogovac daje ovaj istorijski lik odmah na početku u punoj njegovoj veličini: “Iako Tursku uveliko nazivaju bolesnikom na Bosforu, odsjaj sa dva ordena na lijevoj strani njegovih grudi svjedoče o nepotrošenoj sili i slavi imperije. (…) Omer-paša jeste pravi gospodin, ali tek uniforma upotpunjuje njegov lik.” (Ilirik, st. 18)

Dok Omer-paša dominira prvim dijelom romana, njegovim drugim dijelom sasvim sigurno dominira jedan ženski lik. To je Žana Merkus, avanturistkinja, novinarka, altruistkinja. Iako pripadnica plemićke klase, obzirom na porijeklo koje upućuje na holandsku kraljevsku dinastiju, nadahnuta idejama italijanske iredente i ličnostima poput Garibaldija, Žana se našla među hercegovačkim ustancima kojima pomaže u svakom pogledu: najprije svojim novinarskim tekstovima koji informišu evropsku javnost o njihovom postojanju i borbi, a onda i materijalno, kao i novčano, pa na kraju i ličnim učešćem u borbama.

Da se Dragan Glogovac odlučio da napiše istorijski roman samo o ovoj ženi, ne bi pogriješio. Istina, to bi možda bilo više u duhu evropske tradicije pisanja istorijskog romana, kao što to na pr. radi vrlo popularna danska spisateljica Maria Helberg.

Bilo kako bilo, pred nama je jedan vrlo interesantan roman-kolaž, koji već samim naslovom budi radoznalost. Čak i oni, koji su se egzaktno, kao naučnici, bavili ‘istočnim pitanjem’ mogli bi biti zadovoljni romantizacijom njihove naučne okupacije i njegovim specifičnim dijelom koji predstavljaju hercegovački ustanci. Zadovoljni mogu biti i nasljednici famoznog Ilirika, tj bivše Jugoslavije, obzirom da je pisac Dragan Glogovac ugodio svima: Muslimanima/Bošnjacima, Crnogorcima, Hrvatima, i naravno Srbima. On se s dužnom empatijom i razumijevanjem osvrnuo na položaj svakog od njih, učinivši vrlo logičnim njihovo djelovanje.

U svakom slučaju, Dragan Glogovac je povratio povjerenje u istorijski roman koji na našem prostoru neće više imati funkciju da dolijeva ulje na političku vatru, nego će širiti vidike i ostavljati čitaoca bogatijim za jedno čitalačko iskustvo.