Marija Bergam: Budućnost pozorišta je u promišljenom spoju tradicije i tehnologije

U intervjuu za “Informacije CG” istaknuta glumica najavljuje intermedijalnu predstavu “Španska luda” koja će danas biti izvedena na tvrđavi Mogren, u okviru festivala “Grad teatar”

Marija Bergam već godinama gradi prepoznatljivu glumačku karijeru kroz pozorišne, filmske i televizijske uloge, birajući likove koji otvaraju složena pitanja identiteta, slobode i položaja žene. Njene interpretacije odlikuju snažna emocija i spremnost da istražuje zahtjevne, višeslojne karaktere, a tim putem nastavlja i u predstavi “Španska luda”, u kojoj tumači jurodivu kraljicu Huanu Kastiljsku.

Predstava će danas, 7. avgusta, biti izvedena na tvrđavi Mogren, u okviru dramskog programa jubilarnog festivala Grad teatar, donoseći publici nesvakidašnje pozorišno iskustvo. Nastala kao dio doktorskog umjetničkog istraživanja, “Španska luda” spaja glumačku igru sa interaktivnim generativnim vizualima koji u realnom vremenu učestvuju u stvaranju scenskog događaja. Na taj način briše se granica između fizičkog i virtuelnog prostora, dok svako izvođenje postaje autentično i neponovljivo, sa novim vizuelnim slojevima koji prate i naglašavaju dramsku radnju.

Uoči gostovanja u Budvi, Marija Bergam govori o radu na ovom nesvakidašnjem projektu, izazovima koje nosi lik Huane i susretu sa publikom Grad teatra.

“Španska luda” dolazi na festival Grad teatar kao predstava koja spaja glumačku igru i savremene digitalne tehnologije. Tokom karijere igrali ste različite žanrove i likove. Gdje biste smjestili “Špansku ludu” u svom glumačkom iskustvu i po čemu će Vam ovaj projekat ostati posebno značajan?

Prije svega, želim da istaknem koliko meni lično, ali i cijelom našem autorskom timu, znači što smo pozvani da gostujemo na jednom od najuglednijih i najposjećenijih pozorišnih festivala u regionu, kakav je Grad teatar Budva.

“Španska luda” je intermedijalna predstava nastala kao rezultat dugog umjetničko-istraživačkog rada, kako mog, tako i kreatora interaktivnih vizuala Sanjina Ćorovića, a potom i Slobodana Beštića, Maje Stojanović i ostalih članova autorskog tima. Zajedno smo istraživali mogućnosti spoja klasičnog teatra i savremenih digitalnih tehnologija, koje polako postaju dio naše umjetničke stvarnosti. Naš cilj bio je da napravimo predstavu u kojoj će digitalni efekti unaprijediti pozorišni izraz, ali ga svojom atraktivnošću neće potisnuti u drugi plan. Vjerujem da tehnologija u teatru ima smisla samo onda kada služi glumcu, priči i emociji.

Uloga španske kraljice Huane za mene ima potpuno drugačiji značaj od svega što sam do sada igrala u pozorištu. Ovaj komad i ovaj lik odabrala sam sama, vođena sopstvenim umjetničkim afinitetima i intuicijom. Potom sam, zajedno sa autorskim timom, pristupila višegodišnjem istraživanju, tragajući za novim glumačkim izrazom u dijalogu sa digitalnim inovacijama.

Ovo je prvi put da sam jednoj ulozi pristupila potpuno autorski – od izbora teksta i istorijskog istraživanja, preko razvoja koncepta predstave, do samog oblikovanja lika. Upravo zbog toga “Španska luda” za mene predstavlja jedno od najvažnijih i najličnijih umjetničkih iskustava u dosadašnjoj karijeri.

Predstava se izvodi u specifičnom ambijentu tvrđave Mogren. Koliko ovakav festivalski prostor može da doprinese atmosferi i doživljaju jednog ovako vizuelno zahtjevnog komada?

Smatram da je tvrđava Mogren više nego idealan prostor za “Špansku ludu”. Ova predstava bavi se odnosom istorije i savremenosti, stvarnog i virtuelnog, pa izvođenje u autentičnom ambijentu tvrđave dodatno pojačava njen doživljaj. Kamen, more, nebo i otvoreni prostor postaju dio scenografije komada koji se događa u 16. vijeku u Španiji i ulaze u dijalog sa našim digitalnim vizualima.

Posebno me raduje što će publika predstavu gledati na mjestu koje samo po sebi nosi snažnu istorijsku i emocionalnu atmosferu. Vjerujem da će upravo spoj srednjovjekovne tvrđave i najsavremenijih scenskih tehnologija stvoriti jedinstveno iskustvo koje ne bi bilo moguće u zatvorenom pozorišnom prostoru. Pozorište je oduvijek umjelo da razgovara sa prostorom u kojem nastaje. U ovom slučaju, Mogren nije samo mjesto izvođenja predstave – on postaje njen ravnopravan partner.

Savremeno pozorište sve češće eksperimentiše sa novim tehnologijama. Da li smatrate da ovakvi projekti otvaraju novo poglavlje u razvoju teatra ili su, prije svega, još jedan alat u službi dobre priče?

U radu na ovom umjetničko-istraživačkom procesu, iz kojeg je nastala predstava “Španska luda”, oslonili smo se i na iskustva Royal Shakespeare Company (RSC), jedne od vodećih svjetskih pozorišnih institucija kada je riječ o istraživanju primjene digitalnih tehnologija u teatru. Posebno nam je bio značajan rad Sarah Ellis, koja je godinama kao direktor digitalnog razvoja, a danas direktor kreativnih inovacija u RSC-u, istraživala na koji način nove tehnologije mogu da prošire mogućnosti pozorišnog izraza, a da pritom ne naruše njegovu suštinu.

Prateći njihov rad, uvidjeli smo da u pozorišnom svijetu i dalje postoji izvjestan strah i otpor prema eksperimentisanju sa novim tehnologijama. Istovremeno, živimo u vremenu u kojem je digitalna revolucija iz korijena promijenila način na koji percipiramo stvarnost. Savremeni gledalac ima drugačije navike, drugačiji ritam pažnje i drugačiji način komunikacije sa sadržajem nego prije samo dvadesetak godina. A kako je pozorište oduvijek bilo ogledalo društva i vremena u kojem nastaje, vjerujem da ne može ostati imuno na te promjene. To, međutim, ne znači da treba da odustane od svoje suštine. Naprotiv. Naš cilj bio je da istražimo kako nove tehnologije mogu da postanu novo izražajno sredstvo pozorišta, ali nikako njegova zamjena.

U “Španskoj ludi” digitalni elementi nijesu tu da impresioniraju publiku niti da zamijene glumca. Oni postoje isključivo da bi produbili unutrašnji svijet lika i otvorili nove mogućnosti pripovijedanja. Vjerujem da budućnost pozorišta nije u izboru između tradicije i tehnologije, već u njihovom promišljenom spoju, u kojem će živi glumac i neposredan susret sa publikom uvijek ostati u središtu pozorišnog iskustva.

U opisu predstave navodi se da glumci dobijaju svojevrsno “drugo tijelo”, koje briše granicu između fizičkog i virtuelnog identiteta. Kako ste Vi doživjeli taj spoj tehnologije i glumačke igre?

U predstavi “Španska luda” na sceni istovremeno postoje dvije vrste glumačkog prisustva. U prvom dijelu predstave publika vidi mene, odnosno kraljicu Huanu, kao fizički prisutnog glumca, dok je kardinal Cisneros prisutan isključivo kao digitalni avatar. To znači da moj kolega Slobodan Beštić ne igra na sceni sa mnom, već iz druge prostorije, u realnom vremenu, a njegov lik se putem savremenih digitalnih tehnologija prenosi na scenu, gdje između nas nastaje živ partnerski odnos.

Ovakav postupak nije upotrijebljen kao tehnološki efekat radi efekta, već kao rediteljsko sredstvo. Digitalne projekcije postaju vizualizacija razlomljenog unutrašnjeg svijeta kraljice Huane, žene koju je istorija zapamtila kao “ludu”. Zahvaljujući njima publika ne posmatra samo ono što se događa spolja, već dobija priliku da zaviri u njen um, u način na koji ona doživljava stvarnost.

To je potpuno promijenilo i moj glumački pristup. Pošto su njena unutrašnja stanja već prisutna kroz digitalni sloj predstave, nijesam imala potrebu da ih dodatno naglašavam glumom. Naprotiv, moj zadatak bio je da Huanu gradim kao potpuno istinitu, dostojanstvenu i emocionalno utemeljenu ženu. Na publici je da se zapita da li je ona zaista luda ili je društvo proglasilo ludom zato što nije pristajala na pravila koja su joj nametnuta.

Sa druge strane, možda i najveći glumački izazov imao je moj cijenjeni kolega Slobodan Beštić. Bez fizičkog kontakta sa partnerom na sceni i bez neposredne reakcije publike, on je morao da iz druge prostorije, gotovo filmskim glumačkim sredstvima, izgradi živ, precizan i emotivno uvjerljiv partnerski odnos sa mnom. Upravo taj spoj dva različita glumačka prostora predstavlja jedno od najzanimljivijih iskustava ovog projekta.

Publika Vas poznaje iz pozorišta, filma i televizije. Šta Vam pozorište i dalje pruža, a što nijedan drugi medij ne može?

Pozorište je za mene i dalje najuzbudljiviji umjetnički medij upravo zbog toga što se sve događa ovdje i sada. Ne postoji mogućnost ponavljanja scene, montaže ili drugog pokušaja. Sve zavisi od jednog živog susreta između glumca i publike i upravo u tome leži njegova ljepota.

U filmu i televiziji kadar ostaje zauvijek zabilježen, dok je pozorišna predstava neponovljiva. Svako izvođenje je drugačije, jer publika svojom energijom mijenja ritam, atmosferu i način na koji predstava diše. To je privilegija koju nijedan drugi medij nema. Upravo zato volim da se vraćam pozorištu. Ono od glumca traži potpunu prisutnost, iskrenost i hrabrost. Ne možete ništa da sakrijete – publika prepoznaje svaki istinit i svaki neistinit trenutak.

Tokom karijere često ste igrali snažne, slojevite i neprilagođene ženske likove. Po čemu je Huana posebna i gdje se nalazi među Vašim dosadašnjim ulogama?

Interesantne su Heraklitove riječi: “Čovjek je karakter, a karakter je sudbina.” Iz perspektive naše glumačke profesije ta misao dobija sasvim posebno značenje. Lik je mrtvo slovo na papiru dok mu glumac ne pozajmi svoje biće, svoju ličnost i svoj karakter.

Upravo zato ni najveći glumci ne mogu da igraju sve. Svaki umjetnik prirodno pronalazi one likove sa kojima može da uspostavi duboku unutrašnju vezu. Istina je da sam imala sreću da tokom karijere tumačim upravo takve snažne i slojevite ženske likove. Možda ih sve povezuje to što ne pristaju na kalupe koje im nameće okruženje i što imaju hrabrosti da ostanu dosljedne sebi, bez obzira na cijenu.

Kraljica Huana je u tom smislu za mene bila najzahtjevnija. Ona je došla do tačke u kojoj je potpuno prozrela sujetu, prolaznost i ništavnost zemaljske vlasti i slave i svjesno se okrenula onome što drugi doživljavaju kao ludilo. U Montherlantovom komadu ona gotovo uzima masku ludosti kako bi se oslobodila svijeta koji više ne želi da prihvati. Ona čak izgovara rečenicu: “Kraljevstvo je smrt”.

Nasuprot njoj stoji kardinal Cisneros, čovjek koji se zavjetovao na siromaštvo, a istovremeno je možda najmoćnija i najvlastoljubivija ličnost Evrope tog vremena. Cijeli komad zapravo počiva na sudaru ta dva pogleda na svijet – jednog koji teži moći i drugog koji se od nje radikalno udaljava.

Moj najveći glumački izazov nije bio da odigram Huanu, već da je istinski razumijem. Njen pogled na svijet veoma je udaljen od mog, ali i od načina na koji većina nas danas razmišlja i živi. Upravo zato sam morala da odustanem od svakog brzog suda i da pokušam da svijet posmatram njenim očima. Vjerujem da je tek tada bilo moguće igrati je iskreno.

Šta biste poručili publici koja će 7. avgusta doći na tvrđavu Mogren? Zbog čega ne bi trebalo da propusti “Špansku ludu”?

Imam želju da publika, osim jednog novog pozorišnog iskustva i intermedijalnog jezika kojim se predstava služi, uživa u jednoj uzbudljivoj glumačkoj igri i da iz pozorišta izađe sa pitanjima koja će je pratiti još neko vrijeme.

Živimo u vremenu u kojem se ljudi, pod snažnim uticajem društvenih mreža i medija, često bore da ostave utisak da su uspješniji, ljepši, moćniji i važniji nego što zaista jesu. Zato mi se čini da je susret sa jednom junakinjom poput Huane danas posebno dragocjen. Ona je žena koja je odbacila sujetu, moć i potrebu za društvenim priznanjem i postavila jedno sasvim drugo pitanje – šta zaista ima smisla u ljudskom životu?

Može li ispovijest jedne “lude” kraljice da nas opomene, prodrma i natjera da preispitamo sopstvene vrijednosti? Ako se to dogodi, onda je pozorište ispunilo svoju svrhu.

Festival Grad teatar već četiri decenije okuplja značajna pozorišna ostvarenja regiona. Koliko Vam znači što će “Španska luda” biti dio ovogodišnjeg programa i susret sa budvanskom publikom?

Lično mi mnogo znači što ćemo “Špansku ludu”, moj doktorski umjetnički rad, izvesti upravo u Budvi, pred publikom koja pripada prostoru iz kojeg i sama potičem. Rođena sam u Kotoru i svaki povratak u Crnu Goru za mene ima posebnu emotivnu težinu. Čovjek uvijek osjeća veću odgovornost, ali i radost kada igra pred svojima.

Grad teatar je decenijama jedan od najznačajnijih festivala u regionu i mnoge predstave koje sam kao mlada gledala upravo na ovom festivalu ostale su dio mog profesionalnog odrastanja. Zato mi je velika čast što ćemo ove godine i mi biti dio tog programa.

Posebno me raduje što će “Španska luda” biti izvedena na tvrđavi Mogren. Vjerujem da će upravo spoj istorijskog ambijenta, mora, kamena i savremene scenske poetike ovoj predstavi dati jednu novu dimenziju i da ćemo sa budvanskom publikom podijeliti jedno jedinstveno pozorišno iskustvo.