Kad političari ignorišu ekonomsku struku

Što više političari zadiru u oblasti koje zahtijevaju stručna znanja, to je veći rizik od skupih grešaka. Neuspjesi Modija i Trampa pokazuju da u kreiranju ekonomske politike politički instinkt ne može biti zamjena za temeljnu ekonomsku analizu

Tokom sedam godina koje sam proveo kao glavni ekonomski savjetnik vlade Indije i glavni ekonomista Svjetske banke, shvatio sam koliko je ekonomija neobična disciplina. Jedan njen dio gotovo se svodi na sistematizovani zdrav razum, pa politički lideri i bez formalnog ekonomskog obrazovanja ponekad mogu donositi jednako dobre odluke kao i stručnjaci.

Drugi dio ekonomije je, međutim, precizan kao inženjerstvo. Prepustiti političarima da u tim oblastima samostalno donose odluke bilo bi isto kao tražiti od računovođe da projektuje most. Neke od najtežih političkih grešaka nastaju upravo onda kada politički lideri izađu na teren koji zahtijeva stručnu ekspertizu.

Poguban primjer za to predstavlja demonetizacija u Indiji 2016. godine, koju je pokrenula vlada premijera Narendre Modija. Uz jedva četiri sata upozorenja unaprijed, čak 86 odsto gotovog novca u opticaju preko noći je prestalo da bude zakonsko sredstvo plaćanja, navodno s ciljem suzbijanja "crnog novca" i korupcije. Ekonomska šteta bila je ogromna: tržišta su zapala u haos, rast BDP-a bio je usporen naredne četiri godine, a nezaposlenost mladih skočila je na 26 odsto.

Drugi primjer je način na koji američki predsjednik Donald Tramp koristi carine kao sredstvo političkog pritiska i pregovaranja. Ako su carine predvidivo niske, preduzeća će ulagati u poslove zasnovane na prekograničnoj trgovini. Ako su predvidivo visoke, firme će ulaganja usmjeravati u domaću proizvodnju, uvjerena da su zaštićene od međunarodne konkurencije. Ali kada se carine neprestano uvode, odlažu, ponovo pregovaraju, izuzimaju ili povećavaju u svojstvu političkog oružja za iznuđivanje ustupaka ili kažnjavanje drugih zemalja, preduzeća postaju nevoljna da ulažu bilo u jedan, bilo u drugi pravac. Sjedinjene Države skupo su platile takvu neizvjesnost u ekonomskoj politici – kroz višu inflaciju i sporiji privredni rast.

Oblast u kojoj preciznost ekonomije možda najviše dolazi do izražaja jeste oblikovanje aukcijskih pravila. Na većini aukcija učesnici ne nude najveći iznos koji su spremni da plate. Ako neku sliku procjenjujete na 1.000 dolara, vjerovatno ćete ponuditi znatno manje, nadajući se da ćete je kupiti ispod njene stvarne vrijednosti. To otvara jedno suštinsko pitanje: da li je moguće osmisliti aukciju u kojoj će svaki učesnik ponuditi upravo onoliko koliko predmet zaista vrijedi njemu samom?

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju William Vickrey dao je odgovor na to pitanje još 1961. godine. U onome što je danas poznato kao "Vikrijeva aukcija", učesnici podnose zapečaćene ponude, ne znajući koliko su ponudili ostali. Pobjeđuje onaj ko ponudi najviše, ali plaća iznos druge najviše ponude.

Izuzetna osobina Vikrijevog modela jeste to što je za svakog učesnika najbolja strategija da ponudi upravo najveći iznos koji je zaista spreman da plati.

Da bismo razumjeli zašto je to tako, zamislite da ste jedan od učesnika aukcije. Ne isplati se da ponudite više nego što predmet za vas zaista vrijedi. Ako neko ponudi tek malo manje od vas, pobijedićete, ali ćete platiti više nego što mislite da predmet vrijedi. Ne isplati se ni da ponudite manje od svoje stvarne procjene. Ako neko ponudi tek nešto malo više od vas, ali i dalje ispod iznosa koji biste vi bili spremni da platite, ponovo ćete izgubiti.

Uvjerio sam se u snagu dobrog dizajna aukcija dok sam bio glavni ekonomski savjetnik indijske vlade za vrijeme premijera Manmohana Singa. Vlada se 2010. godine pripremala da proda licence za 3G radio-frekvencijski spektar, a zvaničnici su procjenjivali da će od toga prihodovati oko 7 milijardi dolara. Predložio sam da se, umjesto uobičajenog administrativnog postupka, organizuje aukcija koju će osmisliti stručnjaci i koja će utvrditi tržišnu vrijednost licenci.

Sing, i sam po obrazovanju ekonomista, prihvatio je taj predlog. Aukcija je na kraju donijela gotovo 15 milijardi dolara prihoda. Da je spektar bio dodijeljen kroz uobičajeni administrativni postupak, država bi se odrekla približno 8 milijardi dolara – novca koji bi, u suprotnom, završio u privatnim kompanijama.

Borba protiv korupcije još je jedna oblast u kojoj je ekonomska stručnost nezamjenljiva. Korupcija već dugo predstavlja ozbiljan problem u Indiji, a navodne pronevjere donacija namijenjenih izgradnji hrama boga Rame pokazale su da nisu pošteđene čak ni najpoštovanije institucije u zemlji. Građani Indije s pravom očekuju da korumpirani zvaničnici odgovaraju za svoja djela. Ali borba protiv korupcije zahtijeva mnogo više od moralnih apela ili strožih kazni. Ona podrazumijeva razumijevijanje podsticaja, funkcionisanja tržišta i načina na koji treba oblikovati institucije.

Iskustvo Tajvana s početka pedesetih godina prošlog vijeka to jasno potvrđuje. Kao i trgovci u mnogim drugim zemljama, tajvanski privrednici često nisu evidentirali prodaju kako bi izbjegli plaćanje poreza. Da bi tome stala na put, tajvanska vlada je 1951. godine uvela Lutriju jedinstvenih računa (Uniform Invoice Lottery). Oslanjajući se na dugogodišnju praksu izdavanja fapiao računa – evidencija o transakcijama čiji korijeni potiču još iz doba dinastije Ćing – vlasti su svaki zvanično izdat fiskalni račun pretvorile u srećku koja učestvuje u redovnim novčanim izvlačenjima. Umjesto da se oslanja isključivo na strože kontrole, država je milionima građana dala lični interes da zahtijevaju fiskalne račune i tako ih pretvorila u aktivne učesnike u naplati poreza.

Rezultati su bili izuzetni. Trgovci više nisu mogli da izbjegavaju porez tako što jednostavno neće izdavati račune, jer su kupci sada imali snažan razlog da na njima insistiraju. Već u roku od godinu dana poreski prihodi na Tajvanu porasli su za čak 75 odsto.

Kako politika sve više zadire u oblasti koje zahtijevaju stručna znanja, tako raste i opasnost od skupih ekonomskih grešaka. Ako su nas neuspješne politike Modija i Trampa ičemu naučile, onda je to da politički instinkt ne može biti zamjena za temeljnu ekonomsku analizu.

Autor je profesor je ekonomije na Univerzitetu Kornel i viši nerezidentni saradnik Instituta Brukings; bio je glavni ekonomista Svjetske banke i glavni ekonomski savjetnik Vlade Indije