Morsko dobro nije roba – ono je strateški resurs Crne Gore

Vrijeme je da otvorimo pitanje novog modela upravljanja morskim dobrom i obalnim područjem Crne Gore

Pitanje statusa i načina upravljanja morskim dobrom Crne Gore nije pitanje jedne institucije, niti pitanje toga ko će njime upravljati. To je pitanje odnosa države prema jednom od njenih najvrednijih prirodnih i razvojnih resursa.

More, podmorje i obala predstavljaju prostor od izuzetnog ekonomskog, ekološkog, turističkog i strateškog značaja. Upravo zato način na koji njime upravljamo mora biti pitanje dugoročne državne politike, a ne samo pitanje organizacije jednog javnog preduzeća.

Od 2002. do 2005. godine imao sam priliku da vodim Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom Crne Gore. Već tada sam smatrao da postoji ozbiljan sistemski problem: prostorom od strateškog značaja za cijelu državu upravlja javno preduzeće bez klasičnih upravnih nadležnosti, dok se od njega istovremeno očekuje da ostvaruje prihode od korišćenja prostora.

Smatrao sam tada, a smatram i danas, da takav model nije dovoljan.

Morsko dobro nije obična nekretnina niti roba. Ono je javno dobro i strateški resurs države.

Njime treba upravljati tako da se istovremeno obezbijede zaštita prostora, održivi razvoj, plansko korišćenje, kvalitet turističke ponude i javni interes.

Zato sam još tada zagovarao promjenu statusa institucije i uspostavljanje državne agencije za integralno upravljanje obalnim područjem, sa jasnim javnim ovlašćenjima i odgovornošću za zaštitu, planiranje i održivi razvoj.

U periodu od tri godine pokušali smo da pokažemo da se morskim dobrom može upravljati drugačije – planski, odgovorno i uz primjenu međunarodnih standarda.

Crna Gora je uključena u Mediteranski akcioni plan, čime smo otvorili prostor za povezivanje naše politike zaštite i upravljanja obalnim područjem sa međunarodnim standardima zaštite Mediterana.

Pokrenute su aktivnosti na međunarodnoj afirmaciji Boke, koja je uključena u međunarodnu mrežu najljepših zaliva svijeta.

Pokrenuta je izrada Prostornog plana posebne namjene za područje morskog dobra, sa ciljem da se ovaj prostor prvi put sagleda kao jedinstvena cjelina i da se odrede jasna pravila njegovog korišćenja, uključujući područja koja zahtijevaju poseban režim zaštite.

Donesen je Pravilnik o uređenim i izgrađenim kupalištima, čime su uvedeni jasniji standardi za njihovo uređenje i korišćenje.

Pokrenuta je i akcija uvođenja Plave zastavice, sa ciljem da se kvalitet crnogorskih kupališta i marina približi međunarodno priznatim standardima zaštite životne sredine, bezbjednosti i kvaliteta.

Sve ove aktivnosti imale su jednu zajedničku ideju: da se korišćenje prostora podredi njegovoj zaštiti i dugoročnom razvoju.

Danas, više od dvadeset godina kasnije, smatram da je vrijeme da ponovo otvorimo pitanje statusa i načina upravljanja morskim dobrom.

Ne treba ukidati ono što je dobro urađeno, već postojeći sistem treba unaprijediti i prilagoditi savremenim izazovima.

Zato predlažem da država razmotri transformaciju postojećeg modela i formiranje državne agencije za integralno upravljanje obalnim područjem Crne Gore.

– sprovođenje državne politike održivog razvoja;

– zaštitu prostora od prekomjerne i neplanske gradnje;

– primjenu međunarodnih standarda zaštite i upravljanja obalnim područjem;

– kontrolu poštovanja planskih i drugih pravila korišćenja javnog dobra.

DRŽAVA FINANSIRA UPRAVLJANJE, OPŠTINE DOBIJAJU PRIHOD

Promjena institucionalnog modela mora biti praćena i jasnim rješenjem pitanja finansiranja.

Smatram da bi državna agencija trebalo da se finansira iz državnog budžeta, jer su zaštita javnog dobra, strateško planiranje, kontrola i održivi razvoj funkcije od državnog interesa.

Istovremeno, prihode od ustupanja na korišćenje prostora morskog dobra trebalo bi da ubiraju primorske opštine, uz zakonom jasno definisanu obavezu da se ta sredstva koriste za održavanje i unapređenje prostora iz kojeg su prihodi ostvareni.

To podrazumijeva finansiranje čistoće, komunalnog opremanja, uređenja kupališta i obale, zaštite životne sredine, održavanja javne infrastrukture i drugih sadržaja od neposrednog značaja za taj prostor.

Na taj način jasno bi se razdvojile dvije funkcije.

Država bi bila odgovorna za upravljanje, zaštitu, planiranje i kontrolu javnog dobra, a lokalna samouprava za njegovo korišćenje, održavanje i unapređenje.

Opštine bi istovremeno imale direktan finansijski interes da prostor bude kvalitetno uređen i valorizovan, dok bi država imala jasnu odgovornost da obezbijedi da se on koristi planski, kontrolisano i u javnom interesu.

To bi bio i zdraviji odnos države i lokalnih zajednica.

Jer zaštita javnog dobra ne smije zavisiti od toga koliko prihoda možemo ostvariti njegovim korišćenjem.

Crna Gora mora donijeti odluku kakvu obalu želi da ostavi budućim generacijama.

Ako obalu posmatramo samo kao izvor prihoda, izgubićemo mnogo više nego što možemo zaraditi.

Ako je posmatramo kao strateški resurs države, onda moramo imati instituciju koja ima kapacitet, znanje i javna ovlašćenja da njome upravlja dugoročno i odgovorno.

Država kroz prostorne planove mora jasno definisati gdje je razvoj moguć, gdje je ograničen, a gdje mora biti zaustavljen.

Ne možemo istovremeno govoriti o održivom turizmu i dozvoliti da se obala nepovratno betonira.

Posebno moramo zaštititi prostore koji još nijesu devastirani, jer je njihova vrijednost upravo u tome što su sačuvani.

O ovom pitanju treba da razgovaraju država, primorske opštine, struka, univerziteti, privreda, turistički sektor i građani.

Treba nam novi društveni dogovor o tome šta smijemo da uradimo sa našom obalom, a šta više nikada ne smijemo da uradimo.

Zato smatram da je vrijeme za novi model upravljanja morskim dobrom i obalnim područjem Crne Gore – model u kojem će zaštita, planiranje i održivi razvoj imati prednost nad kratkoročnim interesima.

Morsko dobro nije roba. To je nasljeđe Crne Gore i obaveza prema generacijama koje dolaze.

Autor je član Odbora za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore Crne Gore