INTERVJU Jaćimović za “Informacije CG”: Ljudi ulaze i izlaze, a Institut ostaje

Miloš Jaćimović u intervjuu za “Informacije CG” najavljuje film “Zalazak” koji večeras u dvorištu kuće Iva Andrića otvara selekciju dokumentarnih filmova na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festivalu

Arhitektura Instituta “Dr Simo Milošević” u Igalu, taj neki jugoslovenski šik, veličina prostora i način na koji je sve napravljeno, a onda i njegovi ljudi, ritam, terapije, pauze, zvukovi, fascinirali su Miloša Jaćimovića i podstakli ga da kreira svoj prvi rediteljski dokumentarni film.

Smješten u Institutu u Igalu, film “Zalazak” bilježi dinamiku tokom jednog radnog dana, ali i mnogo više od toga, pokrećući pitanja o vremenu, prostoru, nasljeđu. Nakon što je nagrađen na ovogodišnjem festivalu dokumentarnog filma Beldocs za najbolji dokumentarni film u domaćem takmičarskom programu, “Zalazak” će večeras biti prikazan i kod kuće, u Herceg Novom, u okviru 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festivala. Jaćimovićev prvijenac otvara večeras selekciju dokumentarnih filmova u dvorištu kuće Iva Andrića u 20 časova.

“Doći bez mnogo prethodnih informacija i jednostavno ga gledati”, preporučuje Jaćimović u razgovoru za “Informacije CG” u okviru kojeg govori više o samom filmu i svemu što on donosi.

Nastao u produkciji kompanija Film House Baš Čelik, Meander Film i Zagreb Film Festival, producenti su Vanja Kovačević, Jelena Mitrović, Jelena Angelovski, Dušan Kasalica, Ivan Salatić, Boris T. Matić, Lana Matić. Direktor fotografije je Miloš Jaćimović, kojem je to i primarni poziv, montažu potpisuje Vanja Kovačević, muziku Jan Nemeček, a scenario Z. Susskind.

Gledaoci u filmu neće vidjeti glumce ili javne ličnosti, već osoblje i korisnike Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju Dr Simo Milošević.

“’Zalazak’ je dokumentarac smješten u Institut za fizikalnu terapiju Dr Simo Milošević, posljednje aktivno državno lječilište tog tipa iz bivše Jugoslavije. Posmatrajući cikluse terapije, disciplinovani rad i repetitivne rituale, film prati privremenu zajednicu oblikovanu rutinom, tjelesnom bliskošću i njegom, u ambijentu minulog modernizma”, piše u sinopsisu.

Miloš Jaćimović je srpski direktor fotografije čiji je film o Institutu Igalo “Zalazak”. Radi na relaciji Njujork – Jugoistočna Evropa. Među njegovim skorijim ostvarenjima je film “Nakon ljeta” (2024), u režiji dobitnika Oskara Danisa Tanovića, koji je svjetsku premijeru imao kao film otvaranja 30. Sarajevo Film Festivala. Bio je direktor fotografije niza nagrađivanih filmova, a i sam je dobitnik više priznanja. Studirao je kameru na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a kao predavač i mentor radio je sa studentima filma i mladim autorima kroz Sarajevo Talent Campus, masterclass u organizaciji Srpske asocijacije snimatelja, kao i gostujuća predavanja na NYU Tisch School of the Arts i The New School for Social Research u Njujorku.

Vaš film “Zalazak” donosi priču o Institutu “Dr Simo Milošević”, a sada se prikazuje upravo u gradu u kojem se taj institut nalazi i gdje predstavlja mnogo više od jedne zdravstvene ustanove, dio kolektivnog pamćenja, ali i identiteta društva i prostora. Šta za Vas znači to što se film pred crnogorsku publiku prvi put prikazuje upravo u “svom gradu”?

Stalo mi je da imamo projekciju upravo u Herceg Novom. Institut sam prvi put malo bolje upoznao kada sam tokom jednog festivala bio tamo smješten. Sjećam se da me je potpuno fascinirala ta arhitektura, taj neki jugoslovenski šik, veličina prostora i način na koji je sve napravljeno. Razmišljao sam kako bismo tu zgradu gledali da se nalazi negde drugdje. Zato mi je važno što se film sada vraća ovdje. Postoji velika razlika između publike koja Institut prvi put upoznaje kroz film i ljudi za koje je on dio svakodnevnog života. Ljudi iz Herceg Novog taj prostor poznaju mnogo duže i bolje nego ja i sigurno će u filmu vidjeti stvari kojih ja možda nisam ni bio svjestan dok sam ih snimao.

S obzirom na aktuelnost same teme kod nas, godinama već, a to je život iliti opstanak Instituta, imate li neka očekivanja od ove projekcije, bilo od samih gledalaca, njihovih reakcija, ili pak na nekom višem, sistemskom nivou?

Nemam iluziju da jedan film može da riješi ono što društvo i institucije godinama nisu riješili, niti mislim da je to njegov posao. Mene je više zanimalo da posmatram jedno mjesto i vrijeme u kojem živimo. Institut se u javnosti često pojavljuje kroz priču o dugovima, pregovorima, vlasništvu i opstanku. Kada uđete unutra, slika je drugačija. Ljudi dolaze na posao, pacijenti dolaze na terapije i život se nastavlja. Posebno me je impresionirala posvećenost zaposlenih svakom pacijentu. Nije to rad na traci. Postoji vrlo ličan odnos, mnogo pažnje, i strpljenja. To mi je bilo zanimljivije od bilo kakve unaprijed postavljene teze o Institutu.

Festival donosi mnoštvo filmova raspoređenih u više selekcija, a projekcije dokumentaraca su pritom besplatne za sve zainteresovane. Šta biste rekli, zbog čega publika večeras treba da pogleda film “Zalazak” i kako biste ga Vi kao autor najavili?

“Zalazak” prati jedan dan u Institutu. Nema klasičnog objašnjavanja, nema intervjua koji će vam objasniti šta gledate ili reći šta bi trebalo da mislite. Posmatramo ljude, tijela, terapije, dodire, rad, arhitekturu i svakodnevne rituale. Film je napravljen tako da se stvari polako same povežu. Mislim da je najbolje doći bez mnogo prethodnih informacija i jednostavno ga gledati.

Institut u filmu nije samo mjesto u kojem se odvija radnja, već postaje ravnopravan protagonista. Šta ste u njemu prepoznali kao živu i važnu filmsku priču, šta Vam je taj prostor govorio o ljudima koji kroz njega prolaze, ali i o vremenu koje je iza njega i onom koje se (ne) da naslutiti?

Od početka sam imao osjećaj da snimam i ljude i jedno ogromno tijelo u kome se oni kreću. Institut ima svoj ritam, terapije, pauze, zvukove, hodnike, svjetlo koje se mijenja tokom dana. Ljudi ulaze i izlaze, a Institut ostaje. Još od prvog boravka tamo privlačila me je sama arhitektura. U njoj se vidi ideja jednog vremena i želja da se napravi veliki prostor posvećen zdravlju i oporavku. Istovremeno vidite habanje, popravke, tragove vremena i ljude koji svakog dana održavaju sve to u životu. Nisam želio da tome prilazim nostalgično. Više me je zanimalo vrijeme i činjenica da se stvari mijenjaju dok ih gledamo.

“Zalazak” je, između ostalog, i film o jednom sistemu koji još funkcioniše, ali istovremeno nosi svijest da se nešto mijenja i nestaje. Koliko kroz ovu priču o Institutu Vi zapravo govorite o našem društvu, njegovom odnosu prema javnom dobru i nasljeđu jednog vremena, a onda i o sjećanju na to neko vrijeme? Čini mi se da je ovdje neminovno postavljanje pitanja “šta bi bilo kad bi bilo”…

Mislim da film ne bi bio dobar da sam ušao u Institut sa tezom da preko njega objasnim Jugoslaviju, tranziciju ili propast javnog dobra. Onda bih samo tražio slike koje potvrđuju nešto što sam već odlučio. Ali, ako dovoljno dugo posmatrate taj prostor, politički i društveni kontekst se svakako pojavi. Ne morate mnogo da ga gurate. Institut je nastao iz jedne ideje društva i javnog dobra, a danas gledamo šta smo s tim nasljeđem uradili. Manje me zanima šta bi bilo da je istorija krenula drugačije. Više me zanima ono što je tu pred nama.

Iako “Zalazak” govori o nečemu što nestaje, to nešto upravo kroz filmsku sliku i svjedočanstvo dobija novi život. Da li ste snimili film o kraju jednog prostora, vremena, shvatanja i života ili možda o njegovoj sposobnosti da preživi u nekom drugom obliku?

Naslov “Zalazak” uopšte nije nastao iz ideje da Institut nestaje. Nikada nisam razmišljao o filmu kao o priči o kraju Instituta. Ime je bilo tu praktično od početka jer je osnovni koncept filma prolazak jednog dana. Jutro, dan, popodne, veče. Zalazak je zato bio i doslovan i simboličan. Više se odnosio na prolaznost nego na bilo kakav konkretan kraj.

Film ste napravili kao direktor fotografije i reditelj. Rekli ste da ne planirate da mijenjate profesiju, ali kako Vam je “legla” rediteljska uloga i šta je bio glavni poriv da krenete u realizaciju filma? Je li bilo nekih izazova s kojima ste se susreli tokom rada i šta biste sada, kada je proces završen, izdvojili kao neke važne ili zanimljive trenutke?

Rediteljska uloga mi je legla prilično prirodno zato što je samo proširila odgovornost koju već imam kao direktor fotografije. Odjednom kadar nije bio kraj moje odluke. Morao sam da razmišljam o zvuku, ritmu, trajanju, strukturi, o tome šta filmu nedostaje i šta treba izbaciti. Najveći izazov bio je da ne pokušavam sve da riješim slikom. To je moj profesionalni refleks. Tu mi je posebno važan bio rad sa Vanjom Kovačević u montaži, jer se film tamo praktično ponovo otkrio. Mnogo toga za šta sam tokom snimanja mislio da će biti važno nestalo je, dok su neke male situacije postale ključne. Važan mi je bio i rad sa Janom Nemečekom. Kada njegovu muziku spojite sa slikom, pojavi se novi ton koji nije postojao ni u slici ni u muzici zasebno. Ako bih danas nešto radio drugačije, vjerovatno bih dublje kopao po političkom i ljudskom kontekstu priče. Tada sam svjesno držao određenu distancu. Danas bih možda otvorio još neke slojeve.

Na Beldocsu ste osvojili nagradu za najbolji dokumentarni film, koliko Vam je to priznanje potvrdilo da je “rediteljski izlet” bio uspješan? Takođe, koliko Vam znači činjenica da je Vaš prvi rediteljski film pronašao put upravo kroz dokumentarni izraz?

Naravno da mi znači i prija, posebno zato što je ovo prvi film koji sam režirao. Ali, možda mi je još važnije bilo da vidim da film komunicira sa ljudima koji nemaju lični odnos prema Institutu i ne poznaju taj prostor. Dok pravite nešto toliko lokalno, uvijek postoji pitanje da li će moći da izađe iz tog konteksta. Na Beldocsu sam prvi put vidio da može. A što se “rediteljskog izleta” tiče, nemam namjeru da prestanem da budem direktor fotografije. Ali ako naiđe priča koju poželim da napravim, vjerovatno ću ponovo režirati.

Živite i radite u Njujorku. Ipak, “Zalazak” je duboko vezan za prostor bivše Jugoslavije. Rekli ste ranije da ste tek odlaskom počeli drugačije da gledate na ono što Vam je ranije bilo poznato. Šta danas, sa distance, vidite u Crnoj Gori, Srbiji i regionu što možda ne biste mogli da vidite da ste ostali ovdje?

Kada sam živio ovdje, mnoge stvari su mi bile toliko poznate da ih zapravo nisam ni primjećivao. Odlaskom se promijenio način na koji ih gledam. Mi smo u velikoj mjeri proizvod svog okruženja. Kada promijenite okruženje, mijenja se i način na koji gledate ono iz kojeg ste došli. Počnete da primjećujete arhitekturu pored koje ste prošli hiljadu puta, način na koji ljudi koriste prostor, kako sjede zajedno, kako razgovaraju, kako žive. Ne mislim da mi odlazak daje neku bolju perspektivu. Samo drugu udaljenost sa koje gledam. Zalazak vjerovatno ne bih napravio na isti način da nikada nisam otišao.

Život između Njujorka i jugoistočne Evrope vjerovatno podrazumijeva i povremeno poređenje dva različita stila života, ali i odnosa prema promjeni, prostoru, prošlosti i identitetu. Da li je taj život “između” ili “na relaciji” za Vas postao i svojevrsna umjetnička pozicija iz koje posmatrate oba svijeta i šta Vam spoj svega toga donosi?

Nisam to svjesno birao kao umjetničku poziciju, ali sigurno je postalo dio načina na koji gledam. Meni je danas možda najjači osjećaj prema ovom prostoru neka vrsta žala. Žala zbog svih potpuno bespotrebnih stvari koje su nam se dogodile i svega što je izgubljeno usput. Kada dugo živite negdje drugdje, počnete drugačije da gledate prostor iz kojeg ste došli. Ne idealizujem ga, naprotiv. Ali jasnije vidim koliko je toga vrijednog postojalo i koliko smo energije potrošili na pogrešne stvari. To sigurno utiče i na ono što me danas zanima.

Kad govorimo o poređenju i razlikama, da dodamo tu i sličnosti, šta biste mogli reći o svemu tome, o podnebljima i prostorima na kojima živite i stvarate, sa aspekta kulture i umjetnosti, ali i odnosa sistema i publike?

Sistemi su dosta različiti. U Americi se film u velikoj mjeri finansira privatnim novcem. To donosi veću odgovornost prema investiciji, tržištu i publici. Neko je uložio svoj novac i očekuje da zna zbog čega film nastaje. Kod nas postoji drugačiji model kroz filmske centre, regionalne fondove i ministarstva kulture. Taj sistem ima svoje probleme, ali ima i veliku vrijednost. Omogućava ljudima iz različitih društvenih i ekonomskih slojeva da uopšte dođu u poziciju da naprave film. U potpuno privatnom sistemu mnogi glasovi nikada ne bi dobili tu priliku. Sa druge strane, javni novac ponekad smanjuje onu vrstu direktne odgovornosti koja je u privatnom sistemu vrlo jasna. Oba sistema imaju svoje prednosti i mane.

Hoćete li prisustvovati i drugim programima u Herceg Novom, da li biste nešto izdvojili i šta biste rekli o značaju samog Festivala koji se iduće godine realizuje po 40. put?

Volim Herceg Novi i Crnu Goru i drago mi je što ću ove godine Festival doživjeti intenzivnije nego inače, jer sam član žirija dokumentarnog programa. Zalazak je van konkurencije i otvara program, tako da poslije svoje projekcije mogu da se posvetim filmovima drugih autora.

Atmosfera filma, kadar i ritam djeluju gotovo kao da je u pitanju pažljivo režirana fikcija. Smatrate li to pravim dokumentarcem, toliko stvarnim i realnim da bi se reklo da je režiran, a zapravo bi ga možda bilo i nemoguće tako kreirati? Da li ste i koliko razmišljali ili uopšte bili svjesni te granice između dokumentarnog posmatranja i stvaranja filmskog svijeta?

Mislim da dokumentarni film nikada nije bez autora. Onog trenutka kada postavim kameru na jedno mjesto, a ne na drugo, već donosim odluku. Nisam režirao ljude niti im govorio šta da rade. Znao sam šta tražim i šta želim da ulovim, ili da promašim. Ima dosta trenutaka u filmu u kojima sve nekako savršeno padne na svoje mjesto i možda izgleda kao da je režirano. Za mene to ipak nije samo slučajnost. To je proizvod rada, gledanja i razmišljanja. Ako dovoljno dugo posmatrate i znate gdje treba da budete, stvarnost počne sama da vam daje stvari koje vjerovatno ne biste mogli bolje da napišete.