Marijana Janković, djevojčica koja je otišla i rediteljka koja se vraća

Crnogorsko-danska rediteljka i glumica u intervjuu za “Informacije CG” govori o svom filmu “Dom” koji večeras na Kanli kuli otvara 39. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival

Kao šestogodišnja djevojčica Marijana Janković napustila je Berane i sa roditeljima otišla u Dansku. Skoro četiri decenije kasnije, u Crnu Goru se vraća sa filmom koji je upravo to iskustvo pretvorio u priču o odrastanju, migraciji, porodici, pripadanju i potrazi za domom.

“Dom”, njen dugometražni rediteljski prvijenac, večeras otvara 39. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival, a njegova projekcija na Kanli kuli za Janković je, kako kaže, ostvarenje sna koji je dugo nosila sa sobom. Nakon crvenog tepiha i svečane ceremonije otvaranja, projekcija će biti upriličena u 21 čas. Prikazivanje filma u Herceg Novom za Janković je veoma emotivno, ističe ona u razgovoru za “Informacije CG” i objašnjava da je to kao jedan san koji je uvijek sanjala.

“Otvaramo najljepši festival na svijetu, pod otvorenim nebom između najljepših planina na svijetu, to mi zaista mnogo znači”, poručuje Janković na početku razgovora za “Informacije CG” i dalje govori više o samom filmu i vlastitom, a univerzalnom iskustvu…

Sinopsis otkriva da, u potrazi za boljim životom, šestogodišnja Maja i njeni roditelji napuštaju Jugoslaviju i odlaze u Dansku, ostavljajući iza sebe Majina dva starija brata uz obećanje da će im se pridružiti kada se porodica smjesti.

“Međutim, nova zemlja pokazuje se kao teško i nepoznato okruženje, a porodica se suočava sa izazovima prilagođavanja novom jeziku, kulturi i načinu života”, ističe se u opisu filma, a Janković podsjeća da “Dom” nije autobiografija u klasičnom smislu, jer je djevojčica Maja tokom stvaranja postala samostalan filmski lik.

Uloge u filmu tumače: Dejan Čukić, Nada Šargin, Tara Čubrilo, Zlatko Burić, Trine Dyrholm, Jesper Christensen, Claes Bang, Marijana Janković…

Marijana Janković rođena je 1982. godine u Beranama, u Crnoj Gori. Diplomirala je na Danskoj nacionalnoj školi scenskih umjetnosti 2006. godine i od tada se etablirala kao jedno od perspektivnih imena danske kinematografije, kako u oblasti glume, tako i režije. Kao scenaristkinja i rediteljka je debitovala 2018. godine sa kratkometražnim filmom “Maja” inspirisanim njenim sopstvenim djetinjstvom. Film je prikazan na festivalima širom svijeta i osvojio je brojne nagrade, među kojima su nagrada za najbolji narativni kratki film na Tribeca Film Festivalu 2019. godine i nagrada za najbolji danski kratki film na Festivalu kratkog filma u Odenseu 2018. godine. Sa dugometražnim filmom “Dom”, na istu temu, danas se vraća u Crnu Goru i zaokružuje taj segment svoje priče.

Vaš film “Dom” otvoriće ovogodišnje izdanje Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festivala. Kako to doživljavate, s obzirom na Vaše crnogorsko porijeklo, ali i značaj ove manifestacije?

To mi je jako emotivno i jedan san koji sam uvijek sanjala. Ja sam kao šestogodišnja djevojčica otišla iz Berana, a sada se vraćam u Crnu Goru sa filmom koji upravo govori o tom odlasku. I još otvaramo najljepši festival na svijetu, pod otvorenim nebom između najljepših planina na svijetu, to mi zaista mnogo znači.

Mislim da je ovo jedan od onih trenutaka kada shvatiš koliko je život napravio jedan veliki krug. Otišla sam kao dijete, a vraćam se kao rediteljka sa pričom koju sam toliko godina nosila u sebi i željela da pokažem ljudima sa kojima dijelim korjene.

Imate li neka posebna očekivanja od projekcije na otvaranju, šta biste voljeli da publika osjeti i spozna, a šta biste poručili posjetiocima da mogu da očekuju?

Voljela bih da ljudi osjete film i tu istinu koja postoji u njemu. Da prepoznaju nešto svoje, možda svoje roditelje, svoje djetinjstvo, svoju borbu za bolji život. Da vide konsekvense jednog sna i potrage za srećom u tuđini.

Mislim da je osjećaj da negdje pripadaš i da se boriš za svoju porodicu nešto što svi razumijemo.

“Dom” je lična priča koja prati šestogodišnju Maju – Vas, i njene roditelje koji napuštaju Jugoslaviju i odlaze u Dansku u potrazi za boljim životom. Kada ste i kako odlučili da svoje djetinjstvo pretvorite u film?

Ova priča je dugo živjela u meni. Prvo sam je ispričala kroz kratki film “Maja”, ali sam osjećala da ispod tih nekoliko scena postoji mnogo veća priča. Mislim da sam tek kasnije, kada sam odrasla i postala majka, počela da razumijem svoje roditelje i njihovu odluku da odu. Tada sam shvatila da ne želim samo da pričam o svom djetinjstvu, nego i o onome što sam tek kao odrasla počela da razumijem.

Sami naslov je višeslojan i otvara brojna pitanja, između ostalih i značenje tog termina. Da li je za Vas dom mjesto iz kojeg čovjek potekne (bez obzira na to gdje ga kasnije put odvede), mjesto u kojem izgradi novi život ili dom prije svega čine ljudi sa kojima ga dijelimo?

Dugo sam mislila da je dom mjesto iz kojeg dolazimo. Danas mislim da je mnogo komplikovanije od toga. Dom su ljudi, uspomene, jezik, mirisi, neke male stvari koje nosimo sa sobom. Možeš otići iz jednog mjesta, ali ono ne ode iz tebe. Zato mislim da čovjek može imati više domova. Možda je upravo to ono o čemu “Dom” govori, da ne moramo da biramo jedno mjesto kojem pripadamo. Možemo pripadati na više mjesta i nositi ih sve u sebi.

A moram da priznam da, kada stavim glavu na jastuk i legnem pored moje sad četvorogodišnje kćerke i mog muža, tu osjetim da leži moj dom. Pa, gdje god bili u svijetu.

Da li ste sami tokom stvaranja imali određena pitanja vezana za značenje doma, pripadnosti, a onda suprotno tome i mjesta/prostora/ljudi koji se osjećaju strancima?

Naravno! Mislim da sam to pitanje nosila cijelog života, samo što ga kao dijete nijesam znala tako nazvati. Kao dijete želiš samo da se uklopiš. Kasnije počneš da se pitaš gdje zapravo pripadaš. Meni je film pomogao da shvatim da možda ne moram da pronađem jedno mjesto i kažem: “Ovo sam ja”… Mogu biti i jedno i drugo. Crna Gora i Danska su obje dio mene i cio život pokušavam da uzmem ono najbolje iz jedne i iz druge kulture.

Maja i njena porodica odlaze u Dansku vjerujući da će tamo pronaći bolji život, ali sa sobom nose jezik, navike, porodične odnose, strahove i očekivanja iz zemlje koju su napustili. Da li je, onda, ikada uopšte moguće otići – zauvijek i u potpunosti?

Mislim da ne. Fizički odeš jednom, ali u sebi taj put traje mnogo duže. Sa sobom nosiš jezik, porodicu, navike, strahove, način na koji su tvoji roditelji živjeli. I onda u novoj zemlji počinješ sve iz početka, ali nikada ne počinješ potpuno od nule.

Mislim da upravo zato ne možemo nikada potpuno otići. Dio nas uvijek ostane tamo odakle smo krenuli i šta nas je formiralo.

U filmu je vrlo prisutan odnos između porodične odgovornosti i patrijarhalnih očekivanja, posebno ideja da muškarac mora da bude onaj koji drži porodicu. Da li “Dom”, između ostalog, govori i o tome šta se događa kada se takav model porodice nađe pred potpuno novim i drugačijim okolnostima i više ne može da funkcioniše na isti način? Takođe, kako gledate na naše patrijarhalno nasljeđe i teret koji se generacijama prenosi?

Mislim da je to nešto što smo svi naslijedili, čak i kada mislimo da smo se od toga potpuno udaljili.

U filmu me zanimalo šta se događa kada muškarac koji je navikao da bude taj koji štiti i drži porodicu odjednom dođe u situaciju u kojoj više nema kontrolu. Novi jezik, nova zemlja, novi sistem, sve ono što je ranije znao – više ne funkcioniše na isti način. Kako je to kada izgubiš i svoj obraz, jedna jako bitna stvar za muškarce sa Balkana. I jedna stvar koju u svijetu ne možeš da objasniš, a probala sam u procesu stvaranja filma da objasnim Dancima: “Ali on gubi obraz, to je za njega veliki poraz”… Oni to nijesu razumjeli.

Ali mislim da taj teret nije samo muški. Žene su generacijama nosile svoj dio tog tereta, ali više u tišini. Mnogo toga prenosimo sa roditelja na djecu, često i nesvjesno. Ali, isto tako se ne damo, čvrsto se držimo i borimo, to je taj crnogorski duh.

Vaša priča je duboko ukorijenjena u Crnoj Gori, ali iskustvo migracije je univerzalno. Kakve su dosadašnje reakcije gledalaca, da li biste nešto posebno izdvojili?

To mi je možda i najljepše iznenađenje. Film jeste veoma ličan i duboko je vezan za Crnu Goru i Balkan, ali ljudi koji nemaju nikakvu vezu sa Balkanom često prepoznaju svoju priču.

Neko mi je poslije projekcije rekao: “Ja nijesam sa Balkana, ali sam prepoznao svoje roditelje i sebe”… I to mi je bilo jako važno. Tada sam shvatila da film nije samo o tome odakle smo otišli, nego o tome šta znači ostaviti nešto iza sebe i pokušati da napraviš novi život. Kako je boriti se za porodicu, to je univerzalno i to je ljepota porodice.

S obzirom na to da ste Vi istovremeno i osoba čije je djetinjstvo poslužilo kao polazište za priču i rediteljka koja tu priču kreira i posmatra sa distance, kao autorka – da li je bilo trenutaka tokom rada na filmu kada Vam je bilo izazovno da održite tu “profesionalnu” distancu ili kada biste shvatili da Maja više nije samo “Vi kao djevojčica”, već lik koji je počeo da živi sopstveni život?

Da, bilo je trenutaka kada je bilo teško, ali kako je film rastao, Maja je počela da postaje svoj lik. To mi je zapravo bilo važno. Nijesam željela da pravim autobiografiju u kojoj je sve doslovno.

Maja je inspirisana mnome, ali ona ima svoj život, svoje odluke i svoj svijet i film je fikcija sa radnjom, početak, sredina i kraj. Tu postoji i dramaturgija. Kada sam to osjetila, znala sam da je film počeo da funkcioniše kao film, a ne samo kao moje sjećanje. Sjećanje je filmu poslužilo kao duhovni dio, a dikcija mu je dala krila da poleti od mene i postane svoja priča.

Na kraju se film vraća u Crnu Goru i na mjesto odakle je sve počelo. Bez otkrivanja završnice publici, šta Vam je bilo najvažnije da kažete time ili koju emociju da dotaknete?

Bez otkrivanja kraja, meni je bilo važno da se priča na neki način vrati tamo gdje je i počela. Kada cijelog života nosiš pitanje gdje pripadaš, povratak nije samo fizički povratak. To je i suočavanje sa sobom, sa svojim korijenima i sa onim što si ostavio iza sebe. Zato mi je bilo važno da film ne ostane samo priča o odlasku, nego da mi svi u nekom trenutku imamo želju da se vratimo doma.

Ono što je karakteristično jeste i da se Vi Crnoj Gori vraćate… Kako je danas doživljavate, kao odrasla i uspješna Marijana, a kako je pamti djevojčica koja ju je napustila s roditeljima?

Djevojčica je pamti kroz vrlo konkretne stvari, porodicu, kuću, ljude, mirise, ljeto, osjećaj sigurnosti. Kao odrasla žena, danas znam mnogo više o zemlji iz koje sam otišla i o vremenu u kojem smo živjeli. Znam istoriju o zemlji i korjenima, potomcima, što mi je dalo dodatan ponos.

Ali, kada se vratim, mislim da se u meni, u tim trenucima, uvijek probudi ta mala djevojčica koja bi željela da je sve onako kako se ona sjeća. Ali, ta stara kuća više nema miris bakinog hljeba i nema ko da joj prospe čašu vode na put za sreću i srećan put kada se vraća nazad za Dansku. Možda je upravo zato ovaj povratak uvijek emotivan.

Jer, možeš odrasti, promijeniti zemlju, jezik i život, ali neke stvari koje si ponio sa sobom kao dijete nikada stvarno ne odu. A ljudi nestaju i porodica se sužava. Ali sjećanja, sjećanja žive u meni, zauvijek.

Možda samo to da je “Dom” za mene prije svega film o porodici. O ljubavi, žrtvi i onome što roditelji rade za svoju djecu, ali i o djeci koja tek mnogo kasnije razumiju njihove odluke i koja imaju potrebu da im se zahvale za sve žrtvovanje. I možda je upravo to ono što bih voljela da publika ponese iz filma, da nekada, tek kada odrastemo, možemo da razumijemo šta su naši roditelji zaista prošli zbog nas i da im pokažemo zahvalnost.

U filmu se Jugoslavija i vrijeme njenog raspada ne pojavljuju samo kao istorijska pozadina, već i kao nešto što određuje odluke jedne porodice. Koliko Vam je bilo važno da izbjegnete nostalgiju za Jugoslavijom, a da istovremeno pokažete šta je ta zemlja značila ljudima koji su je napuštali?

Za mene je bilo važno da Jugoslaviju prikažem kroz iskustvo jedne porodice i jednog vremena koje više ne postoji iz mnogo razloga. A ja sam je napustila kada je bila Jugoslavija, jedna zastava sa petokrakom.

Moji roditelji nijesu samo napustili jednu zemlju, jedno fizičko mjesto… Ostavili su porodicu, prijatelje, kuću, način života i jedan svijet koji su poznavali i gdje su bili sigurni i na svom.

I danas je ponegdje snažno izražena jugonostalgičarska melanholija. Kako Vi gledate na to – nije li to možda samo želja za mirnim i skladnim životom bez turbulencija i podjela ili pak nešto više?

Mislim da je ta nostalgija koju danas ljudi osjećaju često nostalgija za vremenom kada su svi bili isti ljudi nevezano za geografiju, kada su porodice bile bliže i zajedno i kada je život izgledao jednostavnije. Možda ne žale samo za državom, nego za jednim dijelom svog života gdje nije bilo granica između ljudi, a ni između zemalja.