Nije samo Dalit ugrožen

Kastinski sistem crnogorskog društva ne melje samo siromašne i obespravljene, već i one koji pokušavaju da ostanu slobodni, nekorumpirani i svoji

Mislila sam da si na odmoru, pa kolumne čitam retroaktivno. Šta se dešava sa Vijestima? Pažljivo sam pratila medijske objave… I vidim da ti ništa ne mogu…

Moja genijalna čitateljka se vratila pisanju, inspirisana dijelom i kontrolnim nalazima sa berlinskog Šaritea, koji pokazuju da je sve čisto i zdravo. Toliko je nadahnuta i briljantna da bih bio strašno sebičan ako bih štivo zadržao samo za sebe. Zato evo (vam) je.

Nedavno sam na sto muka uspjela da nabavim knjigu “Kaste, laži koje nas razjedinjuju”, djelo genijalne dobitnice Pulitzerove nagrade Isabel Wilkerson. Čitajući ovo veoma inspirativno štivo, zaključila sam da je i naš najveći problem kastinski sistem, koji se davno zapatio i traje predugo, a koji je postao do te mjere nepodnošljiv da prosječan Dalit ne može da ga preživi. Bukvalno. Dalit je za neupućene pripadnik društvene grupe u Indiji koja je tradicionalno bila izvan kastinskog sistema i potčinjena – nazivani su i “nedirljivima”. Riječ dalit inače potiče od sanskritskog izraza koji znači “slomljen”, “potlačen” ili “zgnječen”.

Crna Gora nije samo dio Podgorice preko Morače, kvartovi oko Delte, fensi kupališta i skijališta. Političari, njihovi uhljebi i botovi, bankari, regularni biznismeni (kojih je najmanje), šverceri-biznismeni, narkodileri-biznismeni, profesori, doktori i tamo neke NVO – svi zajedno su možda 10% CG populacije. Broj nezavisnih intelektualaca je postao zanemarljiv. Skoro pa statistička greška. Na današnji dan 64.500 ljudi u CG prima najniže penzije (pola od ukupnog broja penzionera); 74% od ukupno zaposlenih prima manje od prosječne plate. Dijete prosječnog Dalita, koje pošteno radi u nekoj prodavnici od jutra do sjutra ili na građevini, ako i kada završi fakultet, ne može postati državni službenik ako nije član partije. Neke. Bilo koje. Ako nije, teren ga ne prepoznaje. Nikad.

Prosječni Dalit čeka na pregled specijaliste od 3 do 6 mjeseci. Dalit koji se liječio od kancera čeka na skener 6 mjeseci, a to znamo jer je jedan Dalit onkološki pacijent poznanik Nermina Abdića, koji nam je to obznanio. Djeca Dalita idu u državne vrtiće, pa ih ljeti sastave po pedesetoro i hrane istom kašikom… Starija djeca Dalita svakodnevno su izložena vršnjačkom nasilju.

Antropološki fenomen Balkana je to što se Daliti međusobno mrze jer pripadaju različitim vjerama i nacijama o kojima btw. nemaju pojma. Misle da su ugroženi jer su Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani, a ugroženi su i odrođeni svi, jer je nakaradni sistem državu oduzeo građanima i tutnuo je u ruke političkim kvazielitama i njihovim skutonošama.

Nedavno je objavljen podatak kako građani Crne Gore često zloupotrebljavaju institut žalbe zbog ćutanja administracije, te da je po tom osnovu samo za advokatske troškove isplaćeno 1,1 milion eura iz budžeta. Moja majka je preneraženo rekla: “Ovi ljudi mrze svoju državu. Za milion eura su mogli da se kupe skupi medicinski aparati ili renovira bolnica ili škola”.

Odgovorila sam joj: “Da, majko. Mrze. Zato jer poistovjećuju sistem sa državom”. I ja mrzim ovaj sistem otkad znam za sebe, ali ne mrzim svoju državu, a ljudi, nažalost, ne prave razliku između sistema i države. To je opasna, skoro pa pogubna identifikacija.

Ako jednog dana Crna Gora iznjedri nekog Linkolna (što je malo vjerovatno) ili se udruži dovoljan broj obrazovanih i građanski orijentisanih Dalita, pa ostalim Dalitima svih vjera i nacija pojasne da im ne prijeti opasnost od Dalita drugih vjera i nacija, već od političkih “elita” koje ih decenijama drže pod nadstrešnicom i truju nacionalizmom, kako bi osvojili ili zadržali vlast koja im omogućava legalizovanu korupciju i zloupotrebu svih resursa – onda možda postoji šansa da se Frankenštajn zamijeni funkcionalnim sistemom.

I nisu samo Daliti ugroženi. Sistem je možda i najsuroviji prema malom procentu nekorumpiranih ljudi i intelektualaca koji su, uprkos nakaradnom sistemu, krvničkim pregalaštvom i integritetom uspjeli da ostanu slobodni i svoji. Oni su legitimne mete sistema od kojeg konstantno moraju da se brane, jer sistem njima ne može manipulisati niti ih može korumpirati na bilo koji način pa se trudi da ih odstrani, neutrališe. “Na gradove udariće trava i zavesti svoju strahovladu, svi cvjetovi ostaće bez glava, da bi bili sa travom u skladu”, kako napisa Vito Nikolić.

Ako još imaš živaca da čitaš, vjerovatno se uveliko pitaš zašto zaobilazim crkvu? Patrijarh nije crkva. Nijedan sveštenik nije crkva. Ljudi na čelu crkve će se mijenjati. Za 15 godina se niko neće sjećati ko je bio patrijarh. Ono što se neće promijeniti jesu tri liturgije koje su zajedničke cijelom pravoslavlju: liturgija Svetog Jovana Zlatoustog iz 4. vijeka (koja se služi skoro svakog dana u svim pravoslavnim hramovima na svijetu); liturgija Svetog Vasilija Velikog, takođe iz 4. vijeka, koja se služi deset puta godišnje, i liturgija pređeosvećenih darova (služi se srijedom i petkom tokom Vaskršnjeg posta), a autor je Sveti Grigorije. Papa. Nastala je u 6. vijeku.

Crkva, za razliku od mnogih carstava i država, opstaje jer su crkva vjerujući ljudi koji dolaze u crkvu da učestvuju u liturgijama koje su kodifikovane prije 17 vjekova, koji poste, pričešćuju se, koji su dobronamjerni, skromni i neprimjetni. Takvi su svi pravi vjernici bez obzira kojoj vjeri pripadaju i kako se Bogu mole. Agresija, nasilje i nacionalizam nemaju dodirnih tačaka sa istinskom vjerom. U mojoj porodici i sa majkine i sa tatine strane jedini vjernici su bile moje babe. Dvije najplemenitije osobe koje sam upoznala u životu. Moja baba sa očeve strane je nakon Drugog svjetskog rata, na svaki Vaskrs išla pješke 25 km da se pričesti. Umrla je na Vaskrs 1984. godine. Zahvaljujući takvim ljudima crkva opstaje kroz vjekove.

Da, kastinski sistem zloupotrebljava, korumpira i melje sve pred sobom, pa i crkvene velikodostojnike. Nažalost.

Osim od 2006. godine, pokojni mitropolit je bio na pravoj strani i 1997. godine, kada smo bili pred građanskim ratom. Tada su ga “sotonom” zvali i komite i četnici.

Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj je 2006. vratio funkcionalnu autokefalnost koju je imala do 1920. godine. Uživao je veliki ugled među crkvenim velikodostojnicima, kako na Istoku tako i na Zapadu.

Nama je odličan otkad je umro. Dok je bio živ, citiralo se isključivo sve što je ikada rekao pogrešno i potenciralo ono što je uradio pogrešno. Takvi smo.

Nama ni kralj nije ništa valjao. Ni država koju nam je stvorio ništa valjala nije, pa smo je oburdali kao kulu karata. A 1952. godine smo spalili arhivsku građu Manastira Morača, da bi u seoske crkve spraćali stoku… Od rodne kuće Blaža Jovanovića smo straćaru napravili. Spomenik je ukraden i, za razliku od spomenika Pavlu Đurišiću, ovaj drugi, mislim na Blažov, koji mu je pred rodnom kućom stajao, niko ne potražuje.

Što se Joanikija tiče, hirotonisan je u veoma delikatnom trenutku, koji je Vučić zloupotrijebio, ukinuvši prvo episkopski savjet… pa redom… Apsurdno je to što je upravo Amfilohije obnovio Eparhiju budimljansko-nikšićku, Joanikija postavio za vladiku, koji je obnovio svaki crkveni objekat na teritoriji eparhije… A Porfirije instalirao za mitropolita ucijenjenog ćacija Metodija.

Ne znam kako će se stvari odvijati i koliko vladika Joanikije ima sposobnosti i mudrosti.

Ima podršku vjernika. Ima podršku vladajućih partija. Svi su bili aktivni na društvenim mrežama minulih dana.

Nažalost, nema Amfilohijevu popularnost, ugled i harizmu, za hrabrost ćemo da vidimo. Jedno znam. Da je Mitropolit Amfilohije živ, ili bi Vučić bio smijenjen ili bi Mitropolija Crnogorsko-primorska bila i formalno autokefalna. Možda i jedno i drugo.

Jedino što bih mojoj genijalnoj čitateljki mogao da repliciram na kraju jeste sljedeće: bojim se da je procenat vjernika koje ona opisuje i ilustruje slikama svoje dvije bake isti kao i procenat onih koje pominje na početku štiva kao “izabrane”, kojima ne fali zimovanja i ljetovanja – dakle, manji od deset odsto ukupnog broja onih koji se smatraju vjernicima i redovno idu u crkvu.