Prokletstvo vještačke inteligencije

Dok AI infrastruktura prodire u američko društvo, Amerikanci otkrivaju istinu koju mnoge resursima bogate države odavno znaju: gdje vlast nema potrebu za građanima, nema ni demokratije

U jednom okrugu na sjeveru Virdžinije, račun za struju jedne porodice se udvostručio. Nekoliko kilometara dalje, zgrada bez prozora, velika poput tržnog centra, bruji tokom cijele noći – još jedan data centar za vještačku inteligenciju, koji troši više električne energije nego gradić pored kojeg je izgrađen. Spor će se voditi jezikom tarifnih sistema, izuzeća od urbanističkih propisa i koridora za prenos električne energije. Ali u njegovoj osnovi nalazi se jedno netehničko političko pitanje: da li su ljudi koji žive u tom okrugu i dalje potrebni onima koji su tu zgradu izgradili?

To pitanje ne odnosi se samo na vještačku inteligenciju. Ono se tiče pogodbe na kojoj počiva savremena demokratija.

Demokratija nikada nije bila dar elita koje su otkrile pravdu. Ustavi i izbori predstavljaju vidljivi mehanizam ograničene vlasti. Ali zašto su oni koji su imali moć uopšte pristali na ograničenja? Prava su izborili radnici, žene, vojnici, disidenti i pokreti koji su svoje isključivanje učinili politički opasnim, a materijalna zavisnost pomogla je da te pobjede postanu trajne. Kada su modernim državama bile potrebne vojske sastavljene od običnih ljudi, a ne ratničke kaste, bili su im potrebni regruti, porezi i žrtvovanje – a samim tim i određeni stepen pristanka. Ljudi od kojih se traži da se bore, plaćaju i pate za državu prije ili kasnije će pitati kakvo mjesto u njoj pripada – njima.

Slična dinamika bila je očigledna i u industrijskim gradovima, koji su otkrili da bolest ne poštuje klasne granice. Kanalizacija, čista voda i zakoni o karantinu odražavali su spoznaju da siromašni i bogati u gradu udišu isti vazduh. Elite su plaćale za dobrobit ljudi koje nijesu voljele jer ni same nijesu mogle živjeti dobro ako ti ljudi nijesu živjeli dobro.

Slično tome, dnevna nadnica Henrija Forda od pet dolara nije bila filantropija. Masovna proizvodnja zahtijevala je masovnu potrošnju. Ford je shvatio jednu širu istinu industrijskog poretka: nadnice, potrošnja i proizvodnja međusobno su se održavale.

Ukratko, pošto moćni nijesu mogli napredovati bez saradnje običnih ljudi, imali su razlog da uvažavaju zahtjeve koje bi inače radije ignorisali. Vještačka inteligencija otvara mogućnost da ta pogodba oslabi.

Ona ne nestaje, bar još ne – a možda nikada neće ni nestati u onom grubom obliku kakav zamišljaju futuristi. Tehnologija bi mogla unaprijediti rad većeg broja zaposlenih prije nego što će ih zamijeniti i stvoriti zanimanja kojima još niko nije dao ime. Ali politička opasnost nije u tome što će svaki radnik postati suvišan. Da bi razorila demokratsku pogodbu, vještačka inteligencija ne mora obične ljude učiniti beskorisnim. Dovoljno je da elite učini manje zavisnim od njih.

Stare veze zavisnosti već su oslabile. Ratove sve češće vode profesionalci, privatni vojnici i dronovi, dok su decenije automatizacije proizvele uzak društveni sloj koji se smatra izuzetno vrijednim, veću grupu ljudi čiji je položaj postao nesiguran i ogroman broj građana kojima se, u suštini, poručuje da njihov doprinos nije neophodan.

Pretpostavimo da tehnologija zaista ispuni veliki dio onoga što njeni zagovornici obećavaju i omogući kompanijama da veliki broj radnika zamijene, umjesto da im samo pomažu. Automatizovana privreda zbog toga ne bi ostala bez kupaca; potražnja bi se mogla održavati izvozom, državnom potrošnjom, kreditima ili transferima domaćinstvima. Ali društvo u kojem većina ljudi prima naknadu koja potiče iz bogatstva koje niti posjeduju niti njime upravljaju raspoređuje političku moć sasvim drugačije od društva u kojem ljudi zarađuju platu, plaćaju poreze, organizuju se i pregovaraju o proizvodnji. Ovo drugo društvo puno je sukoba, nejednakosti i eksploatacije – ali građanima daje pregovaračku moć zato što imaju nešto što mogu uskratiti. Društvo zasnovano na novčanim naknadama može biti bogatije robom, ali siromašnije političkim statusom svojih građana. Moglo bi očuvati potrošnju, dok bi istovremeno iznutra praznilo smisao građanstva.

Data centri nijesu naftne bušotine. Ali njihova politička ekonomija podsjeća na “prokletstvo resursa”, koje se odavno povezuje s rentijerskim državama: kada se presudno bogatstvo stvara iz imovine koja zahtijeva malo stalnog doprinosa stanovništva, uska grupa vladara i vlasnika ima manje razloga da pregovara sa širokim slojevima društva. Stara parola glasila je: “Nema oporezivanja bez predstavništva.” Ali važi i njena mračnija suprotnost: kada oni koji vladaju i oni koji posjeduju više ne zavise od široke poreske baze, rada ili pristanka građana, političko predstavništvo počinje manje da liči na pravo, a više na trošak koji bi oni najradije izbjegli.

Zato je lokalna politika u vezi sa data centrima toliko važna. Ta industrija ne može sama proizvesti sve što joj je potrebno. Potrebni su joj zemljište, voda, električna energija i dozvola lokalne zajednice. Otpor javnosti već je veoma primjetan. U Gallupovoj anketi, sprovedenoj u martu, 71 odsto Amerikanaca usprotivilo se izgradnji data centra u svom kraju, uključujući 48 odsto onih koji su se tome snažno protivili. Ljudi možda nijesu sigurni šta da misle o vještačkoj inteligenciji kao apstraktnom pojmu, ali vrlo dobro razumiju veći račun za struju, ugroženo snabdijevanje vodom i industrijsko postrojenje koje obećava malo stalnih radnih mjesta za lokalno stanovništvo.

Dozvola lokalne zajednice nije puka prepreka. Ona je jedan od posljednjih oblika političke moći koji građanima ostaje u ekonomiji organizovanoj oko imovine koju ne posjeduju i sistema u koje nemaju uvid. To je ujedno i razlog zbog kojeg se nelagodni savez između Silicijumske doline i populističke desnice cijepa kod trafostanica, a ne u televizijskim studijima.

Ali dozvola lokalne zajednice predstavlja polugu moći samo dok je zaista neophodno tražiti je. Vlada koja je dovoljno snažno posvećena toj industriji raspolaže i drugim instrumentima – eksproprijacijom, federalnim preuzimanjem lokalnih ovlašćenja za odlučivanje o lokacijama, vanrednim ovlašćenjima nad elektroenergetskom mrežom – a istorija Sjedinjenih Država ne uliva mnogo povjerenja kada je riječ o sudbini zajednica koje raspolažu zemljištem koje moćni žele, a ne mogu da im ponude ništa što je moćnima potrebno.

Odgovor nije ni u zaustavljanju tehnologije ni u romantizovanju industrijskog poretka koji bi ona mogla zamijeniti. Ta pogodba nikada nije bila dovoljno pravedna. Ali ako rad prestane da bude glavni osnov na kojem obični građani polažu pravo na dio nacionalnog bogatstva, građanstvu će biti potreban novi temelj – počevši od toga da se bogatstvo stvoreno automatizacijom tretira kao javno pitanje, a ne kao privatno dostignuće. To bi moglo podrazumijevati javno pravo na dio dobiti od automatizacije, kroz oporezivanje i demokratsku kontrolu infrastrukture od koje vještačka inteligencija zavisi.

Matematika koja stoji u osnovi svega veoma je jednostavna. Svaka poluga kojom su obični građani ikada raspolagali – mogućnost da uskrate svoj rad, poreze, sinove za vojsku ili glasove – pretpostavlja da postoji neko kome je potrebno ono što vi možete da mu uskratite. Tamo gdje nema potrebe, nema ni pregovaračke moći. Prava koja više nemaju cijenu ne nestaju; ona postaju povlastice, zavisne od dobre volje onih koji ih daju.

Za sada građani sjeverne Virdžinije još posjeduju nešto što ta industrija ne može isprogramirati i stvoriti – njihov pristanak. Pitanje je hoće li tu polugu iskoristiti samo da kažu “ne” ili da zatraže novu pogodbu. Vlasnicima mašina možda će biti potrebno sve manje radnika. Hoće li im biti dopušteno da im bude potrebno i sve manje građana?

Autor je profesor prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Njujorku i istraživač na programu “Richard Holbrooke” pri Američkoj akademiji u Berlinu