Crna Gora odustaje od Trebišnjice i Bilećkog jezera?

Nova Strategija upravljanja vodama priznaje neriješena prava Crne Gore prema BiH i Hrvatskoj, ali do 2035. ne predviđa nijednu konkretnu mjeru za njihovu zaštitu i valorizaciju

Crna Gora decenijama bezuspješno pokušava da naplati susjedima korišćenje svog dijela voda Trebišnjice i Bilećkog jezera i da se izbori za učešće u odlučivanju o njihovoj budućnosti. A ovih dana Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede šalje Vladi na usvajanje Nacrt ažurirane Strategije upravljanja vodama kojim, praktično, odustaje od tog cilja najmanje do 2035. godine.

Javnosti je poznato da je sa Bosnom i Hercegovinom prije nekoliko godina navodno dogovorena naknada opštini Nikšić za potopljeno crnogorsko zemljište Bilećkim jezerom od oko 600.000 eura godišnje, ali da se ona ne isplaćuje. Razlog za nepoštovanje tog dogovora nikad nije objašnjen, kao ni zašto se uopšte ne razgovara o mnogo većem potraživanju koje Crna Gora ima prema susjedima, a koje se odnosi na dosadašnje korišćenje našeg dijela voda tog riječnog basena i pravičnu raspodjelu budućih koristi.

A nije riječ o malom, sporednom vodotoku. Vode Trebišnjice koriste se u oba entiteta Bosne i Hercegovine i u Hrvatskoj za proizvodnju električne energije, poljoprivredu i druge namjene. Na njima su decenijama zasnovani veliki hidroenergetski sistemi, a susjedne države imaju razvojne planove koji računaju na dalje korišćenje ovog izdašnog vodnog resursa.

Crna Gora polaže pravo na dio tog sistema jer državna granica sa BiH u dužini od oko 11,5 kilometara ide sredinom površinskog toka Trebišnjice i dijelom Bilećkog jezera. Njeno pravo dodatno se zasniva na činjenici da se akumulacija dobrim dijelom prihranjuje vodama sa crnogorske teritorije. Prema podacima koje je koristila Vlada, Crnoj Gori pripada oko 40 odsto sliva Bilećkog jezera i oko 24 odsto zapremine akumulacije.

Međutim, međunarodno vodno pravo i praksa ne određuju prava na zajedničke vode samo prema tome na čijoj teritoriji one nastaju ili protiču. Pri utvrđivanju pravičnog i razumnog korišćenja uzimaju se u obzir potrebe država, postojeća i buduća korišćenja, njihov značaj za stanovništvo i razvoj, te interesi drugih država koje dijele isti vodni sistem.

Dakle, nije dovoljno dokazati da je voda “naša”. Treba pokazati i zašto nam je potrebna i šta sa njom želimo da uradimo.

Planom upravljanja upravo se to utvrđuje. Njime država sagledava stanje i mogućnosti vodnog sistema, potrebe različitih korisnika i način na koji želi da ga koristi. On joj daje osnovu da zna šta ima, šta joj je potrebno i, kada je riječ o prekograničnim vodama, šta može da traži od drugih koji koriste isti resurs.

Takav plan Crnoj Gori je potreban i zbog evropskih integracija. Prema članu 13(3) Okvirne direktive EU o vodama, kada nije moguće izraditi zajednički plan upravljanja za cijeli međunarodni sliv, država članica mora najmanje imati plan za dio sliva koji se nalazi na njenoj teritoriji. U ažuriranom Nacrtu strategije do 2035. godine, međutim, nema naznake takvog plana, iako Crna Gora želi da već 2028. godine uđe u Evropsku uniju.

Uprkos tome, u crnogorskim planskim dokumentima Trebišnjica i Bilećko jezero nijesu dobili tretman vodnog sistema za koji je, zbog njegovog značaja, potrebno praviti poseban plan upravljanja. Štaviše, nijesu posebno analizirani kao drugi značajni vodni sistemi. Dok se Morača, Zeta, Skadarsko jezero i Bojana obrađuju kroz stanje njihovih vodnih tijela, hidrološke karakteristike, probleme i mjere upravljanja, Trebišnjica se praktično svodi na podzemni tok, a Bilećko jezero potpuno izostaje iz planske slike.

Na ovu slabost imao sam priliku da u direktnom razgovoru ukažem nadležnom Ministarstvu i Upravi za vode još 2023. godine. Tom prilikom nijesu osporili moje navode niti potrebu da Crna Gora izgradi vlastitu stručnu i plansku osnovu za Trebišnjicu i Bilećko jezero. Ukazao sam i na upadljiv kontrast sa susjedima: za Hrvatsku i BiH Trebišnjica nije samo vodotok – one je tretiraju kao važan strateški resurs. Obje države imaju detaljne planove upravljanja širim slivovima kojima Trebišnjica pripada, dok Republika Srpska ima i poseban Plan upravljanja slivom Trebišnjice. Ti planovi povezani su sa razvojnim, energetskim i poljoprivrednim ciljevima koji računaju na izdašnost ovog vodnog sistema, ali i na njegovu ograničenost zbog velike konkurencije za njegovo korišćenje.

Ministarstvo je trebalo da se time bavi i jer je prva vlada nakon smjene trodecenijske vlasti, koja ništa nije uradila da se ovi problemi riješe, još 2022. godine zaključila da treba utvrditi prava Crne Gore, zaštititi ih i valorizovati, formirala ekspertski tim za taj posao i zadužila ga da uspostavi saradnju sa BiH i Hrvatskom.

U izvještaju o sprovođenju prethodne Strategije upravljanja vodama za period 2022-2025. Trebišnjica i Bilećko jezero, međutim, ne pominju se nijednom, niti se navode aktivnosti ekspertskog tima ili bilo kakvi pokušaji rješavanja ovog pitanja sa BiH i Hrvatskom.

Istovremeno, u poglavlju o međunarodnoj saradnji detaljno se izvještava o drugim aktivnostima, pa čak i o naplati koncesionih naknada za flaširanu vodu.

Nova Strategija, u svom analitičkom dijelu, konstatuje da je riječ o neriješenom pitanju prekograničnih voda, ukazuje na doprinos crnogorskih voda sistemu i navodi potrebu da se utvrde prava Crne Gore na naknadu, raspodjelu koristi i zajedničko upravljanje. Ali kada pređe na strateške ciljeve i Akcioni plan – Trebišnjica i Bilećko jezero potpuno nestaju.

Drugim riječima, Ministarstvo problem priznaje, ali njegovo rješavanje više ne postavlja ni kao strateški cilj ni kao konkretnu aktivnost države do 2035. godine. Nema mjere, nosioca, roka ni pokazatelja uspjeha. Nova Strategija, dakle, ide korak unazad i predstavlja regresiju u odnosu na dosadašnju praksu.

Godinama je Crna Gora pokušavala da sa BiH uspostavi međudržavni okvir za upravljanje vodama, usklađivanje interesa i rješavanje sporova. Bilo je prijedloga i razgovora, ali sporazum do danas nije zaključen. Najnoviji pokušaj predstavlja Nacrt ugovora Crne Gore i BiH o upravljanju vodama od zajedničkog interesa iz 2024. godine. Vlada je prihvatila informaciju o tom nacrtu i uputila ga BiH, ali odgovor nije dobila. Proces posebno otežava činjenica da Republika Srpska osporava nadležnost državnih institucija BiH.

S druge strane, Crna Gora sa Hrvatskom već ima formalni sporazum o upravljanju vodama, a u njegovom okviru formirana je i Potkomisija za Trebišnjicu. O njenom radu, međutim, u javno dostupnim dokumentima gotovo da nema tragova osim podataka o osnivanju i početku rada. Sama nova Strategija priznaje da se međudržavne komisije sa Hrvatskom duže vrijeme nijesu sastajale, ali javnosti nikada nije objašnjeno zašto.

Hrvatska i BiH takođe imaju svoj međudržavni mehanizam za upravljanje vodama koji obuhvata sliv Trebišnjice. Crna Gora je zato mogla pokušati da se preko Hrvatske uključi u tu saradnju i time otvori trilateralni okvir za integralno upravljanje slivom Trebišnjice. Nema javno dostupnog podatka da je ona to učinila. Republika Srpska već priznaje tu komisiju pa ne bi imala formalni razlog da bojkotuje takvu inicijativu.

To je mogla tražiti i zato što je Hrvatska članica EU, a član 3(5) Okvirne direktive o vodama nalaže državama članicama da nastoje uspostaviti odgovarajuću koordinaciju sa relevantnim državama van EU sa kojima dijele međunarodni sliv. Hrvatsko Ministarstvo je, inače, saopštilo za tekst CIN-CG da zvanična Podgorica od Hrvatske nikada nije tražila naknadu za korišćenje voda Bilećkog jezera..

Da budemo objektivni, ni formiranje takvog trilateralnog okvira ne bi bilo lako. Ono bi zahtijevalo ozbiljnu javnu i diplomatsku akciju, jer su interesi svih učesnika u slivu suprotstavljeni: interesi Crne Gore nijesu nužno podudarni sa interesima oba entiteta BiH i Hrvatske, kao što nijesu podudarni ni interesi tih entiteta međusobno i sa Hrvatskom.

Uz to, oko raspodjele koristi već postoje sporovi. Elektroprivreda Republike Srpske, na primjer, tvrdi da Hrvatska uzima previše struje na Platu, dok Elektroprivreda Hrvatske odgovara da BiH nelegalno koristi crnogorske vode.

Crna Gora od te razmjene argumenata nema ništa jer nije za pregovaračkim stolom. Upravo zato sukob interesa nije nešto što Crna Gora treba da skriva ili ublažava. Naprotiv, u njenom je interesu da ga učini vidljivim, dokumentuje i na toj osnovi traži svoje mjesto za stolom.

Ako direktni pokušaji da se pitanje pokrene sa BiH nijesu dali rezultat, nameće se pitanje da li je Crna Gora pokušala da zatraži podršku Evropske unije, koja kroz Water Diplomacy raspolaže mehanizmima za podsticanje dijaloga i saradnje oko prekograničnih voda? Ako nije, zašto nije? I zašto nije pokušala da evropsku podršku zatraži upravo za otvaranje trilateralnog okvira sa BiH i Hrvatskom?

Na kraju, ako država ne može da riješi problem, najmanje što duguje građanima jeste da im otvoreno kaže šta je pokušala, zašto nije uspjela i šta namjerava dalje da učini.

Crna Gora se mora ponašati kao evropska država već danas, a ne tek kada postane članica EU. Ako, primjera radi, Hrvatska od Crne Gore traži da ispuni određene evropske standarde, Crna Gora ima pravo da od Hrvatske javno i bez kompleksa zatraži isto – da prema njoj primjenjuje evropska pravila u upravljanju prekograničnim vodama.

Jer dobrosusjedski odnosi ne znače odustajanje od sopstvenih prava na štetu državnog i javnog interesa.

Ministarstvo će ovakvom Strategijom Vladi dati dodatni povod za već iznošene optužbe opozicionih partija da su njegovi čelnici preosjetljivi na interese susjeda, a posebno Republike Srpske.

Kakogod, javnost ima pravo da zna zašto je Crna Gora odustala od Trebišnjice i Bilećkog jezera.