Zločini ne mogu da umru…

Način na koji se danas beatifikuje ratni zločinac Ratko Mladić samo je unaprijeđena verzija njegovog veličanja u vrijeme kad je ratne zločine počinio i pomaganja da ih počini. I od toga odbrane nema…

Ratko Mladić umro je tri decenije nakon najvećeg zločina koji je počinio…

I najvećeg koji je u Evropi počinjen nakon Drugog svjetskog rata…

I da nije njegovog brata po genocidu, Pavla Đurišića, bio bi to najveći zločin koji je na Balkanu ikad počinjen nad Bošnjacima…

Jer zločinci ni od koga – liše familije u čija (o)sjećanja niko nema pravo da se miješa – ne zaslužuju ni čitulje, ni pomene, a naročito ne javne izraze saučešća…

Od svega osim od posljedica onoga od čega je, navodno, oslobađana…

To osim je naopaka praksa bivšeg režima koje sadašnja vlast ne da se nije oslobodila, nego je svakoga dana u svakom pogledu sve više unapređuje…

Jedina koju, čak i kad bi htjela, ne može da učini boljom jeste ratovanje…

Ne može sa razloga što NATO ne voli da ga neko uznemirava u zoni njegove nadležnosti…

Način na koji se danas beatifikuje ratni zločinac Ratko Mladić samo je unaprijeđena verzija njegovog veličanja u vrijeme kad je ratne zločine počinio…

A počiniti, da odmah budemo načisto, znači i komandovati onima koji ih počine…

Naročito ne pozivanjem na to kako nema dokaza da je Mladić nekoga ubio svojim rukama…

Za smrt civila i u Kninskoj krajini, iako su i njegov dolazak i njegov boravak i njegov učinak u tom dijelu Hrvatske zaboravili svi oni koji nijesu smjeli…

I političari koji su ga tamo poslali na "specijalni zadatak"…

Svi, osim žrtava i rijetkih novinara koji nijesu ni htjeli ni mogli da zaborave…

Ili "Raspameti", možda pobrkah jer sam ih davno slušala, a i stalno ga brkam s onim kolegom Momčilom Perišićem što je razvaljivao i raspamećivao Mostar…

Iznad Sarajeva, sa Pala, Mladić je izdavao i neke druge…

– Velešiće tuci i Pofaliće tuci, da ih izludimo, da ne mogu da spavaju, a tamo nema mnogo Srba – tako je komandovao 1992, nabrajajući u nastavku i druga naselja "u kojima nema srpskoga življa mnogo"…

Ali ovu ne mogu da pobrkam, u haškoj sudnici tonski snimak bio je jedan od dokaza…

Izdavao je on i druge komande ali ne samo tobdžijama, nego i snajperistima kojima su mete bili svi na ulicama Sarajeva, i djeca i žene i starci, i poštari i taksisti i trgovici…

I… Tokom 44 mjeseca nišanjenja ubijeno je oko 12.000…

Do sada, jer još nijesu pronađene i identifikovane sve žrtve…

Smrt Ratka Mladića obnovila je sjećanje i na ono morbidno dijeljenje čokolada djeci čije očeve odvode u smrt…

I tada osmogodišnjeg Izudina kojemu je majka rekla da je "ne uzima od tog čovjeka"…

– Ali ja sam bio mnogo gladan – tako je kasnije objasnio tu neposlušnost – i bio sam mali da bih da shvatio što se događa…

U doba tog događanja Andrija Mandić je uveliko bio punoljetan…

I, kao i svi njegovi ispisnici u koje brojim i sebe, mogao da na ekranu – a to je bukvalno sve iz devedesetih na čemu sam zahvalna recentnim evroatlantskim partnerima moje domovine – danima gleda sve što se događalo u Srebrenici…

– Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića – obavijestio je Mandić javnost trideset i kusur godina kasnije…

I, za slučaj da tog strašnog jula 1995. nije gledao TV, imao dovoljno vremena da sazna istinu…

I zbog toga za ovakav poraz ljudskosti – koji je samom sebi ne prvi put nanio – opravdanja nema…

Kad jedna osoba učestvuje u žalosti zbog smrti osobe koja je naredila, nadgledala ili omogućila smrt toliko hiljada civila, onda te dvije osobe spajaju isti ili slični svjetonazori i ciljevi…

Bili oni nacionalni, politički, društveni, ideološki ili kakvi god, razlika je samo u tome što je do tih ciljeva jedna osoba htjela da dođe zločinačkim djelima a druga političkim govorima…

To što je Mandić lično saučestvovanje u tuzi Mladićevog sina učinio javnim, pokušavajući da sakrije kako to čini sa funkcije predsjednika Skupštine Crne Gore, više je nego dovoljan razlog da i ja saučestvujem sa svima koji traže njegovo smjenjivanje…

Da se taj zahtjev obrazlaže nema potrebe, ali ima za obnavljanjem nekih detalja iz gradiva kojima oslobođena, antifašistička, evropska, građanska i tako dalje Crna Gora i dalje neće da nađe mjesto u udžbenicima…

– Predajemo srpskom narodu ovaj grad kao poklon – tako je Ratko Mladić započeo slavodobitni govor nakon genocida u Srebrenici…

Tim citatom bi i normalna država trebalo da započne lekciju o "generalu", i to u svim udžbenicima Istorije od četvrtog osnovne do četvrte godine studija u svim državnim školama…

I na početku objasni da navodnici nijesu pravopisna greška nego zakonska obaveza, jer se u svakoj vojsci svakom oficiru koji ubija civile oduzima čin…

A onda bi nastavnik rastumačio da kad se nešto nekome poklanja, makar primalac bio i narod, onda to nešto prije poklanjanja nije ni pripadalo tom narodu nego oteto od drugog naroda…

I to nasilno, jer drugi metod za otimanje ne postoji…

Zašto je Srebrenica oteta genocidom, e na to pitanje je "general" odgovorio na dan otimanja…

– Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima – tako je rekao svojim oficirima.

Osveta je trajala danima, u obliku masovnog pogubljenja više od 8.372 Bošnjaka koji su zakopani na različitim lokacijama…

I to je zločincima bilo malo, pa su nekoliko mjeseci kasnije odlučili da otkopaju te masovne grobnice i premještaju posmrtne ostatke u manje grobnice, skrivene na izolovanim područjima, nadajući se da će tako prikriti šta su uradili…

Da prikrivanju Mladićevih zločina, ne samo genocida u Srebrenici nego i svih prethodnih, treba da posluži i javno izražavanje saučešća predsjednika zakonodavne vlasti Crne Gore, o tome dalje ne bih…

O jednom drugom javnom obraćanju ne da bih nego moram…

– Postoje trenuci kada ćutanje prestaje biti politička mudrost i postaje pristajanje. Ovo je jedan od tih trenutaka. Jer kada predsjednik Skupštine izrazi pijetet zbog smrti čovjeka osuđenog za genocid, ne govorimo više o privatnim uvjerenjima, već govorimo i o dostojnosti njega da obavlja funkciju – rekao je predsjednik DPS-a Danijel Živković najavljujući zahtjev za smjenjivanje Andrije Mandića…

I objasnio da za njih ova inicijativa nije politička taktika, već obaveza…

I pitao "može li čovjek koji sa mjesta predsjednika Skupštine izražava ovakav odnos prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu i čovjeku odgovornom za genocid imati njihovo povjerenje da predstavlja parlament države koja želi da bude sljedeća članica EU”…

Jes' da pitanje sigurno nije postavljeno meni, ali zbog lične obaveze prema onima koje još bole bubrezi od posljedica protivljenja DPS-ovom pijetetu prema gorepomenutom zločincu moram da mu odgovorim…

Ne, Andrija Mandić ne može više da bude predsjednik Skupštine Crne Gore…

I to nema veze sa ulaskom u EU nego sa povratkom na izvorne crnogorske moralne norme…

Sa istih razloga, DPS ne može biti ni demokratska, ni socijalistička, ni građanska partija dok ne prizna:

– Da Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević nikad ne bi mogli da počine tolike zločine po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da im saučesnici nijesu bili Branko Kostić, Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović…

– Da su svi oni politički, oružano i finansijski podržavali ubijanje dvije susjedne države i njihovih stanovnika…

– Da je Ratko Mladić bio general Vojske SRJ, državolike tvorevine u koju je DPS utjerao Crnu Goru reprizom podgoričke skupštine, ali ne glasanjem kao 1918. nego krvlju do koljena 1991/92…

– Da su zločinci osuđeni u Hagu javno zahvaljivali sada počasnom predsjedniku DPS-a na pomoći u nafti, oružju i novcu i objašnjavali da bez te pomoći oni u Srebrenici ne bi mogli ni da uđu…

Ali mogu, za kraj, da postavim dopunsko pitanje…

Pripremati, organizovati i realizovati prvi okupatorski rat Crne Gore u njenoj četiristogodišnjoj istoriji oslobodilačkog ratovanja…

Poslati državljane Crne Gore da ubijaju, pale i pljačkaju po Hrvatskoj…

Podržavati četiri godine ratne zločince po Bosni i Hercegovini…

Ili poslati saučešće zbog smrti jednog od njih, pa makar to bio i najzloglasniji od svih, Ratko Mladić…