Američki način ratovanja ne funkcioniše

Sjedinjene Države možda imaju najjaču vojsku na svijetu, ali višestruki neuspjesi ukazuju na dublju slabost u njihovom pristupu vojnim sukobima

Sjedinjene Države imaju najmoćniju vojsku u istoriji čovječanstva. Takođe, nijesu dobile rat više od 30 godina.

Od 1945. godine, SAD su vodile velike ratove u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu, Iraku, a sada i u Iranu. Među njima, jedino se Zalivski rat iz 1991. može smatrati istinskim uspjehom – a čak je i on posijao sjeme budućih katastrofa. Ishodi ostalih kretali su se od pat-pozicije i poraza do strateške katastrofe, pri čemu bi Iran mogao biti najgora strateška greška koju su SAD napravile poslije Drugog svjetskog rata.

Zašto, dakle, najjača vojska na svijetu stalno gubi ratove koje sama započinje? Odgovor nije u vatrenoj moći – već u američkom načinu razmišljanja.

Veliki pruski vojni strateg Karl fon Klauzevic definisao je rat kao nastavak politike drugim sredstvima. Vojska je sluga političkih ciljeva – jedno od mnogih sredstava, i uvijek u službi jasno definisanog cilja.

SAD su tu teoriju izvrnule naglavačke. Vašington rat ne tretira kao nastavak politike, već kao neuspjeh politike – kao posljednje sredstvo kojem se pribjegava kada diplomatija propadne, često bez jasno određenog političkog ishoda. Rezultati su uvijek isti: upotreba sile bez jasnog krajnjeg cilja i bez odgovora na pitanje koje bi moralo prethoditi svakoj odluci o ratu – kako zapravo izgleda pobjeda?

Predsjednik SAD Donald Tramp je najekstremniji primjer tog problema. U Iranu su performativnu diplomatiju vodili izaslanici koji nijesu razumjeli ni diplomatiju ni nuklearnu fiziku. Potom je uslijedila masovna kampanja bombardovanja, zasnovana na magičnom uvjerenju da razaranje vodi kapitulaciji – ili, kako je predsjednik rekao proteklog vikenda: ili ćemo dobiti “dobar” sporazum ili ćemo ih “raznijeti do neba”. Ali konačan ishod neće biti ni jedno ni drugo.

Znamo to zato što, iako Tramp možda jeste najradikalniji izraz pogrešnog američkog pristupa, on nipošto nije usamljen u tome.

Američki način ratovanja počiva na tri strukturne slabosti. Prva je to što su ciljevi i sredstva zamijenili mjesta: umjesto da definiše politički cilj, a zatim odabere odgovarajuće sredstvo, Vašington radi obrnuto. Poseže za vojnim sredstvom i nada se da će politika potom uslijediti. “Rolling Thunder” u Vijetnamu, “Shock and Awe” u Iraku, “Epic Fury” u Iranu – svaki put su SAD upotrijebile nadmoćnu silu u uvjerenju da će masovno razaranje proizvesti željeni ishod.

Druga slabost je pretjerivanje u ambicijama. Američki ratovi se predstavljaju kroz najšire moguće ciljeve: promjena režima, civilizacijska transformacija, uspostavljanje demokratije, okončanje terorizma. Ali to nijesu ciljevi, već fantazije; a vojna sila je loše sredstvo za njihovo ostvarenje.

Zalivski rat je uspio upravo zato što je tadašnji predsjednik Džordž H. V. Buš odbacio takvu logiku. Njegov cilj bio je uzak i jasno definisan: poništiti iračku invaziju na Kuvajt i vratiti prethodno stanje – ništa više. Odupro se ogromnom pritisku da krene na Bagdad, a ta uzdržanost nije bila slabost. Donijela je pravu koaliciju, legitimitet i pobjedu.

Godinama kasnije na Bliskom istoku, predsjednik Džordž V. Buš – pod uticajem upravo onih savjetnika koji su njegovog oca nagovarali da ide dalje – napravio je drugačiji izbor. Rezultat? Decenija rata, ojačani Iran i region daleko manje stabilan nego ranije.

Konačno, treća i najtemeljnija slabost jeste to što oni koji u Vašingtonu prave planove vjeruju da nadmoćna sila može nadomjestiti asimetričnu motivaciju. Ne može. Amerika možda ima silu, ali druga strana ima volju. Vijetkong, talibani, batisti, islamski revolucionari – oni ne uzmiču. Nemaju kuda da odu i nemaju šta da izgube.

Kada je Vijetkong 1968. pokrenuo Tet ofanzivu, napavši istovremeno više od 100 gradova, američka vojska ju je proglasila porazom neprijatelja. I mada je to taktički bilo tačno, strateški je bilo obrnuto. Tet ofanziva je slomila podršku američke javnosti i promijenila tok rata. Vijetkong je znao za šta se bori, dok je Vašington odavno izgubio tu nit.

Decenijama kasnije u Avganistanu, američki zvaničnici divili su se sopstvenoj domišljatosti – specijalnim snagama na konjima, preciznim bombama i režimu srušenom za svega nekoliko sedmica. Ipak, samo nekoliko dana prije početka bombardovanja Buš je pitao “ko će voditi zemlju” kada talibani budu srušeni – opravdano pitanje koje nikome nije palo na pamet da postavi prije nego što su napunjeni bombarderi B-52. Ljudi na konjima bili su briljantni, ali nije postojala nikakva teorija o tome šta slijedi. Osim toga, dugogodišnji lider Al Kaide Osama bin Laden ostao je na slobodi.

Američki ratovi se predstavljaju kroz najšire moguće ciljeve: promjena režima, civilizacijska transformacija, uspostavljanje demokratije, okončanje terorizma. Ali to nijesu ciljevi, već fantazije; a vojna sila je loše sredstvo za njihovo ostvarenje

Zatim je došao Irak, čiji su arhitekti rata predviđali laganu pobjedu u kojoj će američke trupe biti dočekane kao oslobodioci. Ali okupacione vlasti su raspustile iračku vojsku, šaljući stotine hiljada naoružanih i poniženih ljudi na ulice, bez posla i bez ikakve perspektive. Pobuna koja je uslijedila nije trebalo nikoga da iznenadi, a ipak je iznenadila sve.

Ta logika se još brže urušila u Iranu. Strategija, ako se tako uopšte mogla nazvati, svodila se na ovo: ubiti vrhovnog vođu zemlje i nadati se umjerenijem nasljedniku. Prema pisanju “Njujork tajmsa”, SAD i Izrael polagali su nade u bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada – koji ni sam nije umjeren – da popuni vakuum. Ali nijesu imali plan kako da ga postave, nijesu imali plan šta da rade u slučaju neuspjeha i nijesu imali plan kako da spriječe Teheran da učini ono za šta su svi znali da će učiniti: zatvori Hormuški moreuz za sav pomorski saobraćaj osim sopstvenog.

U ovom trenutku, američki neuspjesi su suviše brojni, počinjeni tokom previše decenija i pod previše različitih lidera – i republikanaca i demokrata – da bi se mogli odbaciti kao slučajnosti. Oni odražavaju dublju slabost američkog načina ratovanja.

Polazna tačka moraju biti veća poniznost i manje oholosti. Da, američka vojska je izuzetna – što je potvrdilo hapšenje venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura u januaru. Nijedna druga obavještajna služba ne bi mogla pronaći Bin Ladena i nijedna druga vojska ne bi mogla da ga izvuče iz dubine Pakistana, a da to niko ne primijeti. Ali te zapanjujuće sposobnosti nijesu zamjena za jasno razmišljanje i valjanu strategiju.

Taktička nadmoć ne garantuje strateški uspjeh ništa više nego što taktička slabost garantuje neuspjeh.

Američki vojni lideri su to shvatili mnogo prije nego što je Vašington to zaboravio. Tadašnji ministar odbrane Kaspar Vajnberger, obilježen iskustvima Vijetnama i Libana, 1984. godine jasno je izložio okvir za odlučivanje kada i kako SAD treba da upotrijebe vojnu silu: jasni vitalni interesi, definisani i ostvarivi ciljevi, domaća i međunarodna podrška, nadmoćna sila primijenjena radi ograničenih ciljeva, jasna izlazna strategija i rat samo kao krajnje sredstvo.

Bivši predsjedavajući Združenog generalštaba Kolin Pauel, koji je kao mladi oficir služio u Vijetnamu, a kasnije bio Vajnbergerov vojni pomoćnik, deceniju kasnije doradio je i izoštrio ta načela. Obojica su vidjela šta se dešava kada SAD ratuju bez strategije i nastojala su da se to ne ponovi.

Vajnberger-Pauelova doktrina i danas je pravi okvir. To nije pacifizam, već strateška logika – logika koja je uspješno primijenjena u Zalivskom ratu. To je ujedno upravo ono što je izostalo u svakom sukobu od tada. Ministar odbrane Pit Hegset možda se pozvao na Vajnbergera kao na vodič za američku upotrebu sile u Iranu, ali je potom zanemario svako od njegovih načela.

SAD nastavljaju da gube ne zato što im je vojska slaba, već zato što stalno biraju sredstva prije nego što definišu ciljeve. S obzirom na to, nije iznenađenje što najmoćnija vojska u istoriji čovječanstva ne može da dobije ratove koje sama započinje.