Čovjek iz amaterskog fudbala koji je spasio Lion, dao dušu Lansu i otvorio vrata Bulatoviću

<!—->Kao da je neko u francuski profesionalni fudbal unio lika iz neke druge, starije igre, iz vremena kad je trener bio čovjek s fasciklom, pištaljkom, previše kafe, možda i koja cigareta, a ne obavezno bivši reprezentativac sa trista utakmica, tri televizijska ugovora i jednim velikim povratkom “kući“.

Saž prije Liona nije bio čovjek sa sjajnom igračkom karijerom iza sebe. Njegova fudblaska priča, ona igračka, zaustavila se na amaterskim nivou, a prije nego što je uopšte dotakao prvu ekipu Liona, nije vodio profesionalni tim.

Zamislite ovako, entuzijasta, koji baš voli fudbal i koji je odlučio da radi sve poslove koji su povezani sa njim. Koji trening sa pionirima, amaterskim timom, oni počeci treninga, kada gotovo niko ne gleda, i završetak, kad svi gledaju što prije da napuste teren.

Saž je prije Liona bio duboko u svijetu francuskog amaterskog fudbala, krenuo je Se Es Beleju, gdje je sa mladima, ali i organizovao navijačku grupu koje je pratila klub. Gledao je da organizuje kampove, spremao prekide za U 17 ti, pa išao kroz Ojonaks, Bur-an-Bres, Šamberi i druge stanice tog dugog puta koji ne miriše na glamur, ali miriše na travu, loše svlačionice i ljude koji stvarno vole igru.

I baš zato je njegova lionska epizoda imala nešto od onih priča zbog kojih čovjek ostane budan poslije utakmice, iako je rekao da ide samo da vidi rezultat, jer Lion 2023. nije bio klub koji je tražio poetsku rehabilitaciju, nego klub koji je tražio vazduh.

Fabio Groso je otišao, Loran Blan prije njega, tabela je izgledala kao uvreda za ekipu koja je navikla da muči Real Madrid u Ligi šampiona.

Olimpik Lion, veliki Lion, sedmostruki prvak Francuske iz vremena kad su Žuninjo Pernambukano i društvo pravili od Lige 1 privatni dnevni boravak, krajem novembra bio je posljednji.

Tada klub, 30. novembra 2023, iz svoje akademije povlači Saža, direktora centra za obuku, privremeno, prelazno, gotovo kao čovjeka koji treba držati vrata dok se ne pojavi neko “pravo“ ime.

Kada izvučete čovjeka, van svih radara, onda obično krenu priče, koje prerastaju u mitove.

Za Saža ide priča, da je Džon Tekstor, vlasnik Liona posjetio Akademiju, i da mu se Saž našao tamo kao jedan od rijetkih koji tečno govori engleski.

Nakon što je predstavio sve što je interesovalo vlasnika, sjeli su na kafu, gdje su sat vremena pričalo o fudbalu, odnosno Saž je pričai Tekstor je slušao.

Koliko je precizna ta priča oko prevodioca, pa onda kafe i priče o fudbalu, možda je i bolje nikada da ne saznamo, Tekstor ga je postavio, povukao iz sopstvenog sistema, u trenkutku kad su drugi gledali prema sigurnijim, poznatijim rješenjima.

Valjda holivudska priča treba američkog vlasnika, a može i obratno da se kaže.

Tu počinje fudbalska magija, a magija u fudbalu rijetko izgleda kao magija dok se dešava.

Izgleda kao tri vezane pobjede prije Božića, kao svlačionica koja opet diše, kao Lakazet koji više ne djeluje kao kapetan broda koji tone nego kao čovjek koji je čuo da negdje ipak postoji obala, kao ekipa koja se od posljednjeg mjesta polako vraća u priču.<!—->

Saž nije stigao sa statusom, pa je morao radit sa sadržajem.

Nije mogao ući u svlačionicu i reći “znate li ko sam ja“, pa je igračima morao pokazat šta mogu biti oni.

I Lion se pod njim okrenuo toliko dramatično da je sezona, koja je mirisala na raspad, završila šestim mjestom i Evropom, uz finale Kupa Francuske protiv PSŽ-a.

U tome je ljepota Saža: on je od Liona napravio podsjetnik da trener nije samo čovjek koji bira jedanaest imena, već čovjek koji učini da se jedanaest imena opet prepoznaju u istoj rečenici.

Saž je čovjek koji je učio od Gvardioline igre položaja, koji je čitao i radio, koji je u francuskom trenerskom svijetu postao poznat po metodološkom pristupu, po ideji da fizičko, tehničko, taktičko i mentalno ne žive odvojeno, već u istom dahu, u istom treningu, u istoj situaciji.

I nije Gvardiola jedini koji ga je opčinio, uzimao je i od Jirgena Klopa, ali i Marsela Bijelse.

Zato je ta priča toliko zavodljiva: nije to bio bivši superstar koji je sjeo na klupu i podsjetio igrače na veličinu dresa, nego edukator koji je došao sa zanatskim alatom.

Kasnije je, naravno, došla i ona druga strana modernog fudbala, jer bajke u fudbalu uglavnom traju do prvog niza remija i prvog vlasničkog sastanka. Saž je u januaru 2025. smijenjen, iako je prethodne sezone bio čovjek velikog preokreta.

Džon Tekstor je javno objašnjavao odluku kroz ambiciju Lige šampiona, kroz pitanje može li se s tim trenerom do najvišeg cilja, kroz logiku koja u korporativnom fudbalu zvuči racionalno, a navijaču često zvuči plastično.

Da li je Saž ispucao naslove “trenera anonimusa”, pa je i prolaznost tog sjaja uticao na Tekstora da posegne za drugim rješenjem, ili su stvarno strukutre u klubu bile više za “provjereno ime” kad treba napasti plasman u Ligu šampiona, nikad nećemo znati.

Navijači su iskazali bijes ovakovom odlukom menadžmenta, pa su na utakmici sa Ludogorecom digli parolu podrške svom treneru, a kontra Tekstora.

“Tekstore, tvoje upravljanje nas ostavlja bez glasa, Pjer Saž, dajemo ti naše vječno poštovanje!”<!—->

 Ali Sažova priča nije završila kao priča o čovjeku kojeg je sistem progutao.

U junu 2025. došao je Lans. A Lans je mjesto u kojem fudbal još nosi zemlju pod noktima. To je klub čija se boja, krv i zlato, ne nosi kao dizajnerska paleta, nego kao porodična fotografija. To je grad rudnika, radničkih naselja, Bolara, navijača koji pjevaju kao da utakmica nije program od devedeset minuta nego sedmični dokaz da zajednica još postoji. Saž je to, izgleda, shvatio prije nego što je počeo objašnjavati formaciju.

Zato je njegova prva lekcija u Lansu bila lekcija iz poštovanja. Klub ga je 2. juna 2025. imenovao za trenera do 2028. godine, kao nasljednika Vila Stila (takođe svojevrsna fudbalska bajka), i od prvih mjeseci nije se ponašao kao čovjek koji je došao samo da bude trener.

Otišao je u Istorijski rudarski centar u Levardu, sa svojim stručnim štabom.<!—->

Prošao je kroz mjesto koje govori o radu, crnilu, energiji i ljudima koji su prije fudbalera nosili teret čitave regije. Poslije je govorio da je to za njega bio poseban trenutak, podsjetnik na život i rad, jer se kroz priču o rudarima vidi šta znači teškoća koja se ne može objasniti samo tabelom i očekivanim golovima.

I tu se vidi rijetka trenerska inteligencija: Saž nije kulturu Lansa tretirao kao dekoraciju, kao nešto što se spomene na predstavljanju pa zaboravi kad počne prva video-analiza.

Bukvalno uronio u lokalnu kulturu, prošao kroz kafe Mirjel, poznato okupljalište navijača, nerijetko dijelio pivo sa njima, i pričao o svojoj viziji ali poštujući njihove želje.

Tim gestovima dao je važnost jer smatra da način igre mora odgovarati očekivanjima publike i lokalne kulture.

Zato je postao sastavni dio Še Mirijela i La Loka, prepoznatljivim lokalnim mjestima.

To je možda najljepši detalj cijele priče, jer u vremenu kad treneri ponekad dolaze s gotovim govorima o “projektu“, “identitetu“ i “DNK kluba“, Saž je uradio nešto jednostavnije i teže: sjeo je među ljude. Otišao je tamo đe navijači sjede kad pričaju o utakmici, tamo gdje se fudbal ne objašnjava kroz fraze, nego kroz imena, nadimke, stare nepravde, promašene penale i utakmice koje su se završile prije dvadeset godina, ali u pabu još traju. Takav trener u Lansu ne mora odmah pobijedit sve da bi ga ljudi saslušali. Dovoljno je da pokaže da zna gdje je došao.

A onda dolazimo do Andrije Bulatovića, jer svaka dobra fudbalska priča treba jednog mladog igrača koji u početku stoji malo sa strane, kao da još čeka da ga kamera pronađem a i pri tom naš je fudbalski biser, kakvih malo imamo.

Bulatović je u Lans stigao iz Budućnosti, dogovoren u prethodnom klupskom ciklusu, u vrijeme dok je Vil Stil još bio trener Lansa, ali uz jednu važnu nijansu: nakon potpisa u februaru 2025. vratio se u Podgoricu na pozajmicu da završi sezonu, pa ga Stil praktično nije dobio kao igrača za treninge i takmičenje u Lansu.

Naš fudbaler je došao tako u Lans Pjera Saža, kao zaoastavština prošle garniture.

Treba dodati ugao i da Saš po dolasku u Lans, samo je doveo jednog pomoćnika, izričito tražeći da svi ljudi iz prethodnog sistema ostanu.

Tu se trener vidi na sitnicama. Mladog vezistu možeš čuvati toliko da ga nikad stvarno ne upotrijebiš, možeš ga baciti pred navijače pa reći da je fudbal surov, možeš od njega napraviti egzotični dodatak kad je utakmica već završena, a možeš uraditi ono što je Saž uradio: dati mu okvir, poziciju, povjerenje i zahtjev.<!—->

U Sažovom Lansu, u tom dvostrukom veznom redu, Bulatović nije samo “talenat iz Crne Gore“, onaj zgodan opis skaut službe koja lijepo zvuči na predstavljanju, nego igrač koji mora razumjeti ritam, pritisak, razmak između linija, trenutak kad se prima lopta licem prema igri i trenutak kad se preživljava okrenut leđima, dok ti protivnik, iz lige poznate po atleticizmu, diše u potiljak.

Bilo je privikavanja, ali Andriji radna etika spojena sa talentom, oduševila je Saža koji je već na ljeto kazao da se vidi da je “momak pun talenta, da mnogo radi i da odgovara njegovim zahtjevima i da ga vidi kao veliku nadu za budućnost.

Kada ti kaže čovjek koji nikada ne da praznu, generičku izjavu, onda to stvarno znači.

To povjerenje već ima rezultat. Bulatović je upisao 16 nastupa za Lans u sezoni, dao dva gola, oba u Kupu Francuske, dodao dvije asistencije i potpisao novi ugovor do 2030. godine.

Nerijetko dobija odgovornost da izvodi prekide bilo slobodne udarce ili kornere.

Kod mladih veznih igrača brojke nikad ne ispričaju cijelu priču, jer vezni igrač od devetnaest godina ponekad najbolji posao uradi onda kad ne pogriješi pod pritiskom, kad primi loptu i ne paniči, kad odigra jednostavno, kad se ne sakrije iza protivnika, kad izdrži duel i kad trener sljedeći put opet okrene glavu prema njemu.

Bulatovićev razvoj zato nije samo stvar statistike, već stvar toga da ga Saž vidi kao igrača koji može rasti u ozbiljnom sistemu, u klubu koji ove sezone igra s velikim ambicijama, u atmosferi koja mlade može ili pojesti ili stvoriti.

Lans pod Sažom je ozbiljan izazivač PSŽ-u u trci za titulu, stigli su do prvog finala Kupa Francuske 28 godina, što dodatno govori koliko je zahtjevno okruženje u kojem Bulatović skuplja minute i doprinosi golovima.

I zato je lijepo što je baš Saž taj koji ga uvodi, jer postoji srodnost između trenera koji nije došao iz aristokratije profesionalnog fudbala i igrača koji dolazi iz manjeg sistema, iz naše lige koja nije i dalje ostavila trag u Evropi, barem jednom grupnom fazom Lige konferencija.

Saž zna šta znači doći bez velikog pečata. Zna šta znači da te prvo procjenjuju po onome što nijesi, pa tek kasnije po onome što jesi. Nije bio profesionalni igrač, nije bio veliko ime, nije bio trener s unaprijed otvorenim vratima, ali je zato možda osjetljiviji na igrače koji moraju preći duži put da bi ih neko shvatio ozbiljno.

U fudbalu se često kaže da trener “daje šansu“ mladom igraču, kao da je šansa poklon, kao da se spusti s klupe kao milostinja. Kod Bulatovića to izgleda drugačije. Saž mu ne daje samo minute, nego mu daje odgovornost, a odgovornost je ozbiljnija od minuta. Minute možeš dobiti zato što neko drugi ima kartone ili bol u zadnjoj loži. Odgovornost dobiješ kad trener vjeruje da možeš biti dio načina na koji ekipa misli. Novi ugovor do 2030. pokazuje da Lans u Bulatoviću vidi više od prolaznog bljeska, a Sažovo mjesto u toj priči je važno jer je baš pod njim mladi vezista od “dolaska za budućnost“ počeo postajati igrač za sadašnjost.

Kad se sve složi, priča o Pjeru Sažu više nije samo priča o treneru koji je spasio Lion i našao novi život u Lansu. To je priča o načinu na koji fudbal ponekad, uprkos svom novcu i buci, ipak nagradi ljude koji su dugo učili van svih pogleda.

Lion ga je izvukao iz akademije i dobio čudo. Lans ga je doveo u zemlju rudara i dobio čovjeka koji je prvo otišao naučitu gdje su korijeni, prije nego što je počeo govoriti o granama. Bulatović je došao kao mladi igrač iz našeg, crnogorskog fudbalskog prostora, a dobio trenera koji razumije da talentu treba i povjerenje i mjesto i strpljenje i pritisak, sve zajedno, u pravoj mjeri. Eh kad pogledamo današnju Budućnost i svijest našeg fudbala u kojim mladi igrač i dalje “treba polako da se razvija na kašičicu”…

Zato je ova priča lijepa. U njoj nema velikog početnog vatrometa, nema legendarnog igrača koji se vraća kao princ, nema marketinški savršene bajke.

Ima čovjek koji je radio u amaterskom fudbalu, učio, čitao, trenirao, pa preuzeo velikana na dnu i odveo ga u Evropu. Ima grad koji od trenera traži da razumije rudare, pabove i pjesmu prije nego što mu oprosti poraz. Ima mladi vezista koji je stigao prije novog trenera, ali je tek kod njega počeo dobijati stvarnu formu.

Ima fudbal kakav nas, kad smo najiskreniji, još drži: fudbal u kojem neko iz drugog plana zakorači na svjetlo, pa se ispostavi da svjetlo nije bilo slučajno, samo je trebalo da ga neko upali.