Djelo koje prestane da se preispituje postaje artefakt, a ne živa umjetnost

INTERVJU: Kompozitorka i rediteljka Irena Popović – Umjetnost ne postaje snažnija kada govori više, već kada ima hrabrosti da izgovori samo ono što je neophodno

Kompozitorka i rediteljka Irena Popović savremenu operu promišlja kao otvorenu umjetničku formu, u kojoj se kroz muziku, glas i scenu neprestano preispituje i samo vrijeme. Njena kamerna opera “Ostrvo”, nastala po libretu Jelene Novak prema legendi o Jacinti Kunić, polazi od bokeljskog kulturnog nasljeđa, ali ga prevodi u savremeni umjetnički jezik, otvarajući pitanja pamćenja, identiteta, trajanja i odnosa prema vremenu.

Djelo je prošle godine premijerno predstavljeno u koncertnoj verziji, kao porudžbina KotorArta realizovana u partnerstvu sa Fondacijom Me&Us, a na ovogodišnjem KotorArtu doživjeće svoju prvu cjelovitu scensku realizaciju. Scenska premijera biće 19. jula u Crkvi Sv. Duha u Kotoru, a već 21. jula predstava gostuje na Budva Grad teatru, na Tvrđavi Mogren, u okviru saradnje dva festivala. Ostrvo je koprodukcija Gradskog pozorišta Podgorica, Muzičkog centra Crne Gore i KotorArta, a u izvođenju učestvuju: Dubravka Drakić, Olivera Tičević, Sofija Ivanović, Kamerni ansambl Boka i sama autorka.

Nakon prošlogodišnje koncertne premijere, opera Ostrvo ove godine dobija svoju punu scensku realizaciju. Šta za Vas predstavlja taj prelazak iz koncertnog u scenski oblik i kako je rad na predstavi uticao na dalje promišljanje djela?

Ne mislim da je scenska realizacija završna faza jednog djela. Naprotiv, ona je novo čitanje iste ideje. Djelo koje prestane da se preispituje postaje kulturni artefakt, a ne živa umjetnost. Ono što me zanima nije kako sačuvati operu, već kako joj vratiti sposobnost da proizvodi mišljenje. U tom smislu osjećam bliskost sa Piterom Brukom, koji je pozorište oslobodio viška reprezentacije, sa Hajnerom Gebelsom, koji je pokazao da muzički teatar može biti samostalna misaona forma, ali i sa Hans-Tisom Lemanom, čija teorija postdramskog teatra otvara mogućnost da predstava ne bude zasnovana na ilustraciji, već na iskustvu. Paradoksalno, scenski rad na Ostrvu nije vodio ka dodavanju, već ka oduzimanju. Kroz proces proba odbacivali smo sve što je bilo suvišno, sve što je objašnjavalo, opisivalo ili zatvaralo značenje. Predstava je postajala ogoljenija, preciznija i, vjerujem, radikalnija. Danas me mnogo više zanima redukcija nego akumulacija. Umjetnost ne postaje snažnija kada govori više, već kada ima hrabrosti da izgovori samo ono što je neophodno. Vjerujem da savremena opera ne treba da nudi odgovore niti da ilustruje priču. Njena odgovornost je da otvori prostor u kojem publika postaje aktivni učesnik u stvaranju značenja, što je blisko razmišljanjima Žaka Ransijera o emancipovanom gledaocu. Za mene je upravo to bio smisao scenske realizacije ‘Ostrva’ – ne da djelo učini većim, već istinitijim.

Legenda o Jacinti Kunić sačuvala se u kolektivnom pamćenju Boke kroz generacije. Šta Vas je u tom kontinuitetu pamćenja zainteresovalo kao autorku i kako ste iz njega gradili svoju operu?

Mene nije privukla legenda o Jacinti, već činjenica da je opstala u kolektivnom pamćenju. To znači da zajednica kroz nju čuva nešto mnogo dublje od jednog događaja. Čuva iskustvo koje nije moglo da bude zaboravljeno. Legenda me nikada nije zanimala kao istorijski materijal, već kao prostor u kojem zajednica čuva pitanja na koja nema konačne odgovore. Mitovi opstaju upravo zato što ne nude činjenice, već obrasce ljudskog iskustva koji se iznova čitaju u svakom vremenu.

Koliko je upravo prostor ženskog pamćenja, sačuvanog izvan zvanične istorije, bio važan u oblikovanju Vaše Jacinte?

Posebno me zanima što su ženske priče vijekovima opstajale izvan zvanične istorije: kroz legende, uspavanke, vez, rituale i porodična sjećanja. Muška istorija je uglavnom bilježila ratove, granice, osvajanja i pobjede. Žensko pamćenje čuvalo je odnose, odsustva, svakodnevni život, brigu i ono što je izgledalo nevažno, a zapravo čini suštinu jednog društva. Mislim da je upravo u tom nevidljivom prostoru sačuvan najdublji sloj našeg identiteta. Zato Jacintu nisam doživjela kao junakinju vjernosti ili čekanja. Za mene ona nije žena koja čeka. Ona je žena koja traje. To je suštinska razlika. Ostrvo nije opera o čekanju, već o istrajnosti, o unutrašnjoj slobodi i o sposobnosti da ostanemo vjerni sopstvenoj istini u svijetu koji neprestano od nas traži da budemo neko drugi. U tom smislu legenda nije bila polazište za rekonstrukciju prošlosti, već za promišljanje sadašnjosti. Mene ne zanima šta se zaista dogodilo Jacinti. Zanima me zašto njena priča i danas odbija da bude zaboravljena.

Kako se Vaše razumijevanje Jacinte kao figure prisustva i trajanja oblikovalo u muzici i scenskom jeziku opere?

Najveći izazov bio je da izbjegnem psihologizaciju. Nije me zanimalo da Jacinta postane lik čije ćemo emocije pratiti, već prostor kroz koji promišljamo vrijeme, odsustvo, sjećanje i postojanost. To su pitanja koja ne mogu da se ispričaju. Ona mogu samo da se dožive. Upravo zato vjerujem da muzika ima jedinstvenu filozofsku poziciju među umjetnostima. Ona ne opisuje svijet, već mijenja naš odnos prema vremenu. A vrijeme je, po mom mišljenju, glavni protagonist ‘Ostrva’. Ne hronološko vrijeme događaja, već unutrašnje vrijeme čovjeka, vrijeme koje pamti, traje i ne pristaje na linearnost. Zato smo kroz rad na predstavi sve više odbacivali. Ogoljavali. Radikalizovali. Scenski i muzički jezik postajali su sve svedeniji, gotovo asketski. Elektronski zvučni prostori nisu građeni da impresioniraju, već da otvore prostor percepcije, prostor u kojem se vrijeme gotovo može čuti. Nasuprot toj redukciji stoje nježne, gotovo ritualne melodije naših baka. Njih ne doživljavam kao folklorni citat, već kao oblik ženskog pamćenja koje se prenosi glasom. Taj sudar ogoljenih elektronskih pejzaža i arhaičnog ženskog pjevanja za mene nije estetski kontrast, već susret dva vremena – budućnosti i dubokog sjećanja. Za mene Ostrvo nije predstava o Jacinti. Ono je pokušaj da se na sceni stvori prostor u kojem prisustvo postaje važnije od događaja, a trajanje važnije od zapleta. Mislim da nam upravo takvo iskustvo danas najviše nedostaje.

Tri ženska glasa u operi ne predstavljaju tri različita lika, već različite vremenske ravni iste svijesti. Kako ste u operi razvili odnos između tri ženska glasa i šta Vam je ta višeglasna struktura omogućila u dramaturškom i muzičkom smislu?

Mislim da tri glasa nisu dramaturški postupak. Oni su način razmišljanja. Zapadna dramaturgija dugo je počivala na ideji jednog centra, jednog junaka i jednog glasa. Mene zanima polifonija kao etički model svijeta. Ne zato što je složenija, već zato što je istinitija. U svakom čovjeku istovremeno postoje sjećanje, iskustvo i mogućnost. Zato ni Jacinta nije mogla imati jedan glas. Ta ideja se prenijela i na izbor tri različite vokalne poetike. Klasično formirani operski glas za mene nosi disciplinu, tradiciju i vijekove muzičkog pamćenja. Glas djevojčice ili mlade djevojke donosi krhkost i nesigurnost, otvorenost i mogućnost da svijet tek bude izgovoren. Glumački glas unosi ono što opera ponekad potiskuje: dah, lom, neposrednost i ljudsku nesavršenost. Ali važno mi je da to nije sukob između različitih estetika, niti pokušaj da jedna poetika zamijeni drugu. Naprotiv. Mene zanima trenutak u kojem virtuoznost postaje podrška krhkosti. U kojem tehnička savršenost ne demonstrira moć, već stvara prostor da nesavršeni glas bude saslušan. To je za mene duboko etička, a ne samo estetska odluka.

Kao kompozitorki, najveći izazov bio mi je da napišem muziku u kojoj nijedna od tih poetika neće biti kompromitovana. Nisam željela da glumački glas imitira operski, niti da operni glas odustane od svoje prirode. Zanimalo me je kako da svaki glas sačuva sopstveni identitet, a da istovremeno postane dio zajedničke muzičke arhitekture. Kao rediteljki, izazov je bio još složeniji. Bilo je potrebno izgraditi predstavu u kojoj se te različite vokalne prirode neće samo čuti, već će naučiti da postoje zajedno. Da se međusobno slušaju, podržavaju i otvaraju jedna drugoj prostor. To nije režija sukoba, već režija povjerenja.

Možda je zato metafora goblena najbliža onome što sam željela da postignem. Svaka nit ima svoju boju, teksturu i putanju. Nijedna nije važnija od druge. Tek kada se ukrste, nastaje slika. Tako i ‘Ostrvo’ nije opera o jednom glasu, već o mogućnosti da različiti glasovi zajedno oblikuju jednu istinu koja je veća od svakog pojedinačnog iskustva.

Vaša autorska poetika često briše granice između muzičkog, dramskog i performativnog izraza. Na koji način se Vaš interdisciplinarni pristup oblikuje upravo u operi ‘Ostrvo’?

Savremena umjetnost me zanima onog trenutka kada prestane da organizuje svijet kroz hijerarhije. Mislim da je to jedno od njenih najvažnijih pitanja. U ‘Ostrvu’ nisam tražila jedinstveni jezik, već mogućnost da različiti jezici postoje zajedno. Da operni glas podrži glumački, da elektronika otvori prostor ritualnom pjevanju, da tijelo misli zajedno sa muzikom. Ne kroz sukob, već kroz međusobno povjerenje. Takva mreža odnosa za mene predstavlja ženski princip stvaranja. Ne kao pitanje identiteta, već kao pitanje strukture. Svijet ne mora biti organizovan oko jednog centra da bi bio cjelovit. Zato vjerujem da budućnost opere nije u odbrani tradicije, već u stvaranju novih odnosa. Ne između disciplina, već između ljudi, glasova i različitih iskustava svijeta. To je, za mene, istovremeno estetska, etička i politička pozicija.

Posljednjih godina sve češće ste i kompozitorka i rediteljka svojih muzičko-scenskih djela. Šta Vam donosi taj dvostruki autorski pogled u radu na operi?

Moje stvaralaštvo posljednjih godina prirodno me je dovelo do potrebe da promišljam djelo kao cjelinu. Ne polazim od forme, niti od unaprijed zadatih pozorišnih pravila. Polazim od ideje. Svako djelo traži sopstvenu logiku, sopstvenu arhitekturu i sopstveni jezik. Ako mu priđemo kroz gotove modele, ono vrlo brzo postaje ilustracija već poznatog. Zato me zanima savremeni muzički teatar kao prostor u kojem je moguće iznova promišljati odnos zvuka, tijela, prostora i vremena. Ne kao zbir različitih elemenata, već kao jedinstven sistem mišljenja.

U tom smislu mi je važan Hajner Gebels. Njegov rad me je ohrabrio da ne prihvatam operu kao zatvoren istorijski model, već kao otvorenu formu koja neprestano preispituje sopstveni jezik. Mislim da je to danas odgovornost svakog autora – ne da ponavlja postojeće obrasce, već da stvara nove. Ne vjerujem da umjetnost postoji da bi potvrđivala ono što već znamo. Njena uloga je da promijeni način na koji mislimo, opažamo i gradimo odnose sa svijetom. Zato za mene svako novo djelo predstavlja pokušaj da pronađem novi jezik, a ne novu priču.

Kamerni ansambl Boka u ovom djelu nije samo izvođački aparat, već postaje svojevrsni produženi glas Jacinte, kroz šapat, govor i zvuk. Kako ste u operi razvili odnos između izvođača, glasa i elektronike?

Mislim da je jedno od ključnih pitanja savremene opere kako prevazići hijerarhiju između onih koji navodno nose značenje i onih koji ga podržavaju. Mene takva podjela ne zanima. U ‘Ostrvu’ ansambl nije izvođački aparat, niti je elektronika dodatak akustičkom svijetu. Sve pripada istom sistemu mišljenja. Glas, instrument, govor, šapat i elektronika nisu različiti slojevi predstave, već različiti modaliteti jednog istog prisustva. Ne zanimaju me granice između vokalnog i instrumentalnog, između akustičkog i elektronskog. Zanimaju me mjesta njihovog preplitanja. Upravo u tim međuprostorima nastaje značenje.

Mislim da će budućnost opere zavisiti od naše sposobnosti da napustimo hijerarhijske modele naslijeđene iz prošlosti. Ne zanima me djelo organizovano oko jednog centra. Zanima me mreža odnosa. Više tkanje nego konstrukcija. Više organizam nego sistem. U tom smislu, Kamerni ansambl Boka nije orkestar uz operu. On jeste opera.

U Vašem autorskom tekstu o operi tišinu tretirate kao ravnopravni dramaturški element. Koliko je danas teško publiku usmjeriti ka iskustvu kontemplacije i trajanja?

Živimo u vremenu koje proizvodi višak zvuka, slika i značenja. Mene, međutim, zanima ono što nastaje kada se taj višak povuče. Zato tišinu ne doživljavam kao odsustvo, već kao jedan od posljednjih prostora umjetničke slobode. Poslije Džona Kejdža više nije bilo moguće misliti tišinu kao prazninu. Ona je postala stvarni umjetnički materijal. Ali mene zanima i njeno drugo lice, ono koje pripada ženskom kulturnom pamćenju. Tišina uspavanki. Tišina rituala. Tišina veza, u kojem se satima ponavlja isti pokret, a da se gotovo ništa ne izgovara. To nije nijema tišina. To je tišina koja nosi iskustvo, pamćenje i vrijeme.

U ‘Ostrvu’ tišina je ravnopravan kompozicioni i dramaturški materijal. Kao što se goblen ne stvara jednim potezom, već hiljadama gotovo nevidljivih uboda, tako se ni značenje ne pojavljuje odjednom. Ono se polako utiskuje u vrijeme. Tišina je prostor u kojem djelo nastavlja da postoji i onda kada zvuk prestane. Možda upravo zato mislim da budućnost umjetnosti nije u tome da proizvodi još više sadržaja, već da odbrani prostor pažnje.

Ponekad pomislim da je moj sljedeći umjetnički zadatak da napišem najtišu operu na svijetu. Ne operu bez zvuka, već operu u kojoj će tišina biti njen najodgovorniji izvođač. Vjerujem da postoje stvari koje jedino tišina može da izvede.

KotorArt je prošle godine poručio i podržao nastanak opere, a ovogodišnja realizacija ostvaruje se u koprodukciji sa Gradskim pozorištem Podgorica i Muzičkim centrom Crne Gore. Koliko su ovakve koprodukcije važne za nastanak novih operskih djela u regionu?

Mislim da savremena opera više ne može da nastaje unutar zatvorenih institucija. Ona po svojoj prirodi traži dijalog, rizik i povjerenje. Zato koprodukcije za mene nisu samo produkcioni model, već model umjetničkog mišljenja. Posebno mi je dragocjeno kada se oko jednog novog djela okupe različite institucije koje su spremne da podijele odgovornost za njegovo nastajanje. U vremenu u kojem se kultura često svodi na upravljanje postojećim repertoarom, podržati novo djelo predstavlja čin hrabrosti. Mnogo je lakše čuvati tradiciju nego stvarati budućnost.

Vjerujem da je vrijeme velikih zatvorenih kulturnih narativa iza nas. Budućnost vidim u mreži saradnji, u susretu različitih poetika, iskustava i institucija koje ne odustaju od sopstvenog identiteta, već ga obogaćuju dijalogom. Umjetnost je oduvijek nastajala na mjestima susreta, a ne izolacije. U tom smislu, saradnja KotorArta, Gradskog pozorišta Podgorica i Muzičkog centra Crne Gore za mene ima simboličku vrijednost. Ona pokazuje da savremena opera može biti zajednički kulturni projekat, a ne vlasništvo jedne institucije ili jednog grada.

Možda upravo u tome vidim i budućnost regiona. Ne u tome da gradimo veće kulturne centre, već da gradimo jače kulturne veze. Mislim da će umjetnost 21. vijeka opstati zahvaljujući saradnji, a ne konkurenciji. To nije samo produkcioni model. To je i estetska, i etička, i politička pozicija.

Svako veliko hvala gospodinu Ratimiru Martinoviću, gospođi Sandri Vujović i gospodinu Vučiću Ćetkoviću što su udružili snage i odlučili da zajedno porode ‘Ostrvo’.

Opera će u svega nekoliko dana proći put od otvorene probe u Podgorici do premijere u Kotoru i gostovanja na Budva Grad teatru. Kako doživljavate taj festivalski put predstave i susret sa različitim publikama?

Festivalski život predstave za mene nije pitanje dinamike, već konteksta. Ne vjerujem da djelo ostaje isto kada promijeni prostor. Svaka arhitektura, svaka zajednica i svaka publika proizvode novo čitanje. U tom smislu predstava nikada nije završena. Ona nastavlja da nastaje kroz susrete.

Posebno mi je važno što ‘Ostrvo’ svoj put započinje upravo u Crnoj Gori. To nije samo geografski okvir, već kulturni i emocionalni prostor iz kojeg je djelo izraslo. Istovremeno, ne zanima me lokalnost kao granica, već kao polazište. Vjerujem da svaka istinski lokalna priča, ukoliko je umjetnički iskrena, postaje univerzalna.

Festivali su danas rijetka mjesta na kojima umjetnost još uvijek može da uspostavi dijalog između različitih poetika, kultura i publika. U vremenu zatvorenih kulturnih sistema, oni postaju prostori razmjene, a ne samo reprezentacije. Zato ovaj put od Podgorice do Kotora i Budve ne doživljavam kao niz izvođenja, već kao proces u kojem djelo mijenja svoju rezonancu. Ne mijenja se njegova suština, već način na koji se otvara prema prostoru i ljudima koji ga privremeno učine svojim.

Premijera Vašeg baleta Noć skuplja vijeka 30. juna otvorila je 40. Budva Grad teatar. Šta za Vas znači ta vrsta simbolike i odgovornosti u stvaralačkom smislu?

Ne doživljavam otvaranje festivala kao priznanje jednom djelu, već kao povjerenje jednoj umjetničkoj ideji. U vremenu u kojem kultura često bira sigurnost, otvoriti jubilarni festival novim autorskim djelom znači vjerovati da umjetnost još uvijek ima pravo na rizik. Posebnu težinu ovom baletu daje dijalog sa Njegošem. Velika djela ne opstaju zato što pripadaju prošlosti, već zato što svako vrijeme u njima prepoznaje nova pitanja. Zato me nije zanimalo da ilustrujem njegov tekst, već da sa njim uspostavim savremeni umjetnički razgovor. Možda je upravo to i smisao velikih festivala – da ne potvrđuju kanon, već da ga neprestano iznova čitaju. Vjerujem da kultura ne nastaje čuvanjem nasljeđa, već hrabrošću da ga svaki put ponovo promislimo.

Iako je polazište opere jedna lokalna bokeljska legenda, “Ostrvo” se obraća univerzalnim temama ljubavi, vjernosti, sjećanja i čekanja. Koliko Vam je važno pitanje kako publika doživljava i “odnosi sa sobom” jedno umjetničko djelo nakon izvođenja?

Ne usuđujem se da razmišljam o tome sa kakvom emocijom publika odlazi… To pitanje je, po mom mišljenju, manje važno od pitanja ontologije umjetničkog djela: šta djelo jeste i na koji način nastavlja da postoji. Vjerujem da umjetnost nije prenos značenja, već stvaranje novog iskustva stvarnosti. Ljubav, sjećanje, vjernost ili trajanje za mene nisu teme. To su različiti oblici postojanja koje umjetnost ne ilustruje, već ih proizvodi kao iskustvo. Vjerujem da opera ne treba da bude zatvoren sistem niti dovršen svijet koji se iscrpljuje u sopstvenom izvođenju. Ona treba da ostane otvorena struktura, sposobna da se nastavlja u onome ko je sluša, da prihvati nova čitanja i nove kontekste. Paradoksalno, upravo zato Ostrvo za mene nije zatvoren prostor. Ono je otvoreno. Otvoreno za različita značenja, za različita iskustva i za različita vremena. Možda je upravo to ontologija umjetničkog djela kojoj težim – da opera ne bude objekat koji se završava spuštanjem zavjese, već živa forma koja nastavlja da postoji u mišljenju, sjećanju i vremenu. Umjetničko djelo, po mom osjećanju, nije ono što se završava pred publikom, već ono što tek tada počinje.