Dvadeset godina nezavisnosti: Između identiteta i pripadnosti

Piše: mr Kristjan Dukaj

Obilježavanje dvadesetogodišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore predstavlja ne samo važan društveni i politički jubilej, već i lični podsjetnik na put koji smo kao društvo zajedno prošli. To je prilika da se ne prisjetimo samo jednog istorijskog trenutka, već i da potvrdimo koliko smo kao država ostali dosljedni ideji demokratskog razvoja i evropske budućnosti.

Stoga, bez namjere da se detaljno vraćam na dostignuća u protekle dvije decenije, smatram važnim podsjetiti na ono što često zaboravljamo – duh zajedništva koji nas je tada ujedinio. Ideja nezavisnosti, iz mog ugla, nikada nije bila projekat jedne nacije ili jedne politike. Bila je to zajednička odluka ljudi koji su vjerovali da ova zemlja može biti dom za sve – bez obzira na ime, vjeru ili porijeklo.

Kao pripadnik albanske zajednice, osjećam posebnu odgovornost da to i naglasim. Doprinos manjinskih naroda tom istorijskom iskoraku nije bio simboličan – bio je suštinski. Ta podrška nije bila data iz interesa, već iz uvjerenja da gradimo državu jednakih šansi, državu u kojoj se različitost ne trpi, nego poštuje.

Zato vjerujem da evropski put Crne Gore ne smije biti izvor novih podjela. Naprotiv, on mora ostati prostor okupljanja. Za mene, Evropa nije samo politički cilj – ona je način razmišljanja. Nije pitanje „ko pripada“, već kako živimo zajedno. Koliko smo spremni da se razumijemo, da uvažimo jedni druge i da iz različitosti izvučemo snagu.

Biti Albanac u Crnoj Gori za mene znači živjeti između identiteta koji se ne isključuju, već nadopunjuju. To znači čuvati svoj jezik, kulturu i tradiciju, ali i osjećati punu odgovornost za društvo kojem pripadam. Upravo u toj ravnoteži vidim snagu moderne Crne Gore – u sposobnosti da različitosti ne doživljava kao slabost, već kao prednost.

Danas, kada pogledamo položaj Albanaca u Crnoj Gori, vidimo realnu sliku – i napredak i izazove. Napredak je vidljiv i ne smije se negirati. Ali jednako tako, ne smijemo zatvarati oči pred onim što još nije dostignuto. Jer jednakost nije samo ono što piše u zakonima – ona je ono što ljudi osjećaju u svakodnevnom životu.

U tom smislu, evropske integracije za mene nijesu apstraktan proces, već konkretna šansa da društvo učinimo pravednijim, uređenijim i stabilnijim. Ohrabruje me činjenica da Crna Gora danas uživa sve veće povjerenje evropskih partnera. Najavljeni međunarodni skupovi koji će se održati u Crnoj Gori i interesovanje koje naša zemlja izaziva nijesu slučajni – oni su rezultat truda, ali i obaveza da nastavimo istim putem.

Kao neko ko pripada generaciji koja je odrasla u otvorenijem i pluralnijem društvu, i koja je imala priliku da uči i van granica Crne Gore, uvjeren sam da vrijednosti koje smo tamo upoznali možemo i moramo prenijeti ovdje. Ne kao kopiju, već kao nadogradnju onoga što već imamo.

U susret ovom jubileju, lično osjećam i ponos i odgovornost. Ponos zbog puta koji smo prešli, ali i odgovornost zbog onoga što tek treba da izgradimo. Vjerujem da imamo snage da ostanemo jedinstveni u onome što je najvažnije.

I iskreno se nadam da ćemo uskoro imati priliku da zajedno obilježimo još jedan istorijski trenutak – članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.