Endi Vorhol – Fabrika portreta: Šablon za našu uobrazilju

Nije li Vorhol, u stvari, pravio portret današnjeg, postmodernog svijeta, u kojem je svaki subjekt sopstveni medij, dakle, priča koja počinje iznova svakog dana

Nemojte pisati, telefonirajte’, taj kratak savjet rado je davao Umberto Eko, mnogo prije njega, naizgled ovu – filozofiju frivolnog – u potpunosti je svakodnevno praktikovao Endi Vorhol, doista prvi koji je razumio da: moć, novac, slava – prevazilaze seks koji se oko njih vrzma kao kakvo kudravo psetanca oko ikona koje su globalno obožavane nastale kao američki proizvod 20. vijeka kako bi služile da upravljaju fantazmom uproštenih biomasa, od mode do odnosa prema Drugom, ti – `televizijski artefakti` – nastavili su biti – kao što je oblik zapravo pretekst svjetlosti – pretekst naših ličnosti. Drukčije rečeno: ikone Holivuda su šablon u koji se izliva naša uobrazilja.

Ono čime plijeni, očarava, zavodi (ali i iritira) Endi Vorhol, jeste samo njemu u onoj mjeri svojstveno odsustvo, nezainteresovanost, `nemarnost`, dovoljnost sebi kojom je papa pop-art-a zračio (da: u doslovnom smislu jeste bio čista montaža, ništa prirodno, spontano, uvijek već u sopstvenoj televizijskoj emisiji), kao antipretedent na presto umjetnosti, štaviše: stepen iskrenosti kojom se on predstavlja ostajući na površini naprosto je nevjerovatan, možda smo, otud mi u zabludi i nismo u stanju poput njega vidjeti da se sve odigrava kao na televiziji: ratovi, terorizam sa njegovom vazda prijetećom sjenkom, Olimpijada. (Bodrijar u knjizi Savršen zločin, piše: “Nema šta da se kaže o Vorholu, a to je i on sâm mnogo puta rekao u svojim intervjuima i u svom Dnevniku…”)

Nadalje, naša iskustva ne formiraju se tako što prisustvujemo ovim – planetarnim samoukidajućim događajima – nego tako što ih vizuelno konzumiramo preko ekrana, ‘elektronskog procepa’ (Pol Virilio) u svijetu koji je ništa više ni drugo do – sumračni snimak – koji se manipulativno montira. (Na pitanje gdje je nestala empatičnost, postoji prost odgovor: u prekomjernosti na dnevnom nivou obrađenih informacija.)

Nije li Vorhol, u stvari, pravio portret današnjeg, postmodernog svijeta, u kojem je svaki subjekt sopstveni medij, dakle, priča koja počinje iznova svakog dana, vodeći – vizuelni dnevnik o sebi: dok jede, putuje, spava, voli, upražnjava seks, tuguje za mrtvim Bližnjim, itd.? Obratimo pažnju: Narcis je nestao, svako se očajnički kači za ivicu pogleda Drugog.

U ličnosti Dostojevskog, Frojd nalazi četiri fasade ličnosti, za savremenog subjekta postoje dvije: egocentrik i ‘prekoračena ličnost’. U suštini, to je, ako u pogled unesemo makar malo analize, ‘ameba’ koja se hrani – fiktivnom pažnjom kojom ucijelo upravlja veliki Drugi, simbolički konstrukt svih naših oficijelnih odnosa.

Vorhol je u više nego dovoljnoj mjeri upoznao taj glazurni svijet glamura (voštan i nalik gospodi iz Felinijevog filma ’Giullietta degli spiriti’ 1965) i onih koji žive bez zanimanja, prodajući svoju pojavnost, tako da, u knjizi ‘Filozofija od a do b i natrag’, napisaće i sljedeće redove: “Kada sam nabavio svoj prvi TV prijemnik prestao sam se toliko brinuti o tome imam li bliske odnose s drugim ljudima.”

Doista, ima nečeg ispovijednog u odnosu prema televiziji, uvijek već ona nam govori i šalje slike, direktno nas izdvaja u obraćanju, premda je televizija danas mrtva, njena smrt je oslobodila toliko medija, tako smo stigli do socijalizacije koja prolazi kroz društvenu mrežu, preko koje smo dužni dati najbolju verziju sebe, onu koja garantuje cool tzv. feedback: da, ovako nas drugi posmatraju i priznaju, ubjeđujemo sebe u samonametnutoj izolovanosti. U tome je sadržana želja kojoj smo svi posvećeni, i oko koje se na gotovo zombi način grabimo: uvjek više podrške, više obožavanja, više divljenja samo za nas, dok, s druge strane, isti objekat tretiramo kao obični trash. Otud se da izvući sljedeće pitanje: pošto nam u potpunosti preda sebe, da li je i dalje drugu osobu moguće voljeti istim intenzitetom, ili je, upravo – prekomjerno poklanjanje sebe način da se oslobodimo/ratosiljamo Drugog? Zar Vorhol ne privlači upravo jer je iskren u divljenju kojeg ima prema principu na kojem počiva Amerika, apsolutno nesklona produbljivanju ičeg u odnosima koji počivaju na biznisu i marketingu; kapitalizam oslobađa od psihologije Drugog? Ona kao da nesvjesno poštuje upozorenje koje stiže od Vitgenštajna prema kojem – Nikad ne smemo da se igramo dubinama drugog.

Konzerva ’Campbell`s soup’, ’Brillo box’, portreti zvijezda (Merilin Monro, Muhamed Ali, Frojd), ta paralela je izvučena sa mnogo vještine, tim prije što tek sada shvatamo da u globalizaciji – brend i ličnost imaju isti status, ili: ličnost mora postati brend kako bi se masovno trgovala/rentirala. Tu, dakle, filozofiju tržišta Vorhol je prvi dokučio i njegova reakcija je bila veličanstvena: praviću šta se od mene traži (umjetnost je, zapravo, porudžbina, kao što je i tokom Renesanse Crkva bila njena kasa ali i tema, sublimni objekat na čijem je prenosu/prevodu u svijet umjetnost bila uposlena), jer sve se radi za novac koji – parafrazirajmo Sloterdijka – kruži oko Zemlje kao što Zemlja kruži oko Sunca.

Nema Transcendencije, Istorije, velikih priča, samo i jedino finalni proizvod, direktno komuniciranje, filmovi u kojima `glumci` (umjetnici i džanki otpad) vode seks i opšte sa kamerom – kako primjećuje Dušan Makavejev – “isporučivanje intime bez odnosa prema sebi”, kao na pokretnoj traci, subjekt koji sâm sebe uči napamet, dat na slici bez dubine, tek pokrivajući inače neosvojivu površinu, što je veoma konkretno, uostalom, “subjekt je izraslina” (Lakan). Nema insistiranja i nema tajne, metafore, ničega osim transparentne praznine, tako Vorhol isto prilazi poručenom crtanju cipela kao i portretu kraljice Elizabete. Doista, on nema ni najmanji problem da u svijetu biznisa i marketinga (to blizanstvo je temelj Amerike), ponudi sebe kao zanatliju koji prenosi zamisao nekog modnog časopisa ili kapitaliste u usponu. Nesumnjivo da popularna kultura dokučuje nauk Frojda, koji prepoznaje bliskost između – `ega i masa`, što ne čudi ako razumijemo otkriće fenomenologa koji shvataju da je ego u svijetu, ne u subjektu, u relaciji, koja se uvijek već ispod površine zasniva na borbi, rivalstvu za osvajanje simboličkog; ili predstavljamo nešto kao drugo ime za to, ili se marginalizujemo, to surovo pravilo jednako važi u univerzumu (mašineriji) novca kao i u umjetnosti. Sâm Vorhol je tu kranje precizan, nalik kakvom hirurgu koji radi na `tijelu marketinga`, na podsjećanju da je demistifikacija doslovno prenošenje, pa će reći: “Biti uspešan u biznisu je najfascinantni oblik umetnosti. Praviti novac je umetnost, raditi je umetnost, a dobar biznis je najbolja umetnost.”

Pop-art je – spektakularizacija svakodnevnice, akcenat na njenoj materijalnoj strani, na stvarima sa kojim svakotrenutno funkcionišemo; to je tako blizu Fransisu Ponžu, njegovom naslovu ‘Na strani sam stvari’, gdje pjesnik pribjegava – `dedukciji` – cigarete, stolice, šibice, ništa manje na spisku je i lonac, rublje, štipavica.

Ta, dakle, neprekidnost novca i vremena doista su jedno isto, budući da i smrt košta, takođe. Štaviše, ništa se tako unosno ne prodaje kao – smrt, i ako nešto mora znati ikona koja apsorbuje pomiješane, eruptivne emocije fanova, to je da zna kad i kako treba okončati/ovjeriti, već zbog toga što vrhunac – slave donosi smrt, posljednji odsjaj koji, ujedno, ima i najvišu cijenu, onu koja stalno raste. Da, unovčimo sjećanja na nas.