FK Budućnost: Hronika institucionalnog sunovrata

U pozadini rezultata kriju se uticaj navijačkih struktura, dnevno-političko pojavljivanje u javnosti ili u svlačionici, uz glamurozne najave i šampionske usklike, najavljivane, a nikad objavljene, vjerovatno ni podnijete, krivične prijave…

To što se u Fudbalskom klubu Budućnost događalo od juna prošle godine – dakle, u 15 mjeseci – teško je i prepričati i opisati, a nemoguće shvatiti koristeći zdrav sportski razum.

Jezikom brojki – pet trenera, plus dva privremena, tri predsjednika, tri sportska direktora, dva upravna odbora, 40-ak igrača, a nikad slabiji rezultati…

I sada je došao četvrti sportski direktor od juna 2025 – ko se još sjeća Dejana Damjanovića? U januaru je došao Nenad Maslovar, pa u junu Dragoje Leković, a sada je na toj funkciji Fatos Bećiraj.

Kada je riječ o treneru – u junu 2025. to je bio Ivan Brnović, zatim redom Nenad Lalatović, pa Dejan Vukićević, između njih Ivan Delić, pa Miodrag Božović, zatim Srđan Radonjić, prvo kao privremeno, a zatim i dugoročno rješenje, s tim da to „dugoročno“ u slučaju Budućnosti znači sve osim dugoročno. Znači, zapravo, da je potpisao ugovor…

I sada će doći i šesti, a do tada tim će voditi treći privremeni.

Tako hronološki izgleda ova nevjerovatna vrteška u klubu koji insistira da bude veliki, najveći u Crnoj Gori, gradski-podgorički…

A u pozadini se kriju uticaj navijačkih struktura, dnevno-političko pojavljivanje u javnosti ili u svlačionici, uz glamurozne najave i šampionske usklike, najavljivane, a nikad objavljene, vjerovatno ni podnijete, krivične prijave…

I velika finansijska ulaganja, za crnogorske prilike, iz gradskog budžeta, od javnog novca na ugovore igrača i trenera, direktora, a onda i na njihove otpremnine, povećavajući tako dugovanja i finansijski minus, plaćajući i bivše i sadašnje trenere i igrače.

U pozadini priče o sunovratu su i toliko kontradiktorne odluke kluba, čiji je vlasnik Glavni grad i čija vladajuća struktura ima moć da postavi i razriješi rukovodstvo – članove Upravnog odbora – koje bi mogle da se izučavaju kao posebna lekcija sportskog menadžmenta.

Naravno, uz naznaku – ovako se ne radi u fudbalskom klubu.

Pamti se i odluka jednog trenera, podržana stavom tadašnjeg Upravnog odbora, da se odrekne iskusnih igrača, a da neke od njih njegov nasljednik, uz odobrenje istog UO, vrati u tim samo nekoliko mjeseci kasnije.

Jedna od odluka vezanih za takmičarski pogon, jeste i ta da je u januaru, odnosno prije prethodne polusezone, klub angažovao 11 igrača, većinom za basnoslovne ugovore, i to ne za domaće, već i za regionalne standarde – a da su nekoliko mjeseci kasnije u klubu ostala njih trojica. Ostali su ispraćeni – otpremninama.

Tako je za samo šest mjeseci Budućnost od kluba koji dovodi igrače bez jasnog kriterijuma postao klub koji, odjednom, želi da se oslanja na mlade – iz svoje škole.

Odluka da, i pored suprotnog mišljenja tadašnjeg sportskog direktora Dragoja Lekovića, najboljeg golmana u istoriji kluba, dovede još jednog, četvrtog golmana, preglasavanjem u Upravnom odboru, istog golmana koji je samo godinu ranije otišao uz otpremninu – antologijska je…

I zato rezultati i prošle sezone, i u prvih šest kola tekuće, u kojoj je osvojeno pet bodova – nisu samo posljedica terena, treninga i kvaliteta, već svega što se događa iza otvorene scene.

Što bi se, prikladnim političkim rječnikom, moglo nazvati – hronikom institucionalnog sunovrata.

To je i rječnik koji se u Budućnosti, nažalost, najbolje i razumije.