Gospođindan, nekad i sada – prohujala vremena bistričkog kraja u sjećanjima Blagote Pavlovića

Kostenica se drastično promijenila. Stari su pomrli, mladi otišli, a imanja zarastaju. Ljeti se pomalo okupljamo i liječimo nostalgiju

Danas je Gospođindan. Veliki praznik. Kako smo mu se radovali. Poslije Kumanice i Podvrha, to je bio zadnji sabor gdje smo mogli otići prije škole. Dobra stara vremena i sabor u Ivanju. Išlo se masovno, i staro i mlado. Prije sabora svraćalo se kod tetki. Mi kod naše dobre tetke Stanice. Tamo puna kuća. Nema odlaska prije ručka…”

Ovako je duh prohujalih vremena 28. avgusta, na ovogodišnji Gospođindan, opisao šezdesetšestogodišnji potpukovnik u penziji, Blagota Pavlović, iz bistričkog sela Kostenica kod Bijelog Polja, dijeleći svoja sjećanja i opisujući kako je izgledalo to prelomno vrijeme sedamdesetih, kada se još uvijek živjelo po starim običajima.

“Gospođindan je bio i zavjetna slava. Saborovanje je posebna priča. Gospođindan je bio kao seoska zavjetina i svi su se spremali da dočekaju goste. Kod tetke Stanice uvijek je bilo po 15 do 20 gostiju. Dolazile bi kćerke da joj pomognu. Pripreme za sabor bile su ozbiljne. Kada se kupi nešto novo od odjeće ili obuće, govorilo se: ‘Dobro je, možeš s tim na sabor.’ To je bilo važno, posebno za mlade, jer je sabor bio prilika za upoznavanje i ‘begenisanje’ za ženidbu i udaju. Svako selo imalo je svog pjevača koji bi počinjao pjesmu, a ostali su ga pratili. Možete zamisliti kad zapjeva pet ili više momaka, naravno da ječi dolina. Otuda su dolazila i natpjevavanja, koja su posebno bila izražena kada se krene u crnogorsko kolo. Svaki sabor imao je svoje muzičare. Dugi niz godina to su bili Sreto i Novica iz Boljara. Sabor je bio mjesto susreta rodbine iz udaljenih sela i, naravno, razgovorima nikad kraja. Djevojke često nisu bile zadovoljne izborom momka koji im je namijenjen, pa su sa sabora bježale sa onim koga su same izabrale. Kosteničani su bili poznati kao dobri igrači, pa otuda i želja za dokazivanjem i da se odigra ono zadnje, užičko kolo”, ispričao je Blagota.

“A onda (poslije sabora u Ivanju) kolona pro livada. I kad zapjeva Čađo (Milenko Đalović), ječi dolina. Uzvraćaju pjesmom sa svih strana. Na saboru masa naroda i opšta gužva. Sretanja i druženja. Prije povratka Blagoje (Jaćimović) okuplja sve Kosteničane. Da naše kolo bude zadnje. U povratku opet pjesma na sve strane”, stoji u objavi Bjelopoljca.

Blagota je ispričao da je u to vrijeme bio među prvim mladim ljudima koji su se otisnuli u svijet. Na Gospođindan,1973. godine, stigao je u Beograd, na školovanje.

“Sa 14 godina otišao sam na školovanje u Beograd, u Vojnu gimnaziju. Kao četvrto dijete u porodici, dok je troje đaka već bilo na školovanju u Bijelom Polju, čekala me je ista sudbina. Ali, sudbina je riješila drugačije. Te 1973. godine, tokom zimskog raspusta, jedan susret promijenio je moj životni put. Sreo sam komšiju iz susjednog sela, Sabra Haskovića. Pitao me je šta ću da upišem. ‘Ne znam’, bio je moj jedini odgovor u tom momentu. A on mi reče: ‘A što ne probaš u Vojnu gimnaziju? Ja sam već druga godina, sad će izaći konkurs.’ I tako, vidim konkurs, prikupim gomilu dokumenata i predam ih u Vojni odsjek. Pozovu me na pregled. Bilo je stotinu kandidata. Kako – ne znam, ali uđem u uži izbor i nas šestoro pošalju na dalje preglede u Beograd”, ispričao je Blagota.

Sa sjetom se prisjeća da do tada nikada nije putovao dalje od obližnjeg Bijelog Polja, gdje se uglavnom odlazilo pješice. Uslovi stege i surovog života nisu ga omeli da bude odličan đak.

“Stigao sam u Beograd kao da sam pao s Marsa. Teško mi je pao odlazak iz Kostenice. To nikad nisam prebolio i zato često objavljujem svoja sjećanja iz djetinjstva. Kostenica se drastično promijenila, nažalost, u negativnom smislu. Posebno moj zaseok. Stari su pomrli, mladi otišli, a imanja zarastaju. Ljeti se pomalo okupljamo i liječimo nostalgiju. Kad rode šljive, pečemo rakiju i tada se okupimo sa raznih strana svijeta”.

Pravo umiranje ovog i okolnih sela nije počelo sa zaraslim stazama. Krenulo je kada je utihnuo plač beba. I tek što je utihnula škripa posljednjih kolijevki, ovo živopisno selo, kao i druga sela bistričkog kraja na obroncima Pešterske visoravni moglo bi da postane centar turizma – otvaranjem obližnje Đalovića klisure i jedne od najljepših pećina u Evropi (Pećine nad Vražjim firovima). Podzemni ukrasi, divlja ljepota kanjona i turistička infrastruktura dovešće rijeke posjetilaca sa svih meridijana upravo na ove proplanke. Stanovnici bistričkog kraja već polako grade razne bungalove i drugi smještaj za turiste.

Nedavno su novinari iz Bijelog Polja bili dio pionirskog poduhvata, prolaska edukativnom stazom od obližnjeg sela Mojstir do Manastira Podvrh, prolazeći pored brzaka Bistrice i živopisne okoline od čije divlje i netaknute ljepote zastaje dah.

Na istoimenoj rijeci, na potezu od samo četiri kilometra, nekada je brujalo čak šesnaest vodenica. Složni u svemu, ovi gorštaci su se nadmetali jedino u pjesmi i u kolima oko velikih sabora. U međuvremenu je pjesma utihnula.

Kostenica, ali i okolna bistrička sela, stoje pred izazovom: može li moderni turizam probuditi stare vodenice i mogu li karte posjetilaca postati jedine koje se u ovim krajevima kupuju samo u jednom smjeru?

Kada je malo ko vjerovao da bi sela podno Peštera u bistričkom kraju Bijelog Polja mogla oživjeti utihnule vodenice, škripu kolijevki i veselja, postalo je izvjesno da to može učiniti razvoj turizma. Pripreme u vidu izgradnje bungalova i smještaja već su u toku.

Dok se čeka izgradnja infrastrukture, žičara i dolazak prvih svjetskih putnika, sjećanja ljudi poput Blagote podsjećaju nas kako se nekada živjelo, u obrisima starih običaja.

Blagota danas živi u Baru. Autor je knjige priča “Mramorje među hrastovima”, i hroničar rodoslova “Pavlovići od Kuča do Ivanja i Kostenice”.

Svoje kazivanje završio je anegdotom baš iz te, sada daleke 1973. godine:

"Jedan moj rođak doveo je kući iz Podvrha djevojku, buduću suprugu. Otac i majka mu nisu vjerovali, mislili su da je to neko od rodbine. Shvatili su da je stvar ozbiljna tek kad su ostali gosti sa sabora nagrnuli u kuću s čestitkama, i kada je dio gostiju ostao u dvorištu. Naravno, nastalo je opšte veselje".