Građanski rat među šimpanzama: Studija pokazuje kako se raspada društvo

<!—->

Zahvaljujući gotovo tridesetogodišnjem istraživanju šimpanzi u Nacionalnom parku Kibale u Ugandi zabilježen je izuzetno rijedak slučaj trajne podjele grupe koja je u jednom trenutku brojala više od 200 jedinki. Prema genetskim analizama, ovakav raspad događa se tek jednom u nekoliko stotina godina, prenosi Dojče vele.

Ova studija, objavljena u časopisu Science, otvara i šira pitanja. Naime, iako su rat i kolektivno nasilje duboko utkani u ljudsku istoriju, načini na koje se takvi sukobi razvijaju i eskaliraju još uvijek nisu u potpunosti objašnjeni.

<!—->

Zašto baš šimpanze?
Šimpanze su naši najbliži živi rođaci. S njima dijelimo približno 98–99 odsto gena.

Nauka polazi od toga da je zajednički predak ljudi i šimpanzi živio prije oko 6–8 miliona godina u centralnoj Africi. Taj predak još nije pronađen u fosilnom obliku i nema zvanično ime, ali najstariji poznati fosili iz tog perioda, poput Sahelanthropus tchadensis (star oko 7 miliona godina), smatraju se bliskim rođacima rane ljudske linije.

Mnogo kasnije, prije približno 1-2 miliona godina, razdvojile su se linije običnih šimpanzi i bonoba (patuljastih šimpanzi).

Obje vrste šimpanzi žive u hijerarhijski organizovanim grupama, ali se značajno razlikuju: obične šimpanze žive u zajednicama u kojima dominiraju mužjaci. Sukobi koje vode sa drugim zajednicama, a i međusobno, često eskaliraju u brutalno nasilje, uključujući ubistva i seksualnu prinudu.

Bonobi, s druge strane, imaju društvo u kojem glavnu ulogu imaju ženke. Iako i oni pokazuju agresiju, rijetko dolazi do ozbiljnog nasilja ili ubistava. Napetosti se najčešće razrešavaju raznovrsnim seksualnim ponašanjem koje služi za smirivanje sukoba i jačanje društvenih veza.

Zato proučavanje običnih šimpanzi može pomoći da se bolje razumije porijeklo kolektivnog nasilja i ratobornosti kod ljudi.

<!—->

Kako je počeo razdor
Prvi znaci ozbiljnog razdora u zajednici šimpanzi u Ugandi pojavili su se u ljeto 2015. godine. Dvije podgrupe te velike zajednice, zapadna i centralna, susrele su se u središtu svoje teritorije, ali umjesto uobičajenog ponovnog ujedinjenja, dogodilo se neočekivano.

„Zapadne šimpanze su pobjegle, a centralne su ih jurile. Poslije toga su se međusobno izbjegavale šest nedjelja. Tako nešto nismo vidjeli tokom čitavih dvadeset godina posmatranja“, kaže jedan od autora studije, Aron Sandel sa Univerziteta Teksas u Ostinu.

Razdor se produbljivao naredne tri godine. Podgrupe su sve rjeđe komunicirale, patrolirale su odvojeno, a nekada zajednička teritorija podijeljena je na dva dijela.

Prekinute su i seksualne veze: poslije 2015. više nije zabilježeno mješovito potomstvo, dok je prije podjele čak 44 odsto mladunčadi imalo roditelje iz različitih podgrupa.

Do 2018. godine podjela je postala trajna. Manja zapadna grupa imala je 10 odraslih mužjaka i 22 ženke, dok je veća centralna brojala 30 mužjaka i 39 ženki.

Eskalacija nasilja
Nakon konačne podjele sukobi su postali sve brutalniji. Istraživači su zabilježili 24 napada u kojima su mužjaci zapadne grupe ubijali članove centralne zajednice. Dokumentovano je najmanje sedam ubistava odraslih mužjaka.

Kasnije su meta napada postali i mladunci: između 2018. i 2024. zapadna grupa ubijala je u prosjeku jednog odraslog mužjaka i dva mladunca godišnje iz suparničkog tabora.

Iznenađenje za istraživače je bilo da je upravo manja grupa bila agresor.

Zašto je došlo do podjele i sukoba
Naučnici pretpostavljaju da je podjeli doprinijelo više faktora. Prije svega, zajednica je bila neobično velika – gotovo 220 jedinki u jednom trenutku – što je vjerovatno pojačalo konkurenciju.

Godinu dana prije prvih znakova razdora uginulo je pet odraslih mužjaka koji su, kako je kasnije pokazala analiza, bili važni za održavanje veza između različitih podgrupa.

Nedugo zatim, u januaru 2017, izbila je epidemija respiratorne bolesti u kojoj je stradalo 25 šimpanzi, među kojima i jedan od posljednjih mužjaka koji je još povezivao dvije grupe. Ti gubici su, prema analizama, dodatno oslabili društvenu mrežu koja je do tada držala zajednicu na okupu.

Značaj pojedinaca – graditelja mostova
Ako i među našim najbližim rođacima u divljini mir zavisi od nekolicine pojedinaca koji održavaju veze sa različitim grupama, onda pitanje stabilnosti ljudskih društava – pitanje rata i mira – možda nije samo stvar velikih, kohezivnih ideja poput religije i nacije ili suprotstavljenih interesa, već i komunikacije i održavanja odnosa među ljudima.

Aron Sandel kaže da nam ponašanje šimpanzi pokazuje koliko su međusobni odnosi krhki, ali i da upravo u njima leži ključ za očuvanje mira:

„Ako veliki sukobi mogu da nastanu samo na osnovu promjena u odnosima među pojedincima, onda upravo u tim odnosima leži i mogućnost da im se suprotstavimo – i možda čak stvorimo mir.“

No, ne treba donositi zaključke na osnovu ovog jednog slučaja, upozoravaju naučnici. Potrebna su dalja dugoročna istraživanja i običnih šimpanzi i bonoba – jer su nam jednako bliski i jedni i drugi.