Hegsetov “sveti rat” i militantna hrišćanska teologija

Ministar odbrane SAD, koji se poziva na Bibliju, nadgleda još jednu stratešku katastrofu na Bliskom istoku. Da li je ovo vojni sukob ili krstaški pohod?

Devet mjeseci i šest dana prije nego što je projektil „Tomahavk“ razorio ukrašene učionice osnovne škole Šadžare Tajebeh u Minabu, u Iranu, rastrgavši tijela učenika, nastavnika i roditelja, lični pastor američkog ministra odbrane Pita Hegseta održao je propovijed u Pentagonu.

„Postoji iskušenje da pomislite da ste vi ti koji imate kontrolu i odgovornost za konačne ishode, posebno za one koji izdaju naređenja, ciljaju i pucaju“, propovijedao je Bruks Potajger, Hegsetov najbliži duhovni savjetnik, na prvom u nizu mjesečnih hrišćanskih bogosluženja u Ministarstvu odbrane. „Ali vi na kraju ne upravljate svijetom.“

Pozivajući se na stih iz Jevanđelja po Mateju (10), Potajger je okupljenim liderima američke vojske rekao: „Ako je naš Gospod suveren čak i nad padom vrapca, možete biti sigurni da je suveren i nad svim drugim što pada na ovom svijetu, uključujući projektile ‘Tomahavk’ i ‘Minuteman’…

Dostupni dokazi i preliminarna istraga američke vojske ukazuju na to da su SAD odgovorne za bombardovanje škole 28. februara, u kojem je poginulo više od 175 ljudi, većinom djece, ali ni Donald Tramp ni Hegset nijesu preuzeli odgovornost, niti su izrazili žaljenje.

Umjesto toga, Hegset nastavlja da rat u Iranu, u kojem je u utorak nakon šest nedjelja borbi postignut privremeni prekid vatre, prikazuje kao božanski odobren, više puta se pozivajući na „svemoćno Božje proviđenje“ i izražavajući uvjerenje da je Bog na strani američke vojske. Uz hvalisanje o nadmoćnoj vatrenoj moći SAD i teatralno nipodaštavanje „glupih pravila angažovanja“, ministar odbrane obećao je da neće pokazati „nikakvu milost“ prema „varvarskim divljacima“ iranskog režima i pozvao američki narod da se moli za pobjedu „u ime Isusa Hrista“.

Hegsetova osebujna kombinacija pobožnosti i krvoločnosti došla je do izražaja na bogosluženju u Pentagonu 25. marta, prvom otkad je počeo rat u Iranu, kada se molio za „silovitu, nadmoćnu upotrebu nasilja protiv onih koji ne zaslužuju nikakvu milost“. Ta molitva bila je toliko šokantna da je, čini se, izazvala direktan ukor pape Lava, koji je na Cvjetnu nedjelju poručio da Bog ne sluša molitve onih čije su „ruke krvave“ od rata.

Ipak, Hegset se vjerovatno neće mnogo obazirati na oštre riječi poglavara Katoličke crkve. Ovaj 45-godišnji veteran američke vojske i bivši voditelj na Foks njuzu pripada opskurnom, izrazito kalvinističkom krilu evangelističkog hrišćanstva – Džon Kalvin se u 16. vijeku tokom protestantske reformacije odvojio od Katoličke crkve – koje odbacuje papin autoritet i zasniva se na vjerovanju u predodređenost.

„Oni vjeruju da se ništa ne dešava izvan Božje volje“, rekla je Džuli Ingerson, profesorka religijskih studija na Univerzitetu Sjeverne Floride, koja istražuje ovu granu reformisanog hrišćanstva. „Vjeruju da Bog upravlja svim što se događa.“

Čak i bombom koja padne na osnovnu školu punu djece?

„Ako bi Bog u Ponovljenim zakonima 20 naredio genocid“, rekla je Ingerson, pozivajući se na odlomak u kojem Bog nalaže Izraelcima da „unište svako živo biće“ u pojedinim gradovima, „zašto mislite da ne bi izazvao napad na školu za djevojčice?“

Jastrebovi u američkom spoljnopolitičkom establišmentu nikada nijesu oskudijevali u materijalnim i geopolitičkim opravdanjima za rat sa Iranom, ali sama nepromišljenost u vođenju ovog sukoba otvara pitanje koji su još faktori u igri. SAD su dugo uspijevale da ostvaruju svoje interese na Bliskom istoku bez bombardovanja Teherana, a potpuno predvidljive posljedice – smrtonosni napadi na američke baze i saveznike, globalni ekonomski potresi zbog zatvaranja Hormuškog moreuza i učvršćivanje vlasti iranskog režima – služe kao poučna lekcija zašto je uzdržanost preovladavala tokom 47 godina.

Zašto sada preuzimati takav rizik? Da li je ratoborni, agresivni i bučni Hegset – sa svojim tetovažama krstaša, prezirom prema diplomatiji i očiglednim afinitetom prema nasilnoj dominaciji – mogao da ubijedi Trampa da započne rat kako bi se dovršio „nedovršeni posao“ krstaških ratova?

Ranije ovog mjeseca, na konferenciji za novinare na kojoj je govorio o spasavanju člana posade oborenog borbenog aviona F-15 na jugu Irana, Hegset se ponovo pozvao na svoja vjerska uvjerenja kako bi opravdao događaje. „Oboren u petak, na Veliki petak, skriven u pećini, pukotini, cijelu subotu i spašen u nedjelju“, rekao je. „Izveden iz Irana dok je sunce izlazilo na Uskršnju nedjelju – pilot ponovo rođen.“

To možda nije sin Božji koji umire za grijehe čovječanstva, ali je barem pružilo pozitivan spin na neke nezgodne činjenice: borbeni avion oboren nedjeljama nakon što je Hegset tvrdio da su SAD ostvarile „potpunu vazdušnu dominaciju“; spasilačka misija koja je rezultirala gubitkom vojne opreme vrijedne stotine miliona dolara; i sve to u kontekstu rata u kojem se čini da SAD idu ka jasnom strateškom porazu.

„Deus vult“, stoji u tetovaži preko Hegsetovog desnog bicepsa. Riječ je o latinskoj frazi koja znači „Bog tako hoće“ i za koju se vjeruje da su je uzvikivali hrišćanski ratnici koji su odgovorili na poziv pape Urbana II 1095. godine da krenu ka Svetoj zemlji i ponovo je osvoje. Dok američki i iranski narod ostaju zarobljeni u ovom duboko nepopularnom ratu, ključno je razumjeti šta za Hegseta znači „Bog tako hoće“ – i šta bi to moglo značiti za sve nas.

Hegset je svoju ranu mladost opisivao kao „sa hrišćanskom spoljašnošću, ali sekularnom suštinom“. Rođen i odrastao u Minesoti, tokom studija na Prinstonu prošao je obuku za oficira, a potom služio u više misija u Iraku, Avganistanu i Gvantanamu. (Dugogodišnji rezervista, napustio je službu nakon što su ga 2021. prijavili kolege vojnici zbog njegovih tetovaža krstaša, koje se dovode u vezu sa bijelim suprematističkim i ekstremističkim grupama.)

Bio je unaprijeđen na rukovodeće pozicije u dvije različite organizacije za zastupanje interesa veterana, da bi na kraju bio primoran da ih napusti zbog onoga što je „Njujorker” nazvao „ozbiljnim optužbama za loše finansijsko upravljanje, seksualne neprikladnosti i nedolično ponašanje“. Dva puta razveden zbog nevjerstva, sada sa trećom suprugom, kojom se oženio 2019, odgaja sedmoro djece. Jednoj ženi koja ga je optužila za silovanje 2017. isplatio je 50.000 dolara, mada negira te optužbe.

Godine 2016, Hegset je dobio mjesto voditelja na Foks njuzu. Sa svojom upečatljivom frizurom, četvrtastom vilicom i pomalo preuskim odijelima, privukao je Trampovu pažnju agresivnom i uspješnom kampanjom za predsjednička pomilovanja osuđenih ratnih zločinaca.

Hegsetov zaokret ka religiji počeo je 2018, kada su se on i njegova sadašnja supruga priključili evangelističkoj crkvi u Nju Džersiju i kada je, kako je rekao jednom hrišćanskom listu 2023, „vjera postala stvarna“. Već gorljivi zagovornik desničarskih kulturnih ratova protiv sekularnog javnog obrazovanja, kasnije je bio koautor knjige iz 2022. u kojoj se tvrdi da opstanak „zapadne civilizacije“ zavisi od ponovnog uvođenja hrišćanstva u američko školstvo. Hegsetov koautor, Dejvid Gudvin, bio je jedan od lidera pokreta za „klasično hrišćansko obrazovanje“ (CCE), a Hegset je postao njegov oduševljeni pristalica, opisujući proces pisanja kao „crvenu pilulu“.

Po Gudvinovom savjetu, Hegset je preselio porodicu u Nešvil, u Tenesiju, kako bi djecu upisao u školu koja slijedi CCE model. „Mislili smo da se selimo zbog škole, ali smo se zapravo preselili u crkvu, zajednicu i čitav pogled na svijet koji je promijenio i način na koji mi razmišljamo“, rekao je.

Ta crkva bila je Pilgrim Hil Reformisana zajednica, koju vodi pastor Potajger – isti onaj koji će kasnije u Pentagonu govoriti o projektilima „Tomahavk“- a Hegsetovo učešće u njoj nipošto nije bilo usputno.

„To nije vrsta crkve u koju možete samo doći nedjeljom, prisustvovati bogosluženju, pjevati pjesme i potom otići kući“, rekla je Ingerson. Ona je dio denominacije poznate kao Zajednica reformisanih evangelističkih crkava (CREC), u kojoj postoji „snažna hijerarhija“, a crkvene starješine imaju značajnu moć nad vjernicima, uključujući i vođenje svojevrsnog sudskog sistema koji može da izrekne ekskomunikaciju i društveno izopštavanje.

„Cjelokupan pogled na svijet“ koji je Hegset usvojio nakon što se pridružio Pilgrim Hilu oblikovao je Daglas Vilson, 72-godišnji pastor koji je posljednjih 50 godina proveo pokušavajući da uspostavi „teokratiju“ u malom univerzitetskom gradu Moskou, u saveznoj državi Ajdaho.

Vilsonovi stavovi su ekstremni, čak i za hrišćansku desnicu. Kao čvrst zagovornik „biblijskog patrijarhata“, zalaže se za to da žene budu potčinjene svojim muževima, da roditelji djecu kažnjavaju „bolno“, i da se dječaci uče „teologiji tuče pesnicama“.

Vilson se protivi pravu žena da glasaju. Ne protivi se smrtnoj kazni za homoseksualnost. Za sebe kaže da je hrišćanski nacionalista i da želi „da osvoji svijet za Hrista“, rekla je Ingerson. „Cijeli svijet treba da postane hrišćanski, a ta verzija civilizacije puna je svakovrsnih veoma oštrih i snažnih kazni za ljude koji se ne slažu ili ne pristaju na to.“

Međutim mada su Vilsonove ideje nekada bile na margini desničarskog evangelizma u SAD, posljednjih decenija došlo je do promjene.

Prema istoričarki Kristin Koubs Di Mez, nakon Drugog svjetskog rata među bijelim evangelicima u SAD razvila se kultura militantne muškosti.

Dok bi u 19. vijeku ideal „hrišćanske muškosti“ bio usmjeren na vrline poput časti, dostojanstva i gospodstvenosti, početkom 21. vijeka ideal evangelističkog muškarca preobrazio se u nešto što mnogo više liči na Hegseta.

„Teško da biste mogli naći bolje oličenje te ideologije, tog naročito militarističkog poimanja hrišćanstva i mentaliteta po kojem cilj opravdava sredstva, a nasilje i surovost se blagosiljaju u ime pravednosti“, nego što je to Hegset, rekla je Di Mez.

Izopačene moralne posljedice spajanja militantne muškosti i vjerske izvjesnosti mogu se vidjeti u načinu na koji je ovaj pokret dosljedno podržavao najspornije upotrebe američke vojne moći.

Tokom Vijetnamskog rata stali su uz počinioce masakra u Mi Laiju. A tokom globalnog „rata protiv terorizma“, upravo su oni bili Amerikanci koji su najvjerovatnije podržavali mučenje zatvorenika.

Kako se kultura evangelizma pomjerala u njegovom pravcu, Vilson je sve manje bio izopštenik. Uspostavio je veze sa uglednijim liderima i pokazao izuzetan dar za privlačenje pažnje i publiciteta.

Vilsonov najveći uspjeh bilo je to što je, posredstvom Potajgera, pridobio Hegseta. Ta pažnja proširila je Vilsonov pristup velikim medijskim platformama poput „Njujork tajmsa”, a čini se da namjerava da zadrži uticaj: otkako je Hegset imenovan za ministra odbrane, Vilson je najavio da će se Potajger preseliti u Vašington kako bi tamo osnovao novu crkvu CREC-a u koju bi Hegset dolazio.

Sa svoje strane, Hegset je pokazao do sada nezapamćenu spremnost da svoja lična uvjerenja unese u zvanično funkcionisanje Ministarstva odbrane.

Za Di Mez, Hegsetova uloga na čelu Pentagona – i njegova očigledna sklonost ka započinjanju sukoba – djeluje alarmantno.

„Dugo je sve to djelovalo kao prazno razmetanje“, rekla je Di Mez, napominjući da vodeće figure pokreta militantne muškosti, poput Bilija Grejema, Ronalda Regana i Džona Vejna, zapravo nijesu služile u američkoj vojsci. Ali sa Hegsetom, „imate razmetanje, imate retoriku, imate tu ideologiju u pozadini – i njemu su predate poluge moći“, rekla je Di Mez. „Ono kroz šta sada prolazimo jeste uvid u to šta se dešava kada ta ideologija postane državna politika.“

Sa Hegsetom, to ne znači samo vođenje ratova u inostranstvu, koliko god se činilo da u tome uživa. To znači pokušaj da se ostvari Vilsonova vizija svijeta kojim upravlja biblijski zakon – globalnog hrišćanstva. A za to je prvi korak uspostavljanje hrišćanskog poretka kod kuće.

Kada pokušava da dokaže da su SAD hrišćanska nacija – što čini često – Hegset voli da ispriča priču o prvom predsjedniku zemlje, Džordžu Vašingtonu.

„Kao što je Džordž Vašington klečao u snijegu kod Veli Fordža, moleći se nebu za vođstvo i zaštitu, tako i naši ratnici čine danas“, rekao je na Nacionalnom molitvenom doručku 5. februara.

„Problem sa tom pričom je što se nikada nije dogodila“, rekao je Brajan Kejlor, glavni urednik baptističkog izdanja Word&Way, koji je pomno pratio (i kritikovao) Hegsetovo promovisanje hrišćanske teologije u državnim institucijama. „Izmišljena je decenijama nakon Vašingtonove smrti, od strane istog čovjeka koji je izmislio i priču o tome kako je Vašington posjekao trešnjino drvo.“

Ipak, tu priču je Trampova administracija prihvatila kao neku vrstu apsurdnog alternativnog mita o nastanku Sjedinjenih Država, prema kojem zemlju nijesu osnovali deisti koji su u ustav ugradili odvajanje crkve i države, već hrišćanski patrijarsi koji su uspostavili hrišćansku naciju.

Bilo je trenutaka u američkoj istoriji kada su ideje hrišćanskog nacionalizma bile široko prihvaćene. Jedan od njih su Konfederativne Američke Države, koje su zamišljene kao hrišćanska nacija, uz „pozivanje na naklonost i vođstvo Svemogućeg Boga“ u svom ustavu.

Drugi primjer bio je u opravdavanju genocida nad američkim starosjediocima; rani doseljenici su nasilje nad domorodačkim stanovništvom često prikazivali kao misiju donošenja spasenja „divljacima“. Međutim, stvarna snaga hrišćanskog nacionalističkog pokreta u SAD danas proizlazi iz njegovog pristupa vlasti. Druga Trampova administracija prepuna je hrišćanskih nacionalista na vodećim pozicijama.

Na Nacionalnom molitvenom doručku 5. februara, nakon što je ispričao svoju apokrifnu priču o navodnoj Vašingtonovoj molitvi, Hegset je, čini se, prizvao Urbana II, papu koji je 1095. pokrenuo krstaške ratove obećanjem da će oni koji budu ratovali dobiti oprost svih grijehova – obećanje koje je kasnije postalo sporno zbog brutalnih masakara i bezobzirnog razaranja tokom krstaških ratova.

„Spremnost na žrtvu u ime svoje zemlje rađa se iz jedne stvari: dubokog i trajnog vjerovanja u Božju ljubav prema nama i njegovo obećanje vječnog života“, rekao je Hegset. „Ratnik koji je spreman da položi život za svoju jedinicu, svoju zemlju i svog Stvoritelja – taj ratnik nalazi vječni život.“

Za Kejlora, koji je pored novinarstva i baptistički sveštenik, ta izjava bila je više nego šokantna. „Ovo nije samo krstaška teologija, već nešto što bi se danas u većini hrišćanstva smatralo za jeres“, rekao je. „Zaista je opasno i zastrašujuće. Njegove primjedbe o vjerskom fanatizmu iranskog režima u najmanju ruku djeluju ironično, ako ne i otvoreno licemjerno.“

Krstaški ratovi, poput Konfederacije, završili su se neslavnim porazom. Ali, kao i drugi „izgubljeni ciljevi“, i dalje imaju snažnu privlačnost za reakcionarne umove koji uživaju u osjećaju nepravde i nalaze utjehu u veličanstvenim hipotetičkim scenarijima. Trampov povratak u Bijelu kuću 2025. u velikoj mjeri je bio pogonjen kultom ogorčenosti koji je izgradio oko svog poraza na izborima 2020. Ubrzo je dao ovlašćenja Hegsetu da vrati imena i spomenike konfederacijskih generala na vojne instalacije.

Kako se rat sa Iranom, čini se, kreće ka raspletu u kojem će Iran biti u znatno boljoj poziciji nego prije, a geopolitički položaj i moralni ugled SAD ozbiljno narušeni, moguće je da će se pojaviti još jedan desničarski „izgubljeni cilj“. Već sada neki MAGA akteri za strateške neuspjehe SAD krive Izrael. I sam Tramp agresivno promoviše ideju da je NATO odgovoran. Hegset je nastavio sa smjenama vojnih lidera, a krivicu bi mogao da pripiše svojim uobičajenim metama („vouk“ generalima i pravilima angažovanja).

Lideri hrišćanskog nacionalizma razmišljaju u vremenskim okvirima od više stotina godina, rekla je Ingerson, i bilježe stvarne uspjehe. Kampanja za ukidanje Ministarstva obrazovanja traje još od njegovog osnivanja 1979. godine, i sada se čini da ide ka ostvarenju. Pokret nije odustao ni nakon što je Vrhovni sud 1973. legalizovao abortus, vodeći pedesetogodišnju borbu za obaranje presude Rou protiv Vejda, a sada su usmjerili pažnju i na poništavanje presude Obergefell.

Takva dugoročna strategija i strpljenje dio su razloga zbog kojih Ingerson smatra da je hrišćanski nacionalizam „u usponu, gledano istorijski“. „Nisam optimista“, rekla je.

Ono što u ovom trenutku, barem zasad, djeluje gotovo nezamislivo jeste bilo kakvo iskreno suočavanje s religijskim obrascima razmišljanja koji su možda uopšte i raspirili rat. Ako čekate da Hegset prizna da možda Bog ovog puta nije bio na našoj strani – nemojte.

Ipak, postojao je jedan američki lider koji se suočio s tim pitanjem. Godine 1865, nakon četiri godine krvavog građanskog rata, Konfederacija je bila na izdisaju, a pobjeda je bila na dohvat ruke. Kada je Abraham Linkoln 4. marta održao svoj drugi inauguracioni govor, nije govorio naciji o nadmoćnoj vojnoj snazi Unije, niti je donosio zaključke o Božjoj podršci pobjedničkoj strani. Umjesto toga, priznao je da su obje strane vjerovale da djeluju u skladu s Božjom voljom i da on, kao čovjek, nije u poziciji da zna ko je u pravu.

„Obje strane čitaju istu Bibliju i mole se istom Bogu, i svaka priziva Njegovu pomoć protiv one druge“, rekao je o zaraćenim stranama. „Ne sudimo, da nam se ne bi sudilo. Molitve obiju strana nijesu mogle biti uslišene. Nijedna nije u potpunosti uslišena. Svemogući ima svoje sopstvene namjere.“

Gledajući u budućnost, Linkoln nije predviđao ni trijumf ni dominaciju, već spor i težak proces ponovnog učenja kako da živimo jedni s drugima: „Nastavimo da dovršimo posao koji je pred nama, da zaliječimo rane nacije, da brinemo o onome koji je nosio teret rata, o njegovoj udovici i siročetu, da učinimo sve što može donijeti i očuvati pravedan i trajan mir među nama i sa svim narodima.“

U godini koja će biti obilježena prizivanjem američke istorije zbog 250. godišnjice Deklaracije o nezavisnosti, zastanimo i prisjetimo se i tog trenutka: drugog osnivanja nacije. Nakon rascjepa, krvoprolića i oslobođenja koje je donio građanski rat, postojao je lider spreman da kaže da ne možemo znati na čijoj je strani Bog – ali da ipak dugujemo sebi i jedni drugima da pokušamo da izgradimo mir.