Iković: Rijeka Zeta je slika stanja Crne Gore

Zbog sumnje za ugrožavanje zdravlja ljudi i životne sredine, odbornik grupe građana Preokret za Danilovgrad je protiv firme “Primato P” podnio krivičnu prijavu. Ujedno, resoru prostornog planiranja podnio je zahtjev da se toj firmi poništi građevinska dozvola

Rijeka Zeta nije usamljen slučaj, poručuje on i dodaje da je ona samo jedno od mjesta u Crnoj Gori gdje se dešava ogromno zagađenje, a da je vidljiva zbog angažmana medija i jer su građani “konačno uzeli stvari u svoje ruke”

Rijeka ne poznaje granice opština, sve što danas završi u Zeti, sjutra je u Morači u centru Podgorice, a preksjutra u Skadarskom jezeru, odakle desetine hiljada ljudi dobijaju vodu i hranu. Gotovo pola miliona litara zagađenja svaki dan putuje ka svima nama, kaže za “Informacije CG” Vuk Iković, odbornik grupe građana Preokret za Danilovgrad.

Iković je nedavno Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine podnio zahtjev za poništenje građevinske dozvole za mesnu industriju “Primato P” i tvrdi da ta firma godinama zagađuje rijeku Zetu. Protiv iste firme podnio je i krivičnu prijavu zbog osnovane sumnje za ugrožavanje zdravlja ljudi i životne sredine. U razgovoru za “Informacije CG” govori o konkretnom slučaju, procesu izdavanja dozvola za projekte koji mogu da imaju negativan uticaj na životnu sredinu, značaju rijeke Zete, kao i daljim mjerama zaštite.

Posljednjih dana u fokusu je ekološka dozvola kompaniji Primato P. Šta je, po vašem mišljenju, suština problema – da li govorimo o jednom spornom slučaju ili o načinu na koji se u Crnoj Gori izdaju dozvole za projekte koji mogu imati ozbiljan uticaj na životnu sredinu?

Komisija koja je ocjenjivala uticaj klanice na životnu sredinu nije dala saglasnost, ali Agencija za zaštitu životne sredine je ipak izdala ekološku dozvolu. Nakon toga sam uložio žalbu, saglasnost je poništena, ali je građevinska dozvola ipak izdata dva mjeseca kasnije, pozivajući se na dokument koji više nije postojao. Ovo govori o sistemu, ne o pojedinačnoj grešci, pogotovo kad znamo da je u igri oko milion eura iz fondova Evropske unije.

Koliko su postupci izdavanja ekoloških dozvola zaista transparentni? Da li građani i stručna javnost imaju stvarnu mogućnost da kontrolišu te procese ili tek naknadno saznaju šta je odobreno?

Formalno, postupak je transparentan, građani su o svemu obaviješteni preko sajta Agencije i Opštine. Međutim, transparentnost na papiru i transparentnost koja stvarno stigne do građana nijesu ista stvar. Građani rijetko posjećuju sajtove institucija. Za javnu raspravu najčešće saznaju samo ako je medij prenese, a direktno informisanje onih koji su najviše pogođeni ne postoji. Kod javne rasprave za klanicu ili farmu svinja, institucija bi trebalo da obavijesti savjet mjesne zajednice i sve koji žive u krugu od kilometar od lokacije. To se u praksi ne dešava.

Zato građani koji žele da kontrolišu proces moraju biti izuzetno uporni i upućeni u procedure, pogotovo kada institucija pokušava da izda dozvolu za dokument koji ne ispunjava zakonske uslove, kao što je slučaj kod kompanije “Primato P”.

Poruka građanima je jednostavna: ne čekajte da vas neko obavijesti, pratite šta se dešava u vašem dvorištu. Mjesna zajednica postoji upravo zato da nas drži informisanim, tražimo od nje da tu ulogu i ispuni.

Svakako, prije nego što se odobri projekat koji može ugroziti naše zdravlje ili prirodu, institucije treba lično da obavijeste sve mještane koji tu žive, pismom ili preko mjesne zajednice, ne preko sitnog slova na sajtu koji se rijetko čita.

Tražili ste reakciju nadležnih institucija. Šta je konkretno urađeno – da li su inspekcije izašle na teren, jesu li utvrđene nepravilnosti i da li ste zadovoljni odgovorom države?

Inspekcija je izašla na teren i konstatovala da je voda prozirna, bez vidljivih tragova krvi i tu se njihov posao završio. Od vlasnika klanice su tražili da on sam naruči analizu sopstvene otpadne vode. Pitali su ga i da se izjasni o prijavi građana, a on je negirao da je to njegova otpadna voda. Ovo je suština problema, besmisleno je da zagađivač sam sebe kontroliše. Nijedna ozbiljna država to ne dozvoljava. Inspekcija treba nenajavljeno da dođe, sama uzme uzorak, i uradi nezavisnu analizu. Kod nas se dešava suprotno, inspekcija traži od zagađivača da on naruči analizu, a laboratorija koju on plaća dolazi na teren onda kada to njemu odgovara.

To je isto kao kad biste lisicu postavili da čuva kokošinjac, a onda je pitali da vam sama prijavi koliko je kokošaka pojela.

Kad su rađene nezavisne analize, rezultati su bili potpuno drugačiji: azot i fosfor do 12 puta iznad dozvoljenog, potrošnja kiseonika u vodi skoro pet puta veća od dozvoljene, voda mutna, sa primjetnim mirisom. Iz tog razloga nijesam zadovoljan odgovorom države. Biću zadovoljan onog dana kada se u ovom slučaju klanica bar privremeno zatvori, dok se ne dokaže da bezbjedno proizvodi hranu i da ne ispušta krv, fekalije i kiseline u rijeku Zetu. Ako inspekcija vjeruje zagađivaču na riječ, građani ne vjeruju.

Često ističete da Zeta nije važna samo za ljude koji žive uz njene obale. Zašto bi građani cijele Crne Gore trebalo da budu zabrinuti zbog onoga što se dešava na ovoj rijeci?

Rijeka ne poznaje granice opština. Sve što danas završi u rijeci Zeti, sjutra je u Morači u centru Podgorice, a preksjutra u Skadarskom jezeru, odakle desetine hiljada ljudi dobijaju vodu i hranu. Da budem konkretan, samo na području Spuža, prema zvaničnim podacima, u rijeku Zetu dnevno ulazi: do 50.000 litara otpadnih voda iz klanice, 15.000 litara iz farme svinja i oko 300.000 litara nepročišćenih otpadnih voda iz zatvora. To je gotovo pola miliona litara zagađenja, svaki dan, koje ne ostaje u Spužu, nego putuje dalje ka svima nama.

Pri tome rijeka Zeta nije samo rijeka pored koje neko živi. Ona je park prirode i predložena da uđe u evropsku mrežu zaštićenih područja Natura 2000, što znači da je zvanično prepoznata kao prirodno blago od značaja za cijelu Evropu, ne samo za Danilovgrad.

I tu dolazimo do nečeg što građani rijetko čuju: rijeka Zeta nije samo nešto što treba zaštititi, nego i prilika od koje treba da živimo. U Evropskoj uniji postoji oko 25 miliona registrovanih sportskih ribolovaca. Kad bi samo 2.000 njih godišnje došlo u Danilovgrad, a to je mali realan broj, svaki bi ovdje potrošio i do 500 eura na smještaj, hranu, vodiče i dozvole za ribolov. To je oko milion eura godišnje, i taj novac bi ostajao kod naših domaćinstava koji pružaju smještaj, hranu i druge usluge.

Stoga je pitanje Zete pitanje da li Crna Gora bira da živi od danas do sjutra, od zagađenja ili od svog znanja i svog imanja.

Da li je današnje stanje Zete posljedica pojedinačnih incidenata ili višedecenijskog izostanka kontrole i planiranja? Ko snosi najveću odgovornost?

Rijeka Zeta nije usamljen slučaj, ona je samo jedno od mjesta u Crnoj Gori gdje se dešava ogromno zagađenje. Vidljiva je zato što je mediji prate, i zato što su građani konačno uzeli stvari u svoje ruke. Da nije toga, ni ovo ne bismo znali, kao što ne znamo šta se dešava na desetinama drugih lokacija širom zemlje, zato je stanje rijeke Zete stanje Crne Gore.

Što se tiče odgovornosti, kada se godinama na ključnim pozicijama, koje treba da štite prirodu i građane, postavljaju ljudi zato što su podobni, a ne zato što su stručni i hrabri, dobijamo tačno ovo što imamo. Neupućeni, neiskusni ljudi, koji iz straha da ne uvrijede nekog moćnog, ili iz čistog neznanja, donose odluke na štetu prvo svoje porodice, jer i oni dišu isti vazduh i piju istu vodu, a onda i cijelog društva i države.

Zagađena rijeka Zeta nije izolovano zagađenje, to je račun koji plaćamo za godine podobnosti umjesto hrabrosti i struke.

Koje su to mjere koje bi zaustavile dalje uništavanje Zete i učinile izdavanje dozvola odgovornijim i transparentnijim?

Kazna treba da zaboli, a ne da pomazi zagađivača. Ipak, najvažnija mjera nije zakonska, nego mjera volje rukovodstva, od lokalnog do državnog nivoa. Prvo mora da se pokaže da se zaista želi riješiti ovaj problem, a ne samo da ga uprava administrira dok javnost ne izgubi interesovanje. Kada ta volja postoji, prvi konkretan korak je jasan: obustaviti rad zagađivača, dok se ne stvore uslovi koji garantuju siguran prostor za život građana. Ne kazna pa nastavak rada kao do sada, nego zaustavljanje dok se problem stvarno ne riješi.

Redovno nezavisno uzorkovanje otpadnih voda i nadoknada štete za domaćinstva i za park prirode je dio koji treba paralelno da se sprovodi.

Da li je Zetu danas još moguće sačuvati ili smo došli do tačke kada će svako novo odlaganje imati trajne posljedice?

Rijeka Zeta se može oporaviti, pitanje je samo koliko ćemo izgubiti dok čekamo. Zato ne odustajemo, svaki dan borbe je dan bliže rješenju. Zaštitili smo rijeku od brojnih zagađivača do sada, poput lokalne mljekare i uradićemo to i ovaj put, jer znamo da pobjeđujemo kada smo udruženi i uporni.