Izrael i SAD planirali da dovedu Ahmadinedžada na čelo Irana

Napad koji je trebalo da oslobodi bivšeg predsjednika iz kućnog pritvora, a u kojem je on povrijeđen, prvobitno je bio američko-izraelskog plana da sruše teokratsku vlast u Teheranu i vrate ga na čelo zemlje

Nekoliko dana nakon što su u izraelskim napadima ubijeni iranski vrhovni vođa i drugi visoki zvaničnici u prvim salvama rata, predsjednik SAD Donald Tramp javno je razmišljao da bi bilo najbolje da zemlju preuzme „neko iznutra“ Irana.

Ispostavilo se da su SAD i Izrael u sukob ušli imajući na umu jednu konkretnu i veoma iznenađujuću osobu: Mahmuda Ahmadinedžada, bivšeg iranskog predsjednika poznatog po tvrdokornim, antiizraelskim i antiameričkim stavovima.

Međutim smjeli plan, koji su razvili Izraelci i o kojem je Ahmadinedžad bio konsultovan, brzo je pošao po zlu, prema riječima američkih zvaničnika koji su o njemu bili obaviješteni.

Ahmadinedžad je prvog dana rata ranjen u izraelskom napadu na njegovu kuću u Teheranu, koji je bio osmišljen da ga oslobodi iz kućnog pritvora, rekli su američki zvaničnici i jedan Ahmadinedžadov saradnik. Preživio je napad, naveli su, ali se poslije toga, nakon što je za dlaku izbjegao smrt, razočarao u plan promjene režima.

Od tada nije viđen u javnosti, a njegovo trenutno mjesto boravka i zdravstveno stanje nijesu poznati.

Malo je reći da je Ahmadinedžad bio neobičan izbor. Iako je sve češće dolazio u sukob s liderima režima i bio pod strogim nadzorom iranskih vlasti, tokom predsjedničkog mandata, od 2005. do 2013, bio je poznat po pozivima da se Izrael „izbriše sa mape“. Bio je snažan zagovornik iranskog nuklearnog programa, žestok kritičar SAD i poznat po nasilnom gušenju unutrašnjeg neslaganja.

Kako je Ahmadinedžad regrutovan da učestvuje u tome, ostaje nepoznato.

Postojanje tog poduhvata, o kojem ranije nije izvještavano, bilo je dio višefaznog plana koji je Izrael razradio kako bi srušio iransku teokratsku vlast. To pokazuje kako su Tramp i izraelski premijer Benjamin Netanjahu ušli u rat ne samo pogrešno procjenjujući koliko brzo mogu ostvariti svoje ciljeve, već i donekle se kockajući rizičnim planom za promjenu rukovodstva u Iranu, koji je čak i nekim Trampovim saradnicima djelovao nevjerovatno. Pojedini američki zvaničnici bili su naročito skeptični u pogledu izvodljivosti vraćanja Ahmadinedžada na vlast.

„Predsjednik Tramp je od samog početka bio jasan u pogledu ciljeva Operacije Epski bijes: uništiti iranske balističke rakete, demontirati njihove proizvodne pogone, potopiti njihovu mornaricu i oslabiti njihove posredničke snage“, rekla je Ana Keli, portparolka Bijele kuće, odgovarajući na zahtjev za komentar o planu promjene režima i Ahmadinedžadu. „Američka vojska je ispunila ili nadmašila sve svoje ciljeve, a sada naši pregovarači rade na postizanju sporazuma kojim bi se zauvijek okončale iranske nuklearne sposobnosti.“

Portparol Mosada, izraelske spoljne obavještajne službe, odbio je da komentariše.

Američki zvaničnici su u prvim danima rata govorili o planovima razrađenim s Izraelom da se identifikuje pragmatičar koji bi mogao da preuzme zemlju. Zvaničnici su insistirali na tome da postoje obavještajni podaci da bi neki ljudi unutar iranskog režima bili spremni da sarađuju sa SAD, čak i ako se ti ljudi ne bi mogli opisati kao „umjereni“.

Tramp je uživao u uspjehu akcije američkih snaga u kojoj je zarobljen lider Venecuele Nikolas Maduro, kao i u spremnosti njegovog privremenog nasljednika da sarađuje s Bijelom kućom – modelu za koji je Tramp, čini se, vjerovao da se može ponoviti i drugdje.

Posljednjih godina Ahmadinedžad se sukobljavao s liderima režima, optužujući ih za korupciju, a kružile su i glasine koje su dovodile u pitanje njegovu lojalnost. Diskvalifikovan je s brojnih predsjedničkih izbora, njegovi saradnici su hapšeni, a Ahmadinedžadovo kretanje sve više je ograničavano na njegov dom u naselju Narmak, u istočnom Teheranu.

To što su američki i izraelski zvaničnici u Ahmadinedžadu vidjeli potencijalnog lidera nove vlade u Iranu dodatni je dokaz da je rat u februaru pokrenut u nadi da će u Teheranu biti instalirano povodljivije rukovodstvo. Tramp i članovi njegovog kabineta tvrdili su da su ciljevi rata bili usko usmjereni na uništavanje iranskih nuklearnih, raketnih i vojnih kapaciteta.

Mnoga pitanja ostaju bez odgovora o tome kako su Izrael i SAD planirali da dovedu Ahmadinedžada na vlast, kao i o okolnostima vazdušnog udara u kojem je ranjen. Američki zvaničnici rekli su da je taj napad – koji su izvele izraelske vazduhoplovne snage – imao za cilj da ubije čuvare koji su nadzirali Ahmadinedžada, kao dio plana da bude oslobođen iz kućnog pritvora.

Prvog dana rata, u izraelskim napadima ubijen je ajatolah Ali Hamenei, iranski vrhovni vođa. U udaru na kompleks ajatolaha Hameneija u centru Teherana stradali su iranski zvaničnici,od kojih je neke je Bijela kuća označila kao spremnije da pregovaraju o promjeni vlasti nego njihovi nadređeni.

U iranskim medijima tada su se pojavili i prvi izvještaji da je Ahmadinedžad ubijen u napadu na svoju kuću.

Napad nije značajnije oštetio Ahmadinedžadovu kuću na kraju slijepe ulice. Ali pogođena je bezbjednosna kućica na ulazu u ulicu. Satelitski snimci pokazuju da je ta zgrada uništena.

U danima koji su uslijedili, zvanične novinske agencije pojasnile su da je preživio, ali da su njegovi „tjelohranitelji“ – zapravo pripadnici Islamske revolucionarne garde, koji su ga istovremeno čuvali i držali u kućnom pritvoru – ubijeni.

U članku objavljenom u martu u „Atlantiku“, u kojem su citirani anonimni Ahmadinedžadovi saradnici, navedeno je da je bivši predsjednik oslobođen iz državnog pritvora nakon udara na njegovu kuću, što je u tekstu opisano kao „operacija bjekstva iz zatvora“.

Nakon tog članka, jedan Ahmadinedžadov saradnik potvrdio je za „Njujork tajms“ da je Ahmadinedžad taj napad vidio kao pokušaj da bude oslobođen. Saradnik je rekao da su Amerikanci Ahmadinedžada smatrali osobom koja bi mogla da vodi Iran i koja ima sposobnost da upravlja „političkom, društvenom i vojnom situacijom u Iranu“.

Ahmadinedžad bi u bliskoj budućnosti mogao da „odigra veoma važnu ulogu“ u Iranu, rekao je taj saradnik, sugerišući da su ga Sjedinjene Države vidjele slično kao Delsi Rodrigez, koja je preuzela vlast u Venecueli nakon što su američke snage zarobile Madura i koja od tada blisko sarađuje s Trampovom administracijom, naveo je taj izvor.

Tokom predsjedničkog mandata, Ahmadinedžad je bio poznat i po tvrdokornoj politici i često po bizarnim fundamentalističkim izjavama, poput tvrdnje da u Iranu nema nijedne gej osobe i negiranja Holokausta. Govorio je na konferenciji u Teheranu pod nazivom „Svijet bez cionizma“.

Zapadni satiričari ismijavali su takve stavove, a Ahmadinedžad je postao svojevrsna nevoljna zanimljivost pop-kulture, čak i predmet parodija u emisiji „Saturday Night Live“.

Takođe je bio na čelu zemlje u vrijeme kada je Iran ubrzavao obogaćivanje uranijuma koji bi jednog dana mogao da upotrijebi za izradu nuklearne bombe, ukoliko bi odlučio da svoj program pretvori u vojni. U procjeni američkih obavještajnih službi iz 2007. zaključuje se da je Iran godinama ranije obustavio rad na izradi nuklearnog uređaja, ali da je nastavio obogaćivanje nuklearnog goriva koje bi, ako promijeni odluku, mogao da iskoristi za nuklearno oružje.

Nakon što je napustio funkciju, Ahmadinedžad je postepeno postao svojevrsni otvoreni kritičar teokratske vlasti, ili je makar bio u sukobu s ajatolahom Hameneijem.

Tri puta, 2017, 2021. i 2024. godine, Ahmadinedžad je pokušao da se kandiduje za svoju nekadašnju funkciju, ali je svaki put iranski Savjet čuvara, tijelo sastavljeno od civilnih i islamskih pravnika, blokirao njegovu predsjedničku kampanju. Ahmadinedžad je optuživao visoke iranske zvaničnike za korupciju ili loše upravljanje i postao kritičar vlasti u Teheranu. Iako nikada nije bio otvoreni disident, režim je počeo da ga tretira kao potencijalno destabilizujući faktor.

Ahmadinedžadove veze sa Zapadom prilično su nejasne.

U intervjuu za „Njujork tajms“ iz 2019. godine, Ahmadinedžad je pohvalio predsjednika Trampa i zalagao se za približavanje Irana i SAD.

„Tramp je čovjek akcije“, rekao je Ahmadinedžad. „On je biznismen i zato je sposoban da izračuna odnos troškova i koristi i donese odluku. Poručujemo mu: hajde da izračunamo dugoročni odnos troškova i koristi za naše dvije nacije i da ne budemo kratkovidi.“

Ljudi bliski Ahmadinedžadu optuživani su da imaju previše bliske veze sa Zapadom, pa čak i da špijuniraju za Izrael. Esfandijar Rahim Mašai, bivši šef Ahmadinedžadovog kabineta, izveden je pred sud 2018. godine, a sudija u tom predmetu javno je pitao o njegovim vezama s britanskim i izraelskim obavještajnim službama – optužbi koju su objavili državni mediji.

U proteklih nekoliko godina Ahmadinedžad je putovao izvan Irana, što je dodatno podstaklo spekulacije.

Godine 2023. otputovao je u Gvatemalu, a 2024. i 2025. u Mađarsku, o čemu je detaljno pisao magazin „Nju lajns“. Obje zemlje imaju bliske veze s Izraelom.

Tadašnji mađarski premijer Viktor Orban ima blizak odnos s Netanjahuom. Tokom putovanja u Mađarsku, Ahmadinedžad je govorio na univerzitetu povezanom s Orbanom.

Iz Budimpešte se vratio samo nekoliko dana prije nego što je Izrael prošlog juna počeo da napada Iran. Kada je rat izbio, držao se po strani u javnosti i objavio tek nekoliko saopštenja na društvenim mrežama. Mnogi korisnici iranskih društvenih mreža primijetili su njegovu relativnu tišinu o ratu sa zemljom koju je Ahmadinedžad dugo smatrao glavnim neprijateljem Irana.

Rasprava o Ahmadinedžadu na iranskim društvenim mrežama pojačala se nakon izvještaja o njegovoj smrti, prema analizi kompanije FilterLabs, koja prati raspoloženje javnosti. Ali ta rasprava je u narednim sedmicama utihnula i uglavnom se svodila na zbunjenost oko toga gdje se nalazi.

Izrael je na početku zamišljao da će se rat odvijati u nekoliko faza, počevši od vazdušnih napada Sjedinjenih Država i Izraela, ubistva iranskih vrhovnih vođa i mobilizacije Kurda za borbu protiv iranskih snaga, prema riječima dvojice izraelskih odbrambenih zvaničnika upoznatih s operativnim planiranjem.

Potom je izraelski plan predviđao da kombinacija kampanja uticaja koje bi sprovodio Izrael i kurdske invazije stvori političku nestabilnost u Iranu i osjećaj da režim gubi kontrolu. U trećoj fazi režim bi se, pod snažnim političkim pritiskom i pod teretom štete nanijete ključnoj infrastrukturi, poput elektroenergetskog sistema, urušio, što bi omogućilo uspostavljanje onoga što su Izraelci nazivali „alternativnom vladom“.

Osim vazdušne kampanje i ubistva vrhovnog vođe, malo šta se iz plana odvijalo onako kako su se Izraelci nadali, a iz današnje perspektive čini se da je veliki dio tog plana duboko potcijenio otpornost Irana i precijenio sposobnost SAD i Izraela da nametnu svoju volju.

Ali čak i nakon što je postalo jasno da je iranska teokratska vlast preživjela prve mjesece rata, neki izraelski zvaničnici nastavili su da izražavaju uvjerenje u svoju viziju nametanja promjene režima u Teheranu.

David Barnea, šef Mosada, u više razgovora rekao je saradnicima da i dalje smatra da je plan te agencije, zasnovan na decenijama prikupljanja obavještajnih podataka i operativnog djelovanja u Iranu, imao veoma dobre šanse da uspije da je dobio odobrenje za sprovođenje.