Jedno razmišljanje naglas o budućnosti crnogorske elektroenergetike

I u trenutku kada se TE Pljevlja ugasi, njen generator treba neizostavno da ostane u vlasništvu EPCG i da ostane vezan na mrežu, tada kao sinhroni kompenzator koji će, pored svoje uloge u regulaciji naponskih prilika, svakako dobro doći i kao jedna značajna zamajna masa neophodna za održavanje stabilnosti sistema

O nemjerljivoj, krucijalnoj ulozi Termoelektrane (TE) Pljevlja i Rudnika uglja u Pljevljima u crnogorskom elektroenergetskom sistemu (EES) najviše govore desetine miliona eura dugova koji su napravljeni tokom prošle godine, godine u kojoj je TE Pljevlja većim dijelom bila van pogona, usljed njene ekološke rekonstrukcije. Sve hidroelektrane, solarne i vjetroelektrane nijesu mogle nadomjestiti nedostajuće količine električne energije. Posebna je tema činjenica da je većina malih hidroelektrana, solarnih elektrana i većina vjetroparkova u privatnom vlasništvu, sa garantovanim otkupnim cijenama električne energije, sem najnovijeg vjetroparka “Gvozd” koji je prvi u državnom, odnosno vlasništvu EPCG, što je, iako nevelike snage, svakako rezultat EPCG vrijedan pomena.

Ova situacija je, bojim se, slika onoga što čeka Crnu Goru nakon planiranog, nadam se ne skorijeg, gašenja TE u Pljevljima.

Istina, u tom trenutku će, treba vjerovati, u Crnoj Gori biti značajno veći broj vjetroparkova, solarnih elektrana a vjerovatno makar još jedna hidroelektrana veće snage, moguće i reverzibilna, moguće i makar jedna gasna elektrana. Ali, opravdano se postavlja pitanje da li će svi ti izvori zbirno biti tolikog kapaciteta da mogu da nadoknade proizvodnju TE Pljevlja? Ja sam ubijeđen da to neće biti slučaj ili da će, u najboljem slučaju, trenutni zahtjevi za električnom energijom Crne Gore u tom trenutku biti zadovoljeni tokom dijela dana, a da će se nedostajuće količine morati uvoziti. Naravno, ova predikcija u najvećoj mjeri zavisi od eventualnog postojanja gasne elektrane, jedne ili više njih i njihovih instalisanih snaga pri čemu ne treba smetnuti sa uma da je gas potreban za njihov rad potrebno uvoziti. Da li iz kraka planiranog gasovoda, da li iz eventualno planiranog LNG terminala, nebitno je: svakako će ga plaćati naši građani. Sa druge strane, svaki gasovod ima ventil koji se može, iz ovih ili onih razloga zavrnuti, o čemu ne treba trošiti riječi – toga smo svi i te kako postali svjesni.

Da ne zaboravim sljedeće: i u trenutku kada se TE Pljevlja ugasi, njen generator treba neizostavno da ostane u vlasništvu EPCG i da ostane vezan na mrežu, tada kao sinhroni kompenzator koji će, pored svoje uloge u regulaciji naponskih prilika, svakako dobro doći i kao jedna značajna zamajna masa neophodna za održavanje stabilnosti sistema. Takva greška je, nažalost, napravljena sa dva generatora iz energane beranske Fabrike celuloze i papira, koji su, iako mnogo manje snage, mogli biti korisno inkorporirani u EES sa istom ulogom a ne završiti kao staro gvožđe, odnosno bakar.

Zli jezici bi rekli da negativno poslovanje EPCG ima veze i sa enormnim rastom novozapošljenih kao i sa, u nekim slučajevima, moguće neracionalnim poslovanjem i neracionalnim potezima državne elektroprivredne kompanije. O ovome imam sljedeće mišljenje: uvijek sam bio za to da EPCG bude u državnom vlasništvu kao uostalom i ma koja od ostalih crnogorskih elektroenergetskih kompanija. Imajući, međutim, uvid u poslovanje CGES-a, a znajući vlasničku strukturu te kompanije (država 55%, Terna 22%, Elektromreža Srbije 15%), sve sam bliži mišljenju da bi i u slučaju EPCG idealno rješenje bila djelimična privatizacija ili dokapitalizacija. Ne u značajnom procentu, svakako da država treba da bude većinski vlasnik ali da bi takvo rješenje u velikoj mjeri riješilo, nadam se vrlo brzo i efikasno, neracionalnosti u poslovanju, zapošljavanju i mnogim drugim lokalnim boljkama. Iskustva neke od renomiranih stranih kompanija u toj oblasti bi, mislim, bila samo dobrodošla.

Šta ovim tekstom želim da poručim? Jasno je potpuno da TE Pljevlja, prema regulativi EU kojoj se brzo približavamo i u koju skoro ulazimo, nema budućnost. Ona se prije ili kasnije, za deset, petnaest ili dvadeset godina mora ugasiti, ne samo što je to zahtjev EU već zato što ona sama po sebi stiče uslov za “penziju”. Međutim, treba uvijek imati, makar negdje u podsvijesti, činjenicu da ništa nije zauvijek dato, da se prilike i okolnosti mijenjaju a da je jedini fosilni energetski resurs koji Crna Gora ima, gdje je jedino energetski suverena, ugalj. Pitanje je za geologe, naravno – koliko i tih rezervi ima? Kao ilustraciju promjene prilika i okolnosti navešću ovdje par primjera, tri lokalna i jedan globalni.

Prvi, lokalni: kome bi prije par decenija unazad moglo pasti napamet da će električnu energiju biti moguće efikasno prenositi jednosmjernim naponima i strujama i da će, dodatno, Crna Gora biti povezana jednim takvim kablom sa Italijom?

Drugi, lokalni: kome bi prije deset godina unazad moglo pasti na pamet da će se u crnogorski elektroprenosni sistem morati ugrađivati tzv. šant reaktori, dakle sistemi ne za generisanje već utrošak viškova reaktivne energije? Pa se i to desilo. Ugrađen je jedan ali je izgledno da će biti potreban i drugi. Inače je riječ o višemilionskim investicijama.

Treći, lokalni mada je on i globalni primjer: kome je moglo pasti na pamet, prije recimo deset godina, da će u EES biti potrebne i baterije za skladištenje električne energije? Vrlo često se u posljednje vrijeme od nadležnih u EPCG govori o baterijama kao rješenju anticipiranih problema sa pikovima u proizvodnji iz solarnih i vjetroelektrana. Mišljenja sam da sa ovim ne treba žuriti, ne trčati “pred rudu”, imajući na umu činjenicu da, koliko znam, još ni u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije nema takvih kapaciteta koji su instalirani. Riječ je o novim tehnologijama koje su još uvijek vrlo skupe i iskustvo sa njima u praksi je tek u povoju. Ukoliko makar jedna od planiranih hidroelektrana bude reverzibilna, potrebe za baterijama kondenzatora vjerovatno da neće ni biti.

Četvrti, globalni: kome je moglo pasti na pamet da će nuklearna energija danas doživjeti procvat i biti proglašena čistim izvorom energije? Čistim istina da, ali do jednog momenta, kada u trenutku može da obeščisti i zbriše sa lica zemlje čitave nacije.

O tome kako se van EU gleda na uvijek rastuće potrebe za električnom energijom govori i sljedeća, skorašnja vijest: američko ministarstvo energetike, DOE, skorije je obezbijedilo stotine miliona dolara investicija za modernizaciju i ponovno pokretanje starih postrojenja na ugalj, produžavanje životnog vijeka postojećih TE i njihovo opremanje sistemima za smanjenje emisije ugljen-dioksida.

Takođe je pokrenulo izradu studija izvodljivosti za tranziciju sa uglja na nuklearnu energiju jer je stotine aktivnih TE ili lokacija na kojim su ugašene TE, prepoznalo kao pogodno (već postojeći dalekovodi, sistemi za hlađenje itd.) za izgradnju malih, modularnih nuklearnih reaktora. O mnogobrojnim primjerima iz Azije, koja istina danas prednjači u novim, obnovljivim izvorima energije, nekom drugom prilikom.

Još samo jedna stvar: ranije pomenute, planirane hidroelektrane, jedna ili više njih, prvo treba da preskoče prag tolerancije ekoloških aktivista i udruženja. Njih bih ovdje samo uputio da se upoznaju sa, krajem prošle godine puštenoj u rad, novom reverzibilnom hidroelektranom ogromne snage, u samom srcu Evropske unije. Riječ je o hidroelektrani Limberg III, snage 480 MW, u blizini Salcburga u Austriji, čija će uloga “vodene baterije” u stabilizaciji evropskog EES biti nemjerljiva. Na internetu se mogu naći detaljni podaci o ovom realizovanom projektu.

Autor je profesor Elektrotehničkog fakulteta, Univerzitet Crne Gore