Kakva elita, takva i država: Kineski zapisi (3)

Za razliku od nas, u Kini pobjednici nijesu istoriju pisali. Oni su je “složili” u udžbenicima istorije – slagali su epohu po epohu

Ne kaže se slučajno u Crnoj Gori “kad Bog hoće nekoga da nagrdi, najprije mu uzme pamet”. To znači da kad hoćeš da uništiš neko društvo ili državu, najprije mu uzmeš – elitu. Jer bez elite, društvo je obezglavljeno. Izgubi mu se civilizacijski i kulturni kompas. Bez moderno obrazovane elite, društvo se izgubi u vremenu i prostoru. Drugim riječima, postaje laka meta za odstrel, jer nema ko da društvo brani i razvija.

Normalno, crnogorsko društvo imalo je i ima velikih i elitnih pojedinaca. Globalnog prestiža. Ali ovdje je riječ o sistemskom stvaranju i očuvanju društvenih i državnih vrijednosti i njegovom permanentnom, osmišljenom unapređivanju na životnim i naučnim osnovama kakvi su se u prosperitetnom svijetu pokazali uspješni, kako je navedeno na primjeru drevne, ali i moderne Kine.

Današnja i “jučerašnja” politika u nas jasno kazuje da smo mi veoma oskudni u elitnim kadrovima koji znaju da vode državu naprijed. A društvo (država) bez elitnih i moralnih kadrova osuđeno je na stagnaciju i tiho umiranje.

U Crnoj Gori politika je “ubijena”. Takvo stanje neprestano dovodi do odliva začetaka stvaranja elite. Jer višepartizam treba znati pripremiti i prilagoditi ga društvu. Drugim riječima treba znati uzdići društvo na nivo slobode, a da sloboda ne preraste u haos.

Višepartizam nije recept, već neophodno sredstvo za postizanje cilja. Ako svoje (crnogorsko) društvo elita ne priprema za “raznoglasje”, to društvo lako sklizne u kriminal i korupciju.

Sa druge, prizemnije strane gledano, odlivom elite (odliv mozgova, eng. brain drain) država tj. budžet gubi značajna sredstva svih ljudi jednog društva koji su godinama ulagali u obrazovanju tih mladih i talentovanih ljudi.

Sa treće strane, vješte i velike države dobijaju mladu i obrazovanu elitu za koju nijesu uložili ni jedan euro/dolar.

Sa četvrte strane, ta elita se gotovo nikada ne vrati u Crnu Goru. Život nastavi u inostranstvu ugrađujući sebe i svoj potencijal u novo društvo.

Diskreciona statistika susjedne države (Srbija) sa svojom svjetski uglednom Matematičkom gimnazijom iz Beograda, kazuje da se za period 1990. do 2008. godine čak 63 % mladih talenata nikada ne vrate u tu državu. Osim kao turisti. (U Crnoj Gori ovakva statistika se i ne vodi.)

Sa pete (šokantne) strane, crnogorski mediji odliv elite predstavljaju kao uspjeh i dostignuće (ponajprje) crnogorske vlasti i društva u smislu kako i mi imamo “jak adut” koji je sposoban za rad bilo gdje.

Sa šeste strane, društvo bez mlade i obrazovane elite je društvo bez budućnosti. Brzo stara.

Sa sedme strane, crnogorska vlast najlakše upravlja neukim i neobrazovanim ljudima. (Lakše opstaje na vlasti. Nema vrhunske i moderne kritike.)

Sa osme strane gledano, nije isključeno da takvo obezglavljivalje Crne Gore može biti i nečije osmišljena strategija u pravcu crnogorskog ruiniranje i nestajanja.

Sa još jedne strane, obezglavljivanje države ima i unutrašnje korijene. Čak sa vrha izvršne i zakonodavne državne vlasti. Ali i opštinskih vlasti.

Jer vlast poslije komunista u nas nije znala i ne zna da kompromisno razmišlja i donosi susretne odluke, kako je radio veliki reformista Deng Ksiao Ping.

Deng Ksiao Ping nije “zgazio” dogmatsku politiku Mao Ce Tunga. Naprotiv. On je nju ostavio kao istorijsku, socijalnu, idejnu pa čak i kao kulturnu kategoriju koja je i danas lako vidljiva i živa u Kini. Crvenih marama oko vrata kod omladine ima koliko hoćeš, Mao je na svakom apoenu novčane jedinice koja se zove juan, Veliki zid kod Pekinga krasi ogromna parola “Neka živi naš veliki vođa Mao Ce Tung”.

Deng nije uništio Maove komunističke fabrike, već ih je uzdigao na nivo radničke slobode i privatnog preduzetništva.

Za razliku od nas, u Kini pobjednici nijesu istoriju pisali. Oni su je “složili” u udžbenicima istorije. Slagali su epohu po epohu. A pobjednika su ostavili za sud budućnosti njihovih novih naraštaja.

Kod nas u Crnoj Gori je sve bilo suprotno i porazno.

Normalno, treba voditi računa i o pravima talentovanih mladih ljudi da odlaze iz Crne Gore. Ali mora se voditi računa i o njihovoj recipročnoj (finansijskoj i drugoj) obavezi prema svom društvu. Jer pravo na odlazak ne isključuje njihovu obavezu da se vrate finansijska sredstva koje je društvo – a to znači svaki građanin Crne Gore – uložilo u stvaranje elitnog pojedinca.)

(Konfučionizam je ograničavao pa i branio svoju nacionalnu svijest – oni kažu etničku svijest – i njenu suverenost zadržavajući svoju elitu unutar Kine.)

Veoma je teško reći da je danas Crna Gora normalna država. Pa čak i uopšte država. Prije bi se reklo da je riječ o skupu raznih nefunkcionalnih (horizontalnih i vertikalnih) feuda sa svojim gospodarima. Njihovi konci vlasti su najčešće u raznim međunarodnim institucijama, bankama, “uglednim” pojedincima, NVO… i slično.

Dakle, Crna Gora je danas najbliža lutkarskom pozorištu a Crnogorci veoma halapljivi na vlast. Najčešće i ne znajući kakva je ta vlast. Otud ih i privlači politika kao magnet, jer znaju da su tamo moć i pare.

Snaga državne vlasti se najprije ogleda u stvaranju, očuvanju i unapređenju svog obrazovanog (elitnog) kadra. To može biti i administrativni, sportski, zdravstveni, novinarski, književni, inžinjerski ili bilo koji drugi elitni kadar. Nije samo riječ o univerzitetskom naučnom kadru koji bi po svojoj prirodi morao biti mobilan i globalan. (Oni su posebna priča, jer su generalno obrazac “slabe kičme” a velike volje za slavoljubljem, srebroljubljem, agonom, mjestom u lokalnoj istoriji…)

Znači, snaga i moć države dolazi na duhovnoj infrastrukturi koju formira elita. (Cenzura tu može biti od velike pomoći.)

Dakle, u duhovnoj vertikali jednog naroda, elita igra ključnu i prvorazrednu ulogu. Izgradnja državnih institucija može biti njeno remek-djelo. Ali u nas “ne da Đavo il gospod Bog”.

Institucije i podjela vlasti služe da se vlast kontroliše sa više unutrašnjih i spoljnih strana. (Sjetimo se samo umnog Valtazara Bogišića, na primjer.)

Država koja nema obrazovanu, hrabru i modernu elitu koja ne zna ili ne želi da “kompresuje” svoju prošlost i budućnost, vuče društvo ka stagnaciji ili ga vuče unazad.

Crnogorska elita nije prošla kroz naophodan filter (naučne) cenzure i veoma teško zna i može da izgradi državne institucije. Duhovni temelji su joj krivi, slabi, anahroni, ideologizovani, politizovani. Najčešće sa nacionalnim pogledom unazad, u prošlost i namirenju prošlovjekovnih računa.

Naša “elita” (dakle, institucionalna elita) je uglavnom prolazila kroz filter ideološke cenzure (nacionalne, komunističke, vjerske i drugo). Još ako je “institucionalna elita” finansijski zainteresovana za opstanak na “fotelji”, propast crnogorskog društva i države je zagarantovana.

Takođe, ako ta “elita” dolazi na funkciju (vlast) iz porodične oskudnosti ili pak siromaštva – što zna biti čest slučaj kod nas – takva “elita” se nikada ne može zasititi novca i mandata. A može veoma dugo trajati i opstati na vlasti, naročito ako je “elita” elokventna, mlada, arogantna i agresivna.

Vlast koja je iznikla iz ovakve “elite” je slična ili pak identična. One zajedno čine sinergiju koja lako uništi politiku ili je drži pod svojom kontrolom, svojim “kišobranom”.

O moralu takvih “elita” ne treba ni pričati. To je dublji nivo crnogorske muke. Važniji, dakako. Jer je moral lakmus-papir stanja duha i kulture u jednom društvu. U njemu (moralu) “sve” počinje, ali se i završava.

Kao što je nekada u školama bilo obavezno učenje ruskog a kasnije engleskog jezika i obrazovanje učenika u tom pravcu, tako danas u naš vaspitni i obrazovni sistem treba uvesti obavezno učenje kineskog jezika. Jer je to jezik budućnosti.