Kultura prevare: Zašto uvijek Italija?

<!—->Skandali su bili uvijek česti zato što je takva kultuta nacional popularne stvari kao što je fudbal, a to je kultura nepovjerenja i sklonost prevari, pobijediti na kvaran način to je oduvijek bila ideja mnogih vlasnika i struktura. Španci kad su to promijenili nakon 1992. dobili su šampione i sport nestvarne klase. Italija kasni sa tim, kasni sa modernim tokovima, kasni sa stadionima. Primjeri u prošlosti su brojni, možemo početi od 1961.godine kada kreće ta loša krv između Juventusa i Intera. Bila je prva godina Elenija Erere na klupi Intera, Anđelo Morati je vjerovao da je našao mesiju, ali izgubio je taj skudeto na bizaran nacin. Taj presudni meč nakon velikog skandala igrao je sa omladincima i Juventus je pobijedio 9:1. Pravim čudom Erera nije otišao tada, a još većim 1962. nakon Mundijala, rezultata nije bilo, ali Morati ga je zadržao i od 1963. krenuo je zlatni ciklus sa katenaćom.

Te 1963. Milan je donio prvi pehar šampiona Evrope u Italiju, a Inter osvojio skudeto, i sve do 1966. osvajao domaću i (ili) evropsku krunu. Ali skandal je obilježio 1964, kad im je Bolonja nevjerovatno uzela skudeto i to u baražu u Rimu, čemu je prethodila smrt njenog predsjednika dok nije mogao da se dogovori o lokaciji sa Moratijem. Upravo 1966.godine dolazi novi skandal, reprezentacija je ispala šokantno od Sjeverne Koreje na Mundijalu i iz revolta se ukidaju stranci (bilo ih je samo tri) da bi imali prostor italijanski igrači. Prošlo je dugih 14 godina do ukidanja embarga, tek 1980, što nije smetalo Riverinom Milanu da bude prvak Evrope i svijeta 1969, ali vremenom se moralo odraziti na kvalitet. Otvaranje granica 1980. mnogi su jedva dočekali, bio je pravi trenutak jer je sazrela jedna nova odlična generacija Italijana, prije svega u Trapovom Juveu, pa Torinu iz 1976, Milanove zvjezdice 1979, Intera sa Altobelijem i Bekalosijem, ali baš 1980. se desio “Toto nero”, najveći skandal lažiranja i sportske prognoze, hapšenja fudbalera, izbacivanje šampionskog Milana u drugu ligu.

Ništa bolje nije bilo ni 1981, meč za skudeto Juve-Roma obilježio je poništeni gol Turonea za 1:1 što bi Romi donijelo skudeto. O tom golu je napravljen i film, on je dolazio iz drugog plana, bio je bar dva metra u igri, ali tada kad pomoćnik podigne zastavicu bio je kraj. Ovaj gol bio je dugo simbol ugušene revolucije, juga koji ne može pravdom da pobijedi sjever, simbol ugašenih snova jedne generacije. Moj prijatelj Alberto Mandolezi koji je za rimski radio prenosio taj meč pričao mi je da mu je uzeo deset godina života i da čak ni skudeto 1983 to nije mogao da izliječi.

<!—->

Ali desio se taj skudeto Rome 1983, i to u najljepšoj godini. Italija je postala šampion svijeta 1982, od tog ljeta svi najveci igrači svijeta žele da dođu u Italiju, Maradona jeste tada otišao u Barselonu ali stići će i on ubrzo, Platini i Bonjek kao mega zvijezde stižu u Juve, Ziko u Udineze, Rumenige u Inter, Falkao u Romu. I Roma tom timu snova kakav je bio Juve sa šampionima svijeta uzima skudeto, Verona ga uzima senzacionalno 1985, Napoli 1987, poslije i Sampdorija, svako je imao pansu. To su bile najbolje godine kad Italija postaje obećana zemlja, sa najboljim fudbalom i super strancima, bilo je dozvoljeno dva, a od 1988. već tri, a svi su pažljivo birali najbolje moguće. I kao da je to napravilo razliku, od sezone 1988/89 počinje prava vladavina Evropom,te sezone Milan postaje šampion Evrope, Napoli osvaja Kup UEFA, a Sampdorija igra finale Kupa Kupova sa Barsom. I ne samo to, već italijanski timovi odjednom djeluju modernije i nekoliko godina ispred vremena, Milan je bio avangarda sa Sakijem i Holanđanima, dolazili su tada mladi Venger, Ulije, Van Gal i mnogi treneri u Milanelo da vide kako rade. Ta zona-presing je zarazila sve, mnogi treneri je prihvataju, 1990.godine Milan opet šampion Evrope i svijeta, Sampdorija osvojila Kup Kupova, finale Kupa UEFA Juve-Fiorentina, Italija i samo Italija. Ta dominacija i inovativnost trajali su sve do kraja decenije, zaključno sa 1999.godinom kad su pehare podigli tada prebogati klubovi Lacio i Parma, ali počinju da se dešavaju i druge stvari. Na vrhuncu moći 1990, neposredno uoči famoznog Mundijala u Italiji desio se skandal u Veroni koji je taj moćni Milan koštao titule i najavljene triple krune. Zapravo, već dvije nedjelje ranije desilo se da Napoli uzme bodove u Bergamu iako je bilo 0:0, zato što je neki novčić pogodio Alemaa, nešto što je ubrzo potom ukinuto.

Tako se Napoli izjednačio sa Milanom od kojeg je izgubio 3:0 u prvenstvu i 3:1 u kupu, ali je iskoristio puno veći odmor igrajući samo prvenstvo. Milan je pošao u Veronu iscrpljen nakon 120 minuta bitke u Minhenu gdje je u polufinalu izbacio Bajern, Saki je rotirao, ali i vodio golom mladog Simonea i imao još šansi. U nastavku lom, Sotomajor 1:1, ulazi Gulit nakon čak godinu pauze, propušta dvije velike šanse, a onda sudija Rozario Lo Belo počinje šou. Nije dosudio dva klasična penala nad Van Bastenom koji je skinuo dres u znak protesta, on ga je isključio, potom i Rajkarda, pa trenera Sakija i na kraju Kostakurtu.

Paradoksalno, umorni Milan je snagom očaja pritisnuo Veronu sa čak tri igrača manje, ali iz kontre primio gol za 2:1 i skudeto je otišao u Napulj. Bio je to zaista skandalozan kraj, politika iznad svega, jer Ferlaino se služio svim sredstvima te sezone, a Berluskoni živio u iluziji da klasa uvijek pobjeđuje, bilo je to otežnjenje i za njegov govor iz 1988. Rozario Lo Belo je već bio veliki arbitar, sudio je i slavni meč za titulu Napoli-Milan 2:3 maja 1988, nije nikad bilo problema, ali tog dana je napravio masakr. Nevjerovatno ali istinito, njegov otac Konceto Lo Belo, još veci arbitar koji je sudio završnice Mundijala i finale Kupa šampiona 1970. napravio je slično u posljednjem kolu 1973. Verona-Milan 5:3, gdje je Milan samo trebao da pobijedi za deseti skudeto. Tako je izgubio dva skudeta u “Fatal Veroni” a oba puta je sudio neko iz porodice Lo Belo. Ovaj meč je bio i kraj velike karijere za ovog arbitra, iako ga je njegov mentor Bergamo (baš taj ozloglašeni komesar iz 2006) planirao za sudiju finala u Bariju 1991. to je na kraju bio jedan drugi Sicilijanac Tulio Laneze, pamte ga navijači Zvezde.

Tu počinje jedna nova kultura greške, odnosno da i veliki arbitri pred kraj karijere naprave neki skandal. Kazarin i Anjolin su ostali čelicni pravdoljupci do kraja, ali svi naredni su upadali u zamku. I tada počinje takođe i kultura sumnje, veliki klubovi obilježavaju sudije kao prijateljske i neprijateljske.

Ali što se fudbala tiče sve je cvjetalo, ljeta 1992. omogućeno je i više stranaca (mada samo tri na terenu), tada je važilo da od 50 najboljih igrača svijeta samo Romario ne igra u Italiji, bilo je potpuno normalno da Đenova razbije Liverpul, Torino izbaci Real, Kaljari i Parma haraju Evropom. Bosmanov zakon od 1996. i rušenje svih granica omogućio je konkurenciji da se postepeno vrati, ali problemi su stizali od 1994. i to ima najviše veze sa današnjom situacijom. Naime, te godine, kad je Milan bio šampion i Italije i Evrope neprikosnoveno dolaze promjene u Juventusu. Odlazi za sva vremena Trapatoni, ali i legenda Boniperti koji je bio kao brat velikom bosu Đaniju Anjeliju, a dolazi Mođi koji je bio već direktor u Napoliju krajem 80-ih pa u rivalskom Torinu. Sa njim i Điraudo i klupska legenda Betega koji je već bio, rađa se “Trijada”. Tada nije pridavan toliki značaj tome, pa ni što su za trenera izabrali Lipija koji je imao dobre sezone u Bergamu i Napulju, ali nije važio za samu elitu. Ali tada zapravo počinje nova era, taj Juventus skida sa trona Milan nakon tri skudeta u nizu, igrači trče za tri utakmice, noge su im kao profi bilderima, sa njima radi profesor Veltrone, Zeman prvi priča o dopingu i kreatinu. Ali počinje još nešto, sistematska sudijska pomoć jednom timu, mala ili velika, ali sve im je išlo u prilog, to je takođe bilo nešto novo, zapamtite taj momenat. Iz

Iz nedjelje u nedjelju moviola je pričala o poklonima Juveu, a rival te sezone bila im je sjajna Parma sa Zolom i Aspriljom. Vrhunac je bio 15.januara kad je Juve dao dva sporna gola Romi (stara priča), a Parmi poništen gol za pobjedu u Firenci iako je lopta ušla. Tada su ih mogli preći na tabeli. Dugačka priča, ali na kraju je bila i veća razlika, ogromna satisfakcija za Parmu što je baš njih dobila u finalu Kupa UEFA, i u kolektivnoj memoriji taj Juve je ostao zapamćen kao veoma jak, manje po ovim krađama, naredne godine su osvojili Ligu šampiona, iako ih je Milan skinuo u Italiji, ali opet su prvi 1997 i 1998.

<!—->

E, ta sezona 1997/98 je jedna od kultnih, jasno je da je Lipijev ciklus pri kraju, više nisu dominantni, ali guraju na mišiće i na sudije. To se tada otelo kontroli, Lacio je igrao najbolje sa mega timom (Nedved, Bokšić, Nesta, Jugović), Inter doveo fenomena Ronalda i Čola, ali stalno im izmiču zbog sudija, poništeni gol Gautijerija (opet Roma) i pogotovo Bjankonija u Empoli-Juve bili su za urlike, tako su dočekali 26.april 1998. i meč za skudeto sa Interom sa bodom prednosti. To je meč gdje kod 1:0 za Juve nije suđen penal nad Ronaldom, a u kontri je dosuđen nad Del Pjerom, friz kadar koji je ostao opet simbol nove generacije. Masimo Morati, tada sin-gubitnik trofejnog Anđela iz 60-ih napustio je stadion i više nikad nije došao u Torino. Bio je to veliki skandal, ali i demonstracija moći Mođija, niko nije mrdnuo prstom, čak ni sudija Ćekarini nije kažnjen. Inter je nakon ovog šoka doveo i Bađa, pa Vjerija, Čola i bezbroj asova, mislilo se da će odmah da osvoji, a zapravo tonuli su sve dublje i ušli u sportsku depresiju. Sudije poput Ćekarinija, Trentalanđea, Ćinćiripinija postaju vrlo povjerljivi za Juventus, a onda niču i dvojica specijalaca, Braski i De Santis.

Dešava se tako milenijumska 2000.godina, Juve punim jedrima i na krilima arbitara grabi ka skudetu ali moćni Lacio se ne predaje, sa -9 dolazi na -2 u samom finišu. U pretposljednjem kolu Lacio treba da ih stigne, ali gol Kanavara u meču Juve-Parma je nevjerovatno poništen. Sudija De Santis po ko zna koji put je odradio svoje, za njega su svi znali da je korumpiran i to još više od Braskija i Farine, lično čovjek Mođija, ali opet niko ništa. Digao se tada ne samo narod Lacija već i cijela Italija, De Santisu su dolazili ispred kuće na linc, svi su tražili pravdu u posljednjem kolu u Peruđi. Za nas koji smo to živjeli iz dana u dan to je bio kao smak svijeta, taj 14.maj i kraj fudbala. Poslali su jedinog arbitra koji je važio za nepotkupljivog, niz godina najboljeg na svijetu Kolinu i desila se močvara u Peruđi, Juve je izgubio skudeto u lokvama, on je po svaku cijenu iznudio da se igra, kao u filmu. Desilo se da Trijada može da padne, čim je izabran Kolina vrtjeli su glavom. Pošto ih naredne sezone ni Braski nije mogao spasiti od Rome, opet su upregli sve u sezoni 2001/02. Odlaskom Zidana u Real i Inzagija u Milan svi su otpisali Juve, ali doveli su Nedveda, Turama i Bufona i reorganizovali piramidu.

U mrtvoj trci sa Romom i Interom bili su bod iza Intera kolo prije kraja i Mođi je već govorio da je gotovo i da Lacio bizarno pušta Inter na kraju. Ali zapravo je uradio sve, preko svojih sudija i veza sredio remi Leće-Udineze 2:2 u pretposljednjem kolu (taj meč je bio na listingu Kalćopolija 2006), da bi Udineze bio spašen i u posljednjem kolu Udineze-Juve 0:2 nakon pet minuta i onda providno pimplanje sve do kraja. A u Rimu se dešava ludilo, iako čitav stadion navija za Inter, čak i ultrasi Lacio, iako dva puta i vode, na kraju gube 4:2, sa Ronaldom, Vjerijem, Rekobom, Zanetijem, okovani strahom i duhovima prošlosti. Kultni peti maj.

Mođi se ponovo smije, Morati već u histeriji nabraja krađe i počinje da baca stotine miliona, ali uzalud i uzalud, tek pada u agoniju i poraze. Treba apostrofirati da su ove titule Juventusa 1998. i 2002. bile žestoko ukaljane, nepravde pred očima svih, ali ni na velikom suđenju 2006. niko ih nije dirao. Stvara se novi veliki Milan, Anćelotijev, šampioni Evrope 2003, šampioni Italije 2004, sve linije fantastične, odbrana Kafu-Nesta-Stam-Maldini, sredina Pirlo-Sidorf-Gatuzo-Ruj Kosta, u napadu Kaka-Ševčenko-Krespo-Inzagi, plus Seržinjo, Redondo, Tomason. Juve je jak, ali je izgubio finale LŠ od Milana 2003, a onda ubjedljivo i skudeto 2004, baš nije mogao da mu parira. Đani Anjeli je umro januara 2003, a njegov brat Umberto koji je i doveo Mođija 1994. i vratio Lipija 2001. umro je maja 2004. Pričali su ljudi bliski dinastiji Anjelija da je Mođi tada na negovom grobu održao govor i zakleo se da će vratiti skudeto 2005. I tu počinje Kalćopoli, tu krece afera vijeka. Dovodi za trenera Kapela iz Rome, dovodi posljednjeg dana Emersona, Ibrahimovića i Kanavara. I dešava se sezona apsurda, od trećeg kola i meča Sampdorija-Juve sa Dondarinijem sudije pretjeruju, prave greške koje se vide iz aviona, Juve bježi Milanu stalno 5-8 bodova. Skandal prve vrste bio je i derbi Juve-Milan 18.decembra 2004. kad Bertini neće da svira penale kao kuća nad Krespom i Ševčenkom, ali i kida igru, sprečava akcije Milana koji je dominirao, završava 0:0. U februaru je u 20 dana Juve prosuo odjednom svih osam bodova viška, Milan je stigao i krenuo je novi cirkus.

<!—->

Roma-Juve skandal penal izvan šesnaesterca, Kjevo-Juve gol koji nije gol za Kjevo, Lacio-Juve penal nad Filipinijem, Fiorentina-Juve 3:3 i tako redom, svake nedjelje. Sve mečevi kojima smo tada svjedočili i koji su godinu kasnije završili na sudu. Stigao je Mođi i da namjesti Milanu sudije u Sijeni i Livornu, dva poraza tipa onog u Veroni 1990. Ta sezona 2004/05 bila je i najljepša i najgora u smislu fudbalskog zločina, upravo je ona bila preko 90% Kalćopolija, a puno manje ta 2005/06 koja se u međuvremenu desila, i u kojoj je opet Juve završio prvi, sa samo dva boda više od Milana i sa 14 više od Intera koji ponovo nije mogao ni da prati izgubivši i sve direktne duele. Kad je Mođi raskrinkan bio sam na licu mjesta, i u kući fudbalu u Rimu kad je predsjednik Kararo bukvalno pobjegao 12.maja 2006, i naredna tri dana kad je nastao uragan, objavljeni svi telefonski razgovori, korumpiranje sudija, komesara, tv voditelja, cijelog sistema. Komesari Bergamo i Paireto odmah su podnijeli ostavke, sve sudije suspendovane, urednici ostavke, u posljednjem kolu 14.maja sudili su listom mladi arbitri. Svi smo mislili da će Mođi biti uhapšen, bilo je tu svega, upadanja u svlačionice, zaključavanje sudije Papareste nakon poraza u Ređo Kalabriji, prijetnji igračima koji nisu htjeli da slušaju i budu u agenciji njegovog sina, prijetnje Zemanu i trenerima. Ali samo je doživotno suspendovan. Juventus je na kraju prebačen u drugu ligu inicijalno sa minus 17 bodova, ostao bez sponzora, igrača, budućnosti, ali spasio se gašenja političkim vezama.

Oduzete su mu obje titule, ona 2004/05 koju su noktima iščupali Milanu ostala je upražnjena, a ona 2005/06 pripala je Interu i tu tek počinje sou. Iako je Mođii sve ovo napravio zbog Milana i njegove snage, jer Inter su dobijali kako su htjeli (taj Kapelov Juve 2006. je imao osim Ibrahimovića i Nedveda još učesnike finala Mundijala Bufona, Kanavara, Del Pjera, Zambrotu, Vjejru, Turama, Trezegea), skudeto je završio kod ekipe koja je bila treća i to sa 14 bodova zaostatka. Specijalni tužilac Stefano Palaći koji je vodio čitav proces ovih dana je ponovio ono što je i tada govorio, da uz Juventus jedini klub koji treba da završi u drugoj ligi je Inter, zbog svih telefonskih razgovora koje je tada direktor i legenda Faketi imao sa komesarom Bergamom gdje bukvalno bira sudije i sugeriše šta treba da rade, a ovaj mu obećava. On je sve to imao tada, a objavljeno je tek 2010, jer je direktor Telekoma bio Moratijev kum Tronketi Provera, ujedno funkcioner Intera, a za specijalnog komesara saveza postavljen je još jedan njegov čovjek iz Pirelija Gvido Rosi koji je častio skudeto umjesto druge lige.

Upravo su aprila 2006 bili izbori, Prodi koji je tijesno pobijedio Berluskonija, ministarka sporta imala je specijalnu misiju. Morati koji je htio da ostavi sve aprila 2006, nakon 11 godina nestvarnih troškova i nula titula, odjednom je dobio sve, stigli su i Ibrahimović i Vjejra koji su trebali u Milan, rivali kažnjeni. Duga je priča o Kalćopoliju, ali ovo je jedina suština. Morati je mogao dobiti titule 1998. i 2002, ali sud se time nije bavio iako je mogao da ide do kraja, a ove 2005. i 2006. mogao je jedino Milan, međutim politika je uradila svoje. Ipak, vremenom je Kalćopoli ostao tačka vječnog razdora između Juventusa i Intera, dok je Milan osvojio Ligu šampiona 2007. i ostao po strani ovih debata, Juve koji je igrao drugu ligu i Inter koji je isplivao nakon 17 godina bez titule i dan danas se sukobljavaju oko toga, totalni antopodi, ideološki, 20 godina se ništa nije promijenilo.

Prošlo je puno vremena, Inter je na krilima Kalćoplija vladao do 2010, mada je Roma čak dva puta 2008. i 2010, opet i uz više pravde mogla biti šampion, gubila je dobijeno za dva boda samo, a 2010. Inter je nakon 45 godina osvojio i Evropu sa Murinjom. Međutim, tu se sve zaustavilo, Milan ih je direktno skinuo sa trona 2011, sa posljednjim velikim timom koji je napravio Berluskoni (Ronaldinjo, Ibrahimović, Pato, Robinjo, Kasano, Van Bomel, Boateng, Sidorf, Tiago Silva), i Inter je postio sve do 2021, kao i svi ostali jer devet puta zaredom je osvojio Juventus (2012-2020).

<!—->

Prva od tih devet titula je bila opet “italijanska posla”, čuveni gol Muntarija u Milan-Juve poništen iako je lopta metar unutra, sudija Taljavento, nema više Mođija ali nema ni VAR-a, ima zato Marote. Galjani je držao godinama taj gol Muntarija i onaj poništeni Robinju u Kataniji na displeju svog telefona, ali skudeto je otišao i počela je najduža era Juvea. Bili su oni u tih devet godina dugo i dominantni, obarali rekorde, igrali dva finala Lige šampiona, ali 2018 su mogli lako da izgube tron od sjajnog Sarijevog Napolija. Desilo se da ih Napoli pobijedi u sred Torina četiri kola prije kraja i dođe na bod, a Juve je imao da gostuje Interu i Romi, strašno strašno delikatno. Taj derbi koji je dobio Napoli sudio je upravo Roki, a Ricoli koji je sudio finale Mundijala 2014. i tada već bio komesar hvalio je javno suđenje svog pulena. I zaista je bio dobar u tom meču Roki, koji je imao dva skandala jeseni 2011, prvo Inter-Napoli 0:3, onda još više Bolonja-Milan 2:2, ne što je nekom više pomogao već što je napravio desetak neviđenih grešaka. Zato nije išao na Euro 2012 iako je imao svu podršku Koline, UEFA je vidjela da nije kalibar za to, ali u finišu karijere opet su ga isforsirali za elitu. Italijanske sudije su nakon Koline imale prolaz svugdje i postajali komesari prvo u svojoj zemlji pa onda u UEFA, Kolina, Rozeti, Ricoli, Orsato, Roki. Paradoksalno, ali smatrani su elitom.

Tek, Napoli nije uzeo taj skudeto koji je osjećao 2018, već u narednom kolu Juve je gubio 2:1 na terenu Intera, čak i remi bi lansirao Napoli, ali par nestvarnih odluka, prije svega to što nije isključen Pjanić, i onda Kvadrado i Iguain u nadoknadi donose 2:3. Napoli po priznanju Sarija izgubio je titulu u hotelu gledajući to, sjutradan obezglavljeni pali u Firenci 3:0. Nakon još jedne titule Juvea 2019, došlo je do glavnog reza.

Bepe Marota koji je vodio čitav taj novi proces, iako je predsjednik bio Andrea Anjeli, a glavni šef Džon Elkan, sinovac Đanija Anjelija, napušta Juve iz nikad skroz razjašnjenih razloga i prelazi u Inter. To je nova tačka razdora i tačka obrta.Marota koji je čak i Ronalda doveo u Juve i čekao pehar Lige šampiona morao je da ode i krenuo sa restauracijom Intera, sve u inat bivšem klubu. Ljeta 2019. odmah dovodi Kontea sa kojim je pokrenuo i eru Juvea i ostao uvijek blizak, dok je Anjeli bio s Konteom u ratu. To je bio znak da se odmah juri skudeto i kraj ere Juvea, ali ipak 2019/20 Juve je i deveti put zaredom šampion, a Inter prestiže na kraju Atalantu za drugo mjesto. Odlaskom Marote Juve je htio da mijenja stil, postane simpatičniji i igra fudbal za mase, doveli su iz Čelsija pimplera Sarija, i zaista on je osvojio igrajući taj Sariball, puno atraktivniji fudbal.

Eksperiment je uspio puno bolje nego 30 godina ranije kad su doveli Majfredija, ali i Bađa, Skilaćija, Heslera, Kaziragija, Di Kanija, htjeli igrati kao Brazil 1970, ali potonuli na sedmo mjesto cijela karijera Majfredija se srušila. Ali Anjeli je imao briljantnu ideju da Sarija odmah otjera i pored skudeta, zbog ispadanja od Liona u sred avgusta, i postavi početnika Pirla, opet radi atraktivne igre. Ovaj eksperiment je totalno propao, od tog momenta Juve već šest godina nikad nije bio ni u top 2, nikad se više nije ni borio za titulu, skinuti su kao da ih nema. Štaviše, u toj sezoni Pirla su bili šesti, ali spasio ih je opet meč sa novim šampionom Interom koji jasno nije htio da ih pusti zbog cijele prošlosti, ali dobili su ga 3:2 jednim skandal penalom u duelu Kvadrado-Perišić koji je nametnuo iz VAR sobe Macoleni. Priča bez kraja Juve-Inter.

<!—->

Ova nova decenija je skroz nova era, ništa više Juve, Inter novi favorit ali ne uvijek i šampion, osvojio je dva puta Napoli i jednom Milan. Međutim, Konte nakon skudeta 2021. odlazi odjednom i počinju da se dešavaju nove bizarne stvari. Taman kad je izgledalo da su on i Marota izgradili sistem za niz trofeja na terenu i van njega Inter kolabira finansijski. Njihov predsjednik i vlasnik Stiven Žang gubi sve firme u Kini, raspada se i njegov klub koji je osvojio kovid titulu 2020. u Kini sa Ederom kojeg je doveo iz Intera, ima velikih problema sa zakonom u Kini. Tog proljeća 2021. šest mjeseci nema plata u Interu, zbog toga Fiorentina, Kjevo, Parma i drugi išli direktno u četvrtu ligu. Konte čim je uzeo titulu brže bolje napušta brod koji tone, a da bi preživjeli prodaju odmah Lukakua i Hakimija za velike pare, ne želi da učestvuje u debaklu. Žang u stanju panike se zadužuje na tri godine kod američkog fonda Oak Three i stavlja Inter kao hipoteku. Tako ostaje još tri godine predsjednik Intera iako odmetnik u Kini, a Inter dobija dozvolu da se upiše u prvenstvo 2022/23 iako nije imao račune i papire za to. I tu počinje život van zakona, ekipa ostaje jaka, jer Milan je poklonio besplatno Čalhanoglua, doveli su Džeka i još neke, ali ono o čemu nije smjelo da se priča je da su nastavili nesolventni, da su drugi timovi za manje stvari izbacivani i gašeni. Tada se dešava ta sezona 2021/22 kada se glasno priča o Marotta League, jer suđenje na mečevima Torino-Inter i Juve-Inter je nevjerovatno, pogotovo kako je VAR soba ubjeđivala arbitre da nisu penali nad Belotijem i Zakarijom, da ljudi ne vjeruju svojim očima.

Danas znamo i zašto, Roki nije morao providno da lupa u staklo kao u Udinama, bilo je dovoljno da koristi znak otvorene šake kad nema intervencije sobe i stisnute kad treba da reaguju. Šifra “Gioca Joeur” (igraj igraču), i druga kamen-papir-makaze što ćete sad vidjeti kao novu koreografiju na stadionima Kalća. Tako je krenula nova piramida, ali kao ni Mođiju nije uvijek bila garancija. Te 2021/22 bez obzira na to, i bez obzira na ruku Udogija protiv Milana, geografski ofsajd Kesija protiv Napolija, bizarno poništen gol Mesijasa protiv Specije Pjoli je nekim čudom došao do skudeta, zbog kiksa Radua u Bolonji.

Kako je tek Konte uspio sa Napolijem prošle godine, da stigne i prestigne u aprilu posebna je priča, pogotovo nakon ovoga što se sada saznalo baš iz tih dana. Ali bitna je 2024.godina, tada je istekao rok za predsjednika Intera Žanga da vrati dug Amerikancima. Kako je tada stigla 20.titula (brojeći i onu sa suda iz 2006), najavljivao se njegov veliki govor, novo partnerstvo i sve što je obećavao. Ali rok je isticao, a on nije vratio dug, nije bilo ni govora, nije se više nikad pojavio, a sad ni njegova porodica u Kini ne zna gdje je. Inter je tako završio u rukama nepoznatog američkog fonda, kao jemstvo od prije tri godine. Od tada Marota dobija punu moć, postaje i predsjednik i dešavaju se sve ove stvari koje je sada objavilo tužilaštvo. Sve ono što se znalo ali se krilo, ono što je pisao novinar Savijano koji 20 godina već živi pod policijskom pratnjom zbog raskrinkavanja mafije Kamora koja mu prijeti smrću, a pisao je o Maroti i lažnim računima i prevarama sistema pozivajući ga na sud, što je radio istrazivački Report za RAI ali je misteriozno stopirano emitovanje maja prošle godine, sada izlazi u javnost. Mnogi nisu vjerovali da su Roki i Đervazoni ti ljudi, da su direktno radili sa njima, ali počev od meča Inter-Verona 2024 (lakat Bastoni-Duda pa gol Intera) sve je vezano za njih i podnijeli su odmah ostavke.

Tužilac Mauricio Asone je iznio da je Roki više puta na San Siru sa više osoba dogovarao poželjne sudije za mečeve Intera, a citira se konkretno 2.april nakon kup meča sa Milanom. Juče je iz tužilaštva procurilo da su pod istragom sedam arbitara, a ne uprave klubova, što je samo povećalo haos jer logično svi se pitaju sa kim je Roki mogao dogovarati sudije za Inter i znati koji su njima poželjni, a koji ne osim sa čelnicima Intera.

<!—->

Ovdje se ne radi o otkrivanju tople vode i reakcije na situaciju. Ovdje se radi o nečemu što je prije ili kasnije moralo da se desi, isto kao sa Juventusom 2006. i ovo se čekalo godinama. Utakmica žarišta opet je bila Inter-Juve 14.februara ove godine, to isključenje Kalulua nakon simulacije Bastonija koji je zapravo trebao dobiti drugi žuti i koji u transu slavi svoju prevaru. Od te noći ništa nije isto, ne zbog konačnih 3:2, već zbog načina bez skrupula, zbog izjava Marote, Kivua i Bastonija nakon meča, opet se digla cijela Italija kao 2000, bilo je jasno da se nešto pomjera. To što se uticalo na komesara da bira sudije po volji je težine čak i veće nego mnoge stvari iz 2006, zakon kaže da ako bilo ko zaposlen u Interu to radi kazna je automatski prebacivanje u drugu ligu, tu nema alternative. Snimci, telefonija, to je sad sve toliko dostupnije nego 2006, kutija je otvorena.

Jučerašnje saopštenje da niko iz uprave Intera nije upleten ne da nije ubjedilo javnost, već se traže dokumenti saveza koje je sklonio tužilac Cine’, traži se od šefa tužilastva u Milanu Viole da prepusti slučaj nekom drugom jer su obojica navijači Intera. Problem je u tome što sad mora da reaguje i sportska pravda, dakle sportski organi, a oni teku puno brže od građanskih kao 2006, a po članu 8 za ovako nešto moraju da reaguju. Zazaroni, Kondo i Tutto Sport javljaju da su se uključile UEFA i FIFA koje traze drastičnu kaznu, odnosno drugu ligu i 15 bodova minusa za Inter, pa da i liga i savez moraju da reaguju, u ovom rasulu u kojem se i inače nalaze.

Poenta svega je da je sistem zarđao, da puno toga može da se radi, ali i da sve ima svoj kraj. Punih 12 godina se čekao kraj Mođija, ali kad je došao bio je za sva vremena, a potpuno isti metodi viđeni su u ovoj eri Marote, komesari, sudije, zataškavanje računa i dokaza, sistem korupcije. Oni koji su htjeli o tome da pričaju godinama su marginalizovani, a sada je bomba ekplodirala i u eri mreža nemoguće je zaustaviti milione ljudi. Roki se nije sastajao sam sa sobom da bira poželjne sudije za Inter, a i to je samo vrh ledenog brijega. U naredna dva mjeseca biće veselo u fudbalskoj dolini suza.