Lego i mim u ratnim igrama

<!—->Naše iznenađenje zapravo više govori o nama nego o Iranu.

Živimo u svijetu u kome je stvarnost u velikoj mjeri posredovana algoritmima, a slika drugog filtrirana zapadnim narativom. O Iranu, ali i velikom dijelu nezapadnog svijeta, znamo onoliko koliko nam taj digitalni diktat dozvoljava. To što smo iznenađeni otporom iranske države, podjednako kao i ozbiljnošću ali i duhovitošću njenih zvaničnika, dokaz je toga.

U krajnjoj liniji, postavlja se pitanje zašto je uopšte važno ko je napravio duhovitiji mim u sukobu koji odnosi stvarne ljudske žrtve i prijeti da zahvati čitav svijet? Upravo zato što je propaganda stara koliko i sam rat. Međutim, danas je od podsjećanja na istorijsku ulogu propagande važnije razumjeti savremenu formu ove nezaobilazne ratne pratilje.

Umjesto ranijih agitpropova koji su mijesili javno mnjenje po receptu države, danas tu ulogu preuzimaju algoritmi i mreže. Poruku ne širi država, već prijatelj koji s nama podijeli sadržaj za koji i ne znamo odakle potiče.

U tome ključnu ulogu imaju alati vještačke inteligencije i mimovi kao efikasna forma savremene propaganda, često tzv. slopagande: jednostavni su, brzo se šire, vezani su za aktuelne događaje i humorom nam trenutno spuštaju gard.

Neki analitičari kažu da ih je iznenadio gubitak smisla za humor Trampovog tima, koji je nekada u političkim kampanjama vrlo vješto koristio upravo mimove. Sjetimo se mimova koji su karikirali političare Demokratske stranke, ili kreiranja kriptovalute „meme-coin Tramp“, koja je lansirana pred preuzimanje njegovog drugog mandata. Danas, međutim, sa javnošću komunicira suvoparnim birokratskim jezikom i formalnim saopštenjima.

LEGO mimikrija

Ako se udaljimo od dnevne politike, postavlja se zanimljivo pitanje: zašto mimovi sve češće koriste estetiku jedne od najpopularnijih dječjih igračaka – LEGO kockica. Odgovor je višeslojan. LEGO koristi raznobojne kockice kao univerzalan jezik – nema kulturoloških niti jezičkih barijera, sve je jasno na prvi pogled. Njegova modularnost omogućava beskonačne kombinacije, što odgovara logici mimova.

Ali ključ odgovora ipak leži dublje: u činjenici da je riječ o dječjoj igri na kojoj smo svi odrastali, o nostalgičnom simbolu djetinjstva.

Taj bezbjedni, šareni dječji svijet koji provejava iz raznobojnih LEGO kockica, nastao od danske fraze leg godt („igraj se dobro“), postaje scena za prikaz rata, nasilja i političkog nadmetanja. To nije ublažavanje nasilja, već njegovo naglašavanje kroz kontrast između svijeta bezazlene dječje igre i svijeta ratnih igara odraslih.

I dok će starije generacije LEGO povezivati s beskrajnim klečanjem na podu i slaganjem raznobojnih komadića plastike, mlađe generacije će u njima prepoznavati popularne video-igre koje koriste istu estetiku. I jedni i drugi već imaju emotivnu vezu s tim vizuelnim kodom, što ga čini izuzetno efikasnim sredstvom komunikacije.

<!—->Infantilizacija politike

U pojednostavljenom digitalnom svijetu i politika se prilagođava logici igre. Stanovnici koji naseljavaju ove nove svjetove traže jasne, brze i emocionalno razumljive narative. Kompleksni sukobi svode se na prepoznatljive obrasce. To je transformacija politike iz sfere argumenta u sferu doživljaja.

Zato i politička poruka sve češće liči na vic: mora da izazove reakciju odmah, inače, kao i svaki vic, nosi rizik neuspjele šale. Mimovi funkcionišu po istom principu — uspješni su samo ako se prepričavaju.

Iranski mimovi su iznenadili jer su ispričani iz „zapadnih cipela“, koristeći zapadni kulturni kod i humor. Za to je zaslužna i vrlo brojna i rasprostranjena iranska dijaspora koja razumije duh i prirodu zapadnog čovjeka.

Digitalna oružja

Mimovi su, ipak, daleko od šale. Oni oblikuju percepciju javnosti o ratu i doprinose fragmentaciji stvarnosti. Svako dobija svoju verziju događaja, istina postaje relativna i selektivna, što dodatno otežava pregovore i rješavanje konflikata.

Kada se kaže da su iranski mimovi „uspjeli“, to ne znači da su pobijedili u klasičnom smislu. To znači da su uspjeli da uđu u globalni tok komunikacije, da promijene ton diskusije i da relativizuju autoritet protivnika.

Drugim riječima, nijesu promijenili činjenice — promijenili su način na koji se o njima govori.

A u digitalnom ratu, to je često dovoljno.