Magnetno polje psiholoških pejzaža

Izložba “Duh materije” Milene Krivokapić u Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću poziva posjetioce na dijalog sa umjetnošću, djelom i samim sobom

Sliku velikog formata Milene Krivokapić ne posmatrate, u njoj se prosto nalazite.

To poručuje akademska slikarka Ana Šćekić u svom osvrtu na izložbu “Duh materije” koja je u srijedu veče otvorena u Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću. Postavka odabranih radova Milene Krivokapić traži da joj se prepustite i spoznate simbiozu njenih kontrasta, od formata, tehnike, motiva… Posmatrač biva “usisan” u kosmos njenog djela, bilo da su u pitanju radovi malog formata, takozvane minijature, ili one slike prigušenih boja, rađene na platnu, bilo da su u tipičnom galerijskom formatu sa adekvatnim okvirom ili da prekrivaju gotovo cijeli zid…

Tako postavljena izložba apstrakcija čini da nestane potreba da se u djelima slikarke prepozna konkretan motiv ili pronađe neko “tačno” značenje, već da se spozna energija, dinamika, pokret, trag…, sve ono što se vidi u slojevima i slojevima nanesene boje (ili olovke, ugljena) što kao da prikazuje zapis jednog živog procesa i dijaloga. Taj dijalog može biti onaj unutrašnji između umjetnice i sebe same ili nje i platna, a može biti i onaj dijalog sa publikom ili sami podsticaj posmatrača na zalaženje u dubine njenog djela i započinjanje komunikacije sa sobom.

Ono što posebno privlači jeste osjećaj da slike Milene Krivokapić svoj konačni oblik dobijaju u susretu sa posmatračem, što ona ostavlja i kao otvoren prostor u kojem svako može pronaći svoj (ne)mir, tišinu, snagu, ideju, viziju ili sasvim ličnu priču. Tako njena velika platna djeluju poput psiholoških pejzaža u kojima svako ko se pred njima nađe ostavlja dio sebe, dok crteži izgledaju kao magnetno polje u okviru kojeg posmatrač preispituje sebe, društvo i život…

Posebnu dimenziju postavci daje ambijent Dvorca kralja Nikole zahvaljujući kojem gotovo svaka realizovana izložba djeluje kao mnogo više od niza radova, a zidovi umjesto da ograniče prostor, zapravo nude poseban osjećaj i pogled na postavku kroz koju se prolazi polako, pa i više puta…

“Ova izložba je prošla različite načine izlaganja i putovala je kroz više gradova u zemlji i regionu, ali baš ovdje, u ovom prostoru koji smo svi željno iščekivali, djeluje i najljepše i najbolje se može sagledati. Nadam se da ćete svi koji ste ovdje došli osjetiti prisustvo likovnog djela i da ćete ponijeti jedno lijepo sjećanje”, poručila je Krivokapić na otvaranju.

U razgovoru za “Informacije CG” nije krila pozitivne impresije pozivajući sve da pogledaju izložbu u nastavku, jer, istakla je, i umjetnost i umjetnik i njegovo stvaralaštvo počinju da žive u kontaktu sa publikom, u trenutku kada se ostvari međusobni dijalog, a onda i uticaj.

Kustos i rukovodilac u JU Muzeji i galerije Nikšić Milosav Milatović, podsjetio je prisutne na autorkinu biografiju ističući da je ostvarila zapažene projekte zidnog slikarstva i murala velikih dimenzija u našem gradu, što svjedoči o njenom sigurnom odnosu prema velikim formatima, koji su zastupljeni i na ovoj izložbi.

“Izložba predstavlja zaokruženu cjelinu istraživanja u kojem umjetnicu prije svega zanima sam čin nastanka slike. Njena djela ne polaze od prepoznatljivih motiva i stvarnosti, već kroz apstraktni likovni jezik proučavaju povezanost između njenog unutrašnjeg doživljajnog svijeta, stvaralačke energije i same materije iz koje umjetničko djelo nastaje. U tom smislu, Milenino slikarstvo nadovezuje se na iskustva apstraktnog ekspresionizma i gestualnog slikarstva, gdje gest, osim što je potez kojim se nanosi boja, postaje i osnovni nosilac slikovnog izraza”, konstatovao je Milatović.

On je istakao da poseban značaj izložbi “Duh materije” daje odnos slike i prostora.

“Monumentalna platna snažno oblikuju galerijski ambijent, dok apstraktni crteži manjih dimenzija pozivaju na drugačiji, intimniji način posmatranja. Iako se razlikuju po formatu i tehnici, slike i crteži pripadaju istom misaonom i stvaralačkom procesu i međusobno se dopunjuju. Naziv izložbe ‘Duh materije’ otvara pitanje odnosa između onoga što je nematerijalno – misli, osjećaja i stvaralačkog poriva, i vidljivog otjelotvorenja u slici. U tom susretu nastaje umjetničko djelo koje svoj puni smisao dobija tek u dijalogu sa nama posmatračima”, poručio je on.

Krivokapić je “Vijestima” rekla da je eksperimentisala sa formatom i prostorom.

“Sami prelazak u ovaj drugačiji pristup i način rada je uslovio da tu unutrašnju kontrolu prvo postižem na manjem likovnom prostoru, odnosno na manjem formatu i crtežima manjih dimenzija, a zatim sam se simultano oslobađala i na velikim formatima. Tako su radovi nastajali uporedo jedan sa drugim, kako sam osjećala sigurnost i kontrolu i taj likovni gest koji je sabijen, formulisan u manjem formatu, tako se on širio i oslobađao, a ja sam ga mogla bolje kontrolisati i na većem formatu. Svaki crtež je zaseban detalj i zapis koji se ostvarivao na nekom makro nivou, odnosno na većem likovnom prostoru”, rekla je Krivokapić…

Vidljivi tragovi stvaranja na površini slikarskog platna svjedoče o procesu rada, dodao je Milatović i ocijenio da “slika pred nama nije samo konačan rezultat, nego i zapis puta kojim je nastajala”.

Ana Šćekić u tekstu za prateći katalog izložbe otvoreno piše da nikada nije “dobro razumjela apstraktno slikarstvo”.

“Uvijek sam smatrala da prvo moram upoznati umjetnika, da bih od njega čula odgovor i objašnjenje iz čega ono proizlazi”, navodi ona i dalje se osvrće na stvaralaštvo Milene Krivokapić i njen umjetnički pristup…

“Tokom dugogodišnjeg prijateljstva sa Milenom, ona mi nikada konkretno nije ‘objasnila’ zašto je nakon slikanja skeleta, izduženih figuracija i portreta počela da ispunjava slikarske formate gestualnim potezima i da ih puni podslikanim slojevima boje… Zato ovom prilikom želim da se obratim prvenstveno njoj, a zatim naravno i publici, da dam svoj skromni sud o pomenutom mostu između skeleta i apstrakcije, zapravo kako sam posmatrala njen umjetnički put”, navodi Šćekić.

Ona kao prelaznu tačku između dva likovna poglavlja u radu Krivokapić vidi njeno učešće na Javorwood festivalu na Bjelašnici, nadomak Sarajeva, kada je izvela performans koji se sastojao od igre, odnosno stepovanja u flamenku, muzike i slikanja po tijelu.

“Snimala sam kako njeni hitri i nježni prsti, crvenom bojom koja se razliva, izvode geste koje ostavljaju tragove na bijeloj tkanini i koži, dok umjetnica sinhronizovano stepuje na bini. To nije bio samo performans, to je bila iskonska igra. Zar bismo uopšte mogli živjeti bez igre? Zar ovaj nastup nije bio spoj figurativnog i apstraktnog? Kao rezultat, publika je imala priliku da vidi crvenu sliku na tijelu i bijeloj odjeći, a sam proces izvedbe nagovijestio je transfer gestualnih i hitrih poteza na platno i papir čije dimenzije nadalje variraju”, objašnjava Šćekić.

Kako bi napravila uvertiru za veliki format, dodaje Šćekić, Milena Krivokapić koristi pero crtež manjih dimenzija, kako bi oslobodila prostor za djelovanje na velikim podlogama, kao i za kolorit, koji je nemiran kao Milenina radoznala priroda, slojevit kao njena duhovnost…

“Iz istog se javlja povremena eksplozija boja koje izviru iz prigušenih tamnih ploha i poteza, koji nikako ne predstavljaju repeticiju, već otkrivaju njeno uporno traganje za smislom”, ističe ona.

Hodajući galerijskim prostorom Dvorca kralja Nikole, zastajući pred djelima Milene Krivokapić i osjećajući “Duh materije”, posmatrači će spoznati i sami sebe i otkriti puteve umjetnosti, sopstvenih misli, doživljaja, osjećanja…