Mateja Raičković, od ličnog iskustva do univerzalne filmske priče

Mlada crnogorska rediteljka za “Informacije CG” govori o svom filmskom izrazu, uspješnom debitantnom ostvarenju “Lavanda” koje se prikazuje na Beldocsu, a najavljuje i svoj novi kratki igrani film “Južina”

Propitivanje međuljudskih odnosa u fokusu je mlade crnogorske rediteljke Mateje Raičković, a upravo to i povezuje njene dosadašnje filmske projekte. Bavi se temama koje je lično i duboko dotiču, bilo da su u pitanju partnerski, prijateljski ili porodični odnosi, ističe ona u razgovoru za “Informacije CG”.

Da Raičković putem filma donosi mnogo više od samog umjetničkog ostvarenja, pokazuje već njen prvi kratki dokumentarni film “Lavanda” koji je izuzetno zapažen širom zemlje i regije. U pitanju je autobiografska priča koja otvara pitanja nasilja unutar veze, silovanja, suočavanja mladih ljudi sa okolnostima i problemima s kojima se susreću – spremni ili ne, željeli to ili ne… “Lavanda” je i autorkina ispovijest, nakon decenije tišine, ali i podsticaj i podrška svima koji imaju ista ili slična iskustva.

Sramota mora da promijeni stranu. Nije sramota biti žrtva, već je sramota biti nasilnik. Često zanemarujemo “male” komentare i ponašanja, a upravo oni mogu biti pokazatelj dubljih obrazaca. I kada se kasnije otkrije nasilje, često čujemo kako je neko bio “uzoran čovjek” ili “dobar komšija” – što pokazuje koliko je važno da na vrijeme prepoznajemo i ne relativizujemo takva ponašanja…

Nakon prošlogodišnje premijere na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma, UnderhillFestu u Podgorici, gdje je osvojio nagradu “Maslačak”, “Lavanda” je bila na svojevrsnoj misiji kroz Crnu Goru, a našla se i u selekciji niza festivala. Na programu je i 19. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs u Srbiji, u okviru selekcije Specijalnih projekcija, u nedjelju, 24. maja u 15 časova u bioskopu “Tuckwood”. Nakon Beograda, ova intimna, hrabra i snažna priča o traumi, iscjeljenju i pronalaženju unutrašnje snage nastavlja svoj put kroz Crnu Goru. “Lavanda” će biti prikazana 28. maja na Žabljaku, u Centru za kulturu u 14 časova, a nakon projekcije, kao što je to već postala praksa, slijedi razgovor sa autorkom i stručnjakinjama.

Pored toga, Raičković uveliko radi na svom novom kratkom filmu, ovoga puta igranom ostvarenju “Južina” koje je u fazi montaže. Scenario je napisao Vuk Draganić, a priča je zasnovana na suptilnoj naraciji i emocionalnoj autentičnosti, bez klasičnih dramskih eskalacija. Fokus je na tišini, odnosima i unutrašnjim stanjima likova, koji se razvijaju kroz svakodnevne situacije i dijaloge, ističe se u opisu Filmskog centra Crne Gore (FCCG).

I ovoga puta, Raičković donosi važnu i veliku temu… Kroz složenu dinamiku partnerskog odnosa u trenutku preispitivanja i unutrašnjih lomova, publiku vode glumci Lazar Đurđević i Luna Pilić, a pored njih projekat okuplja autorski tim koji pripada novoj generaciji regionalnih filmskih stvaralaca. Uz to, iz FCCG-a ističu da se poseban značaj projekta ogleda u izboru lokacija – put od Podgorice ka Grahovu i prostor botaničke bašte koji nisu samo ambijent, već elementi priče čiji pejzaži i atmosfera doprinose ukupnom vizuelnom i emotivnom identitetu filma.

“Rediteljka Mateja Raičković ističe se autentičnim vizuelnim stilom i fokusom na intimne, te društveno-angažovane priče”, ističu iz FCCG-a koji je podržao projekat, kao i Hrvatski audio-vizuelni centar. Produkciju realizuje Ponton produkcija, uz producentkinju Jelenu Šoškić Bokan, dok je hrvatski koproducent kompanija Metar60, a koproducentkinja Mirta Pahulović.

O “Lavandi”, “Južini” i svemu onome što film može i jeste, Mateja Raičković govori za “Informacije CG”.

Završeno je snimanje Vašeg novog kratkometražnog igranog filma “Južina” koji dolazi nakon izuzetno uspješnog i zapaženog kratkog dokumentarca “Lavanda”. Koliko je ovaj film na neki način nastavak Vašeg ličnog propitivanja međuljudskih odnosa, možda samo iz druge perspektive?

Svi projekti na kojima radim, uključujući i “Lavandu” i “Južinu”, na neki način su međusobno povezani jer proizlaze iz istog interesa – propitivanja međuljudskih odnosa. Bavim se temama koje me lično i duboko dotiču, bilo da su u pitanju partnerski, prijateljski ili porodični odnosi.

Razlika je u tome što svaki film zahtijeva drugačiji pristup i perspektivu – i formalno i emotivno. U tom smislu, ne vidim ih kao direktan nastavak, već kao dio istog autorskog istraživanja iz različitih uglova. Dopuštam priči da me vodi u smjeru koji prirodno proizlazi iz teme i likova.

“Lavanda” je Vaš debitantski film, ali i svjedočanstvo, ispovijest, i to javno izgovorena nakon decenije ćutanja. Da li Vam je i na koji način film pomogao da razumijete sebe, podijelite iskustvo i nastavite dalje?

Smatram da je jedna od najvažnijih uloga umjetnosti da kroz nju upoznajemo sebe – bilo da je konzumiramo ili stvaramo. Za mene je film jedan od najvažnijih alata kroz koji procesuiram sopstvene unutrašnje procese. Zato sam kroz različite forme – eksperimentalni, dokumentarni i igrani film – istraživala i sebe i teme koje me zanimaju.

U početku nisam znala da ću baš o ovoj temi govoriti na ovakav način. Krenula sam od pisanja koje inače koristim u terapeutske svrhe, a kroz razvoj projekta i sama forma je počela da dobija svoje obrise. Svaki dio tog rada imao je svoju ulogu u razumijevanju i prihvatanju onoga što mi se dogodilo, kao i u razumijevanju sebe i drugih.

Mislila sam da se cijeli proces završava nakon produkcije filma, ali sam shvatila da se on zapravo tek nastavio nakon prikazivanja i dijeljenja s publikom. Količina podrške koju sam dobila, ali i razmjena s ljudima koji su se prepoznali u filmu, jedno je od najvrednijih iskustava za mene. Vidjeti da film može da pomogne drugima da prihvate sebe i svoja iskustva zaista je neprocjenjivo.

Koliko je bilo teško uopšte izreći tako ličnu priču?

Ne bih bila iskrena kada bih rekla da je bilo lako iznijeti ovako ličnu priču. Postojao je strah i trema, ali sam pokušala da slijedim svoj unutrašnji osjećaj. Tokom rada sam sebi dozvolila da ne razmišljam o tome kada i kako će film biti prikazan, što mi je pomoglo da se fokusiram na samu kreaciju. Kada je film bio završen, bilo mi je jasno da ga želim podijeliti, uprkos strahu, jer sam osjećala da ima potencijal da dopre do drugih. I drago mi je što sam to uradila.

O iskustvima poput Vašeg i sličnim, i danas postoji određeni “pakt” tišine, tabua, čak i stigma sramote, uprkos psiho-fizičkoj traumi… Kako prevazići sve to, osnažiti žene i žrtve generalno da progovore o svojim iskustvima, da rade na osnaživanju, da pobijedimo nasilje u svakom obliku?

Iz predavanja psihološkinje Centra za ženska prava Ane Jaredić, kao i iz svog ličnog iskustva, naučila sam da je najvažniji onaj prvi momenat kada se nekome povjerimo – da li će ta osoba pružiti podršku i vjerovati nam, ili nas osuditi. Taj prvi odgovor često presudno utiče na to kako se dalje nosimo sa iskustvom. Vjerujem da je za proces iscjeljenja važno podijeliti ono što nam se dogodilo sa osobom od povjerenja, ali i naglašavam da ne mora svaka žrtva javno da govori o svom iskustvu, jer je to često vrlo kompleksan i težak proces. Svako treba da pronađe svoj način i tempo, i da se okruži ljudima koji mu ulivaju sigurnost.

Za one koji nemaju osobu od povjerenja, ili iz bilo kog razloga ne mogu da progovore u svom okruženju, tu je Centar za ženska prava koji pruža besplatnu stručnu podršku i pomoć.

Na širem društvenom nivou, važno je da govorimo o ovim temama i razvijamo nultu toleranciju na nasilje. Posebno je važno uključivanje muškaraca u ovu borbu – da ne ostaju tihi na mizogine komentare i ponašanja u svom okruženju.

Smatram da sramota mora da promijeni stranu. Nije sramota biti žrtva, već je sramota biti nasilnik. Često zanemarujemo “male” komentare i ponašanja, a upravo oni mogu biti pokazatelj dubljih obrazaca. I kada se kasnije otkrije nasilje, često čujemo kako je neko bio “uzoran čovjek” ili “dobar komšija” – što pokazuje koliko je važno da na vrijeme prepoznajemo i ne relativizujemo takva ponašanja.

“Južina” donosi priču o odnosima u kojima postoji ljubav, ali ne i zdrava komunikacija. Šta Vas je podstaklo da se bavite ovim temama, ko su likovi i koliko su nam bliski?

Kao neko ko analizira i sebe i odnose oko sebe, došla sam do zaključka da ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi odnos funkcionisao – za razliku od slike koju često dobijamo kroz odrastanje. Za zdrav odnos potrebni su trud, poštovanje i prije svega otvorena komunikacija. Kroz “Južinu” se bavimo upravo tim raskorakom između emocije i sposobnosti da se ona iskomunicira. Likovi su vrlo bliski i prepoznatljivi – nisu ekstremni ili udaljeni od realnosti, već ljudi u kojima se lako mogu prepoznati različite strane savremenih odnosa. Ovo nije priča koja se tiče samo mladih ljudi, već univerzalno iskustvo. Često se dešava da se ljudi vole, ali da se njihovi karakteri, potrebe ili uvjerenja ne poklapaju, i tada je ključno znati razgovarati o tome, a ne ostajati u neizgovorenom.

Pitanje “kada ostati, a kada otići” nosi veliku težinu, posebno za mlade ljude, možda ponajprije žene. Da li ste, radeći na filmu, i sami dolazili do nekih odgovora i koliko se ovo pitanje zapravo tiče svih, a koliko odgovori zavise od pojedinca, ili pak društva?

U filmu se pitanje “kada ostati, a kada otići” otvara na dva nivoa – kroz odnose, odnosno kada se boriti za vezu, a kada prihvatiti njen kraj, ali i kroz širu dilemu odlaska iz sopstvene sredine, traženja prilika negdje drugo ili ostajanja i pokušaja da se nešto promijeni ovdje.

Mislim da se mladi ljudi, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu, vrlo često nalaze između ta dva izbora. Kroz “Južinu” sam željela da otvorim prostor za preispitivanje tih odluka kroz likove koji su nam bliski i prepoznatljivi. Centralni lik Hane nosi tu unutrašnju neizvjesnost – i sama “južina” u njenoj glavi postaje metafora tog stanja zbunjenosti, preopterećenosti mislima i emocijama.

Naravno, odgovori na ova pitanja uvijek zavise od pojedinca, ali je društvo ono koje nas oblikuje kroz očekivanja i standarde. U procesu rada na filmu shvatila sam koliko je to iskustvo univerzalno – i koliko je, na neki način, umirujuće znati da se mnogi ljudi suočavaju sa istim dilemama.

Govorite o generaciji koja ima mnogo izbora, ali i duboku usamljenost… Kako se ta kontradikcija između slobode i izgubljenosti ogleda u nama danas?

Mladi nikada nisu imali više izbora nego danas – što je s jedne strane izuzetno pozitivno, jer imamo priliku da putujemo, upoznajemo nove kulture, obrazujemo se i širimo vidike. Ipak, ta sloboda često sa sobom nosi i osjećaj izgubljenosti, jer mnoge odluke donosimo prvi put i bez jasnog uputstva šta nas čeka. Između hrabrosti da se krene nepoznatim putem i straha od pogrešnog izbora, stalno se smjenjuju ponos i nesigurnost.

Da li takvoj atmosferi doprinose i odabrane lokacije na kojima ste snimali?

Lokacije na kojima smo snimali dodatno pojačavaju tu atmosferu južine – osjećaj zagušenosti, unutrašnje konfuzije i emotivne zasićenosti likova, jer prostor u filmu prati njihova unutrašnja stanja i postaje produžetak njihove psihologije. “Južina” ne daje tačne odgovore, već postavlja pitanja i poziva publiku da prepozna vlastita iskustva i dileme. Film otvara prostor za introspekciju i pokazuje kompleksnost odluka i odnosa, bez jednostavnih rješenja. U jednom trenutku, ipak, svi se suočavamo sa izborom u kojoj realnosti želimo da ostanemo.

S obzirom na to da je u fazi montaže, da li se sada već vidi forma onoga što nam “Južina” donosi i kako su protekli snimajući dani?

Već dok sam čitala scenario Vuka Draganića, mogla sam da vidim film u svojoj glavi. Ipak, biti na setu i gledati kako se ta vizija materijalizuje u realnom vremenu i prostoru je posebno iskustvo.

Pred nama je još montaža, kojoj se radujem, ali već sada vidim jasne obrise onoga što “Južina” jeste. Glumci – Luna Pilić, Lazar Đurđević, Olivera Vuković, Mladen Nelević i Stevan Vuković – svojom igrom su uspjeli da prenesu emociju kompleksnih odnosa pred kamerom, i vjerujem da će to doprijeti i do publike.

Mogu slobodno reći da je “Južina” najljepši set na kojem sam do sada bila. Svako ko radi u filmskoj industriji zna koliko produkcija može biti stresna, ali snimanje je proteklo bez tenzija, jer je cijela ekipa vjerovala u film i jedni u druge. Svaki potencijalni problem rješavan je razgovorom, saradnjom i velikom dozom međusobnog poštovanja.

S obzirom na izražen angažman i teme koje pokrećete u oba ostvarenja, kako vidite društvo i sistem vrijednosti u kojima je odrasla Vaša generacija, ali i mlađe? Koliko je važno govoriti o svemu ovome, i to putem različitih kanala?

Često se može čuti stav da nam feminizam više nije potreban i da su žene već ostvarile sva prava, ali smatram da je realnost ipak složenija. Iako smo napravili značajne pomake, o potpunoj jednakosti se i dalje ne može govoriti. Slično važi i za druge marginalizovane grupe u društvu – postoji napredak, ali još uvijek nismo došli do nivoa jednakih mogućnosti i sigurnosti za sve. Lično se zalažem za prava svih ljudi, nezavisno od nacionalnosti, religije, seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili bilo koje druge pripadnosti, i vjerujem da je važno da se o tome govori kroz različite kanale – posebno kroz umjetnost, koja ima moć da otvara prostor za dijalog i promjenu perspektive. Nismo slobodni dok svako od nas nije slobodan.

Vaši filmovi snažno komuniciraju s publikom, a djeluje da će tako biti i dalje… Da li biste nešto dodali?

Ne doživljavam ove filmove kao zatvorene priče, već kao prostor koji nastavlja da živi kroz publiku i njihove reakcije. I mislim da je upravo ta razmjena ono zbog čega se film uopšte pravi. U narednom periodu planiram učešće na festivalima i filmskim rezidencijama, kao način da nastavim da razvijam svoj rad i učim kroz različite procese i saradnje. Najviše, ipak, rastem kroz kontakt s ljudima – kroz razgovore, razmjenu iskustava i reakcije publike, jer mi to stalno mijenja i produbljuje način na koji gledam film i priče koje pričam.

Ekipa koja radi na “Južini” pravi je “ženski tim”. Koliko Vam je bilo važno da ovaj film nastane iz tog zajedničkog ženskog iskustva i senzibiliteta i zbog čega su nam važni danas ženski glasovi?

Film je napisao Vuk Draganić i od početka mi je bilo važno da on nosi i mušku i žensku perspektivu. Iako je protagonistkinja žena, i muški likovi su pisani tako da imaju jednaku kompleksnost i prostor. Na taj način, odnosi u filmu proizlaze iz odgoja, društvenih obrazaca i načina na koji svi, bez obzira na pol, učimo da komuniciramo.

Na početku nisam imala unaprijed postavljenu ideju da film mora biti isključivo ženski tim, već se ta ekipa prirodno formirala kroz ljude s kojima sam već ranije sarađivala ili ih upoznala kroz rad i čiji mi je pristup bio blizak. Producentkinja Jelena Šoškić se uključila u proces, a mnoge saradnice sam birala po njihovom radu, senzibilitetu i profesionalnom povjerenju. Posebno mi je bilo važno što su ključne kreativne pozicije preuzele žene – direktorica fotografije Nađa Stanišić, scenografkinja Jelena Ivančević i kostimografkinja Mia Đurović – jer je njihovo iskustvo i način rada doprinio jednoj smirenoj, promišljenoj i fokusiranoj atmosferi na setu.

Ne bih to nužno vezala isključivo za pol, već za način rada i međusobnog razumijevanja u timu, gdje je komunikacija bila otvorena, precizna i bez nepotrebnih tenzija. Važno mi je da se danas čuju ženski glasovi u kinematografiji, jer oni donose dodatne perspektive i iskustva koja su dugo bila manje prisutna, kako ispred tako i iza kamere.

U saradnji sa Centrom za ženska prava organizovan je niz projekcija “Lavande”, uz razgovore s publikom. S obzirom na to da ste imali više direktnih susreta s gledaocima, možete li podijeliti neke impresije, riječi koje su ostale u pamćenju, možda djevojke i žene koje su se javljale sa sličnim pričama?

Projekcije koje smo realizovali u saradnji sa Centrom za ženska prava bile su za mene među najvažnijim, jer smo kroz njih posjećivali različite zajednice, a posebno bih izdvojila srednje škole. S obzirom na to da sam i sama to iskustvo kroz koje sam prošla doživjela dok sam bila u srednjoj školi, osjećam da je izuzetno važno otvarati teme koje su i dalje, nažalost, često tabu.

Na gotovo svakoj projekciji makar jedna djevojka bi prišla da podijeli svoje iskustvo, a često bi ih bilo i više. Posebno mi je bilo emotivno da slušam priče djevojaka u tim godinama koje nose veoma teška iskustva. Istovremeno, osjećala sam veliku odgovornost, ali i zahvalnost što su odlučile da ih podijele upravo u tom prostoru. Mnoge od njih su prvi put izgovorile svoja iskustva naglas, i to je za neke bio početak ličnog procesa. Koliko god ti susreti bili emotivno zahtjevni, za mene predstavljaju jednu od najvažnijih i najdubljih razmjena koje sam imala kroz ovaj rad.