Milačić: Od 30 miliona do 300 – šta zapravo gradimo?

Piše: Matija Milačić, magistar poslovnog menadžmenta sa iskustvom u telekomunikacijama

Crna Gora je nedavno najavila izgradnju državnog data centra vrijednog oko 300 miliona eura. U teoriji, riječ je o projektu koji bi mogao imati strateški značaj. U praksi, međutim, sve više liči na još jednu nedefinisanu i potencijalno skupu improvizaciju.

Ovaj projekat nije nov. Još 2023. godine Vlada je formalno pokrenula proces njegove realizacije kroz izradu Studije izvodljivosti i analizu više potencijalnih lokacija. Kao najpogodnija označena je parcela u Podgorici površine oko 3,5 hektara, čime je projekat dobio institucionalni okvir i prešao iz faze ideje u fazu planiranja.

Dvije godine kasnije, u javnosti se pojavljuje cifra od 300 miliona eura.

Istovremeno, budžet za 2026. godinu pokazuje nešto potpuno drugo. Projekat je i dalje u ranoj fazi, sa simboličnim sredstvima predviđenim uglavnom za pripremu dokumentacije i planiranje.

Ta razlika nije tehnički detalj. To je suštinsko pitanje.

Kao neko ko se profesionalno bavi ovom oblašću, pokušao sam da dođem do osnovnih informacija o projektu, uključujući i podatke o najavljenih 35.000 kvadratnih metara u Podgorici koji se pominju kao potencijalna lokacija.

Odgovor koji sam dobio od Glavnog grada Podgorice bio je jasan: sa tim podacima nijesu upoznati.

Ako lokalna uprava nije upoznata sa projektom koji bi trebalo da se realizuje na njenoj teritoriji, logično se nameće pitanje gdje se ovaj projekat zapravo planira i na kom nivou se donose odluke.

Dodatni problem je sama vrijednost projekta.

Ako govorimo o data centru namijenjenom potrebama državne uprave, procjena vrijednosti ne određuje se paušalno, već kroz jasno definisane tehničke parametre, prije svega instaliranu snagu. U savremenoj praksi, cijena izgradnje data centra kreće se u rasponu od približno 7 do 12 miliona eura po megavatu instalirane IT snage, u zavisnosti od nivoa pouzdanosti i tehničkih rješenja. Za potrebe sistema veličine Crne Gore, kapacitet od oko 2 do 3 megavata predstavlja realan i konzervativan okvir, što ukupnu investiciju pozicionira približno između 15 i 35 miliona eura. Ovakve procjene nijesu izolovane.

Slični kapaciteti mogu se prepoznati u državnim sistemima u Srbiji, Sloveniji i Estoniji, gdje se infrastruktura razvija fazno i kroz više lokacija, ali se ukupni kapacitet i dalje mjeri u okviru nekoliko megavata ili niskog dvocifrenog raspona. U tom kontekstu, cifra od 300 miliona eura ne otvara pitanje cijene, već pitanje obima i namjene projekta, odnosno šta se zapravo planira izgraditi.

Uporedni primjeri iz Evrope dodatno relativizuju cifru od 300 miliona eura.

Državni data centar u Srbiji izgrađen je uz inicijalnu investiciju od oko 30 miliona eura, sa kasnijim fazama proširenja koje ukupnu vrijednost povećavaju, ali i dalje ostaju višestruko ispod iznosa koji se danas pominje u Crnoj Gori.

U Sloveniji su državni kapaciteti razvijani kroz projekte vrijedne između 20 i 30 miliona eura.
Estonija, kao jedna od digitalno najnaprednijih država u Evropi, svoj državni data sistem razvijala je fazno, kroz investicije koje se mjere desetinama miliona eura, a ne stotinama.

Razlika između ovih primjera i najavljenog projekta u Crnoj Gori nije samo u ciframa. Ona ukazuje na razliku u pristupu.

Jer data centar nije zgrada. To je sistem.

To je dugoročna obaveza koja uključuje kontinuirano ulaganje u opremu, redovne nadogradnje, visoke troškove održavanja i stabilno tržište koje će tu infrastrukturu koristiti. Početna investicija je samo ulaz u mnogo veći i dugotrajniji finansijski ciklus.

Zato je ključno pitanje da li država planira da sama finansira projekat ove veličine ili se kroz ovu cifru zapravo pokušava najaviti mnogo šira investicija koja bi uključila i privatni kapital.
Ako je riječ o prvom modelu, investicija od 300 miliona eura predstavlja ozbiljan fiskalni rizik za malu ekonomiju kao što je crnogorska.

Ako je riječ o drugom modelu, onda se o tome mora jasno govoriti.
Evropska praksa pokazuje da države rijetko same grade i finansiraju ovakvu infrastrukturu. Uspješni modeli zasnivaju se na partnerstvu sa privatnim sektorom.

Primjeri su jasni.

Malta je kroz institucionalnu podršku omogućila razvoj kompanije BMIT Technologies i izgradnju savremenih kapaciteta koji danas imaju regionalni značaj.
Irska je postala jedna od evropskih prijestonica data centara ne tako što je država finansirala infrastrukturu, već tako što je stvorila stabilan regulatorni i energetski okvir koji je privukao investicije kompanija poput Amazon Web Services, Microsoft-a i Google-a, čije se investicije mjere desetinama milijardi eura.

Zajednički imenitelj svih ovih primjera je jasan. Država ne gradi sama, već postavlja okvir i omogućava razvoj.

U tom smislu, postoji i racionalniji pristup za Crnu Goru.

Umjesto jednog centralizovanog projekta ogromne vrijednosti, mnogo održiviji model bio bi razvoj više manjih, distribuiranih data centara, povezanih kroz snažnu telekomunikacionu infrastrukturu.

Takav model omogućava fazno ulaganje, veću otpornost sistema kroz geografsku raspodjelu i realno prilagođavanje potrebama tržišta.

Paralelno sa tim, država može razvijati sopstvene zatvorene kapacitete za potrebe najosjetljivijih institucija, dok bi komercijalni dio infrastrukture bio razvijan u partnerstvu sa privatnim sektorom.

Time bi se izbjegao scenario u kojem država sama preuzima kompletan finansijski teret, a istovremeno bi se otvorio prostor za razvoj nove grane privrede.

U suprotnom, rizikujemo da se projekat od 300 miliona eura pretvori u još jedan primjer ambiciozne ideje bez jasne realizacije.

U tom smislu, poređenje sa projektom Velje brdo nije slučajno. Taj projekat se danas predstavlja kao razvojna inicijativa, dok istovremeno izostaju jasni tehnički parametri, struktura realizacije i mjerljivi rezultati. U javnosti se često komunicira kao ispunjenje obećanja, dok stručna javnost s pravom postavlja pitanja o njegovoj održivosti i načinu na koji se planira.

Data centar, međutim, nije projekat tog tipa. To je infrastruktura od ključnog značaja u kojoj će se nalaziti najosjetljiviji podaci građana i države. Takvi sistemi ne trpe improvizaciju, politički marketing niti eksperimentisanje.

Zato se ovdje ne radi samo o investiciji.

Radi se o pitanju da li ozbiljno pristupamo izgradnji sistema koji treba da bude temelj digitalne države, ili nastavljamo praksu u kojoj se veliki projekti najavljuju bez jasnog plana, uz rizik da njihova stvarna vrijednost bude daleko ispod onoga što se javnosti predstavlja.

Jer ako infrastrukturu koja treba da čuva podatke građana tretiramo kao politički projekat, onda ne rizikujemo samo novac.

Rizikujemo dodatno povjerenje u već narušen sistem.

Crna Gora ne mora da izmišlja rješenja.

Pitanje nije da li nam treba data centar.

Pitanje je da li znamo šta gradimo.