Mladi koji su odlučili da se suoče sa sobom i sramom

Koje ste nacionalnosti, uz par ponuđenih odgovora i mogućnost za vlastitim, pitanje je koje je sačekalo publiku predstave “Stub srama” već na samom ulazu u Kulturni centar “Nikola Đurković” u Kotoru u nedjelju veče. Tim gestom se, i prije samog početka, stavlja do znanja da je svako od posjetilaca na neki način uključen u ovaj pozorišni komad. Ispostaviće se da zaista i jeste – mnogo više nego što je to davanje odgovora.

Predstava je nastala kroz višemjesečne radionice sa mladima, a na kojima su istraživali vlastita iskustva i suočavali se sa temama koje se rijetko javno pokreću, nekada i ne izgovaraju. Bez unaprijed napisanog dramskog teksta, predstava je građena iz ličnih ispovijesti i zajedničkog promišljanja o sebi, odrastanju, životu, identitetu, zajednici, predrasudama, pritiscima…

“Stub srama” potpisuju reditelj Petar Pejaković, dramaturškinja Milana Matejić, dramski pedagog i asistent režije Slaviša Grubiša, kostimografkinja Maša Mirković, scenograf Miodrag Milovanović, izvršna producentkinja Milica Kašćelan, grafička dizajnerka Maja Vulović, dok je produkciju realizovao Kulturni centar “Nikola Đurković”. Koproducenti su KotorArt, Dramski studio Prazan prostor i NVO Expeditio.

U predstavi igraju: Andrea Ratković, Božo Gunjajević, Drago Rapovac, Kalina Radević, Lara Lalović, Ljubica Vučković, Milivoje Radulović, Milica Kovač, Nikola Đurica, Nikolas Katharos, Nikolina Dževerdanović, Tea Čelanović, Tesa Mirošević, Marta Borović, Zlata Marković i Vojin Begović.

Predstava ne govori samo jezikom pozorišta već prije toga pripovijeda o susretu mladih ljudi sa sopstvenim ranjivostima i društvom koje ih je oblikovalo. “Stub srama” govori o sramoti, kolektivnoj i individualnoj, prošloj i prevaziđenoj, sadašnjoj i onoj budućoj koja je najčešće upakovana u različite eufemizme. Ipak, ovo nije predstava o sramoti, već prvenstveno lekcija o svijesti, o stidu i sramu, a onda i svojevrsno oslobađanje od istih. “Stub srama” govori o svima: nama, vama, njima…, a ponajviše o djeci i mladima koji odrastaju danas, u svijetu u kojem ni porodica ni škola nekada ne nude sigurnost, gdje su društvene mreže postale trgovi za javna poniženja, a vrijednost čovjeka se često mjeri novcem, izgledom, ocjenama, nacionalnošću, seksualnošću ili brojem pratilaca.

Na sceni nijesu likovi koji glume ili kreiraju nečiji život. Nema tu pažljivo napisanih replika iza kojih se glumac može sakriti… Pred publikom stoje mladi ljudi, tinejdžeri, njih 20-ak, koji su odlučili da iznesu najteži materijal koji čovjek može ponuditi pozorištu i zajednici – vlastiti život. Publika tako ne gleda dramske likove, već stvarne mlade ljude koji na scenu donose vlastita iskustva, tajne, strahove, dileme, stid, porodične odnose, identitetske lomove i pitanja koja su mnogo šira i univerzalnija od pojedinačnih života. Lične ispovijesti vrlo brzo prestaju da budu samo njihove i postaju ogledalo društva u kojem stasavaju i odrastaju, prikazujući vrijednosti koje su im stariji ostavili zajedno sa teretom koji nijesu sami birali.

Utisak je da je “Stub srama” (možda) jedna od najvažnijih i najhrabrijih predstava koje su posljednjih godina nastale u Crnoj Gori i to ne zbog senzacionalne scenografije, pokreta ili spektakularnih režijskih rješenja, već zbog nečega što je mnogo teže postići, a to je iskrenost koja nije ostala samo na sceni, već je uspjela da pređe rampu i nastani se u svakome ko je bio spreman da, makar na trenutak, pogleda i vlastiti stub srama.

Sve to ne bi bilo moguće bez izuzetno promišljenog autorskog procesa. Mentorski tim uspio je da od mnoštva pojedinačnih ispovijesti izgradi dramaturški zaokruženu predstavu koja ni u jednom trenutku ne djeluje kao niz nepovezanih svjedočenja. Naprotiv, tok predstave vodi publiku od svakodnevnih situacija koje gotovo svi prepoznajemo, preko sve dubljih i intimnijih ispovijesti, do trenutaka koji ostavljaju gotovo opipljivu i mučnu tišinu u sali. Od dvadesetak potpuno različitih mladih ljudi nastala je predstava koja ima preciznu dramaturgiju, ritam i unutrašnju logiku. Iako je građena od fragmenata stvarnih života, djeluje kao cjelina koja publiku vodi od naizgled banalnih događaja iz školskih klupa i porodičnih domova, preko identitetskih dilema i osjećaja srama, do duboko potresnih ispovijesti koje u jednom trenutku prestaju biti njihove i postaju naše.

Kroz priče o porodici, školi, ekonomskim razlikama, vršnjačkom nasilju, osjećaju nepripadanja, nacionalnom identitetu, društvenim mrežama, ljubavi, usamljenosti, raznim zavisnostima, iskušenjima, prilikama i neprilikama…, otvaraju se brojna i velika pitanja koja nastaju tokom odrastanja pod pritiskom svijeta koji često mnogo traži, a premalo sluša. Posebno je dragocjeno što predstava ne pokušava da izazove sažaljenje. Nipošto! Ona ni u jednom trenutku ne pokušava da proizvede jeftinu emociju, niti da manipuliše prisutnima, da romantizuje traumu, niti koristi ispovijesti kao sredstvo šoka… Naprotiv. Sve vrijeme postoji nevjerovatna mjera između intime i umjetnosti. Između dokumentarnog i pozorišnog. Između stvarnosti i scenskog jezika.

Zato je svako prepoznavanje posebno vrijedno, a empatija iskrena, i upravo tu je najveća snaga i ovih mladih ljudi i njihovog umjetničkog, a životnog djela. Mogli su da biraju i izabrali su da ne prećute i da se ne povuku, a onda i da ne glume i ne tumače uloge, već da izađu pred publiku sa sopstvenim ranjivostima, krajnje ogoljeni, ali jaki i svoji. Istovremeno su izbrisali granicu između pozorišta i života, ali i prikazali kako izgleda uvjerljiva izvedba, jer ono što prikazuju nije imitacija niti karikiranje, već autentično prisustvo iskustva i emocije.

Nije odmah jasno vidljivo da je čitava predstava zapravo niz višeslojnih i pojedinačnih ispovijesti, ali kada gledalac to spozna dešava se katarza. Dok gledamo tinejdžerske ispovijesti, gotovo neprimijetno prestajemo da razmišljamo o tome koliko su oni hrabri i počinjemo da razmišljamo šta sve prolaze oni danas, ali i šta smo prošli mi nekada, neko nama blizak ili potpuno dalek i nepoznat. Počinjemo da razmišljamo o sebi, ali i o drugima, što djeluje kao prava rijetkost savremenog doba, a upravo taj luksuz vremena, prostora, empatije i introspekcije ponudila je sjajna ekipa “Stuba srama”.

Pitanja: čega se stidimo, šta krijemo, kako se osjećamo, ko smo i šta želimo, koga volimo i čemu težimo, ali i koliko smo puta sami nekoga osudili samo zato što nam je bilo lakše nego da pokušamo da razumijemo ili koliko smo puta nekome postali razlog zbog kojeg će godinama nositi tjeskobu, kakvu zajednicu i društvo kreiramo svakodnevnim postupcima, šta izgovaramo i kakve radnje praktikujemo, zašto i dokle… Ništa od toga predstava neće postaviti direktno i glasno, ali će sve to i još niz drugih kojekakvih izazovnih i teških pitanja ostati da lebdi između scene i gledališta, tokom i nakon igranja predstave. Teško je nakon predstave govoriti, ali je još teže ćutati. Jer, kada se jednom otvori prostor za iskrenost, više nema skrivanja iza uloga, profesija, godina, ideologija ili društvenih maski, a upravo “Stub srama” fantastičnih mladih ljudi okupljenih oko ovog procesa donosi mogućnost svima da budu svoji, da se pogledaju u ogledalo i oko sebe, da se suoče…

Na kraju, ostaje možda i najvažnije pitanje: Šta sa svim tim? Bilo bi porazno kada bi “Stub srama” ostao samo još jedan projekat ili uspješna festivalska predstava o kojoj će se govoriti nekoliko dana. “Stub srama” zaslužuje mnogo duži život. Sama predstava i kompletan njen tim treba da budu viđeni i saslušani, da obiđu škole, fakultete, kulturne centre, male i velike gradove i scene. Treba da je gledaju roditelji sa djecom, profesori sa učenicima, drugovi i drugarice, pedagozi, psiholozi, političari, novinari, glumci, umjetnici…, svi oni koji učestvuju u oblikovanju društva, a često zaboravljaju kako izgleda sramota upakovana u teret iliti nasljeđe koje ostavljamo mladima. Sada su neki mladi ljudi dobili i uzeli prostor odlučivši da govore, hrabro i bez straha, odvažno i glasno. Na publici, vršnjacima, kolegama, institucijama i svima ostalima je da ih čuju. Bez obzira na sve, glasno odjekuje zasluženi aplauz, uz po koju suzu, osmijeh, priznanje, olakšanje i veliku zahvalnost…

Premijerno izvedena u aprilu, predstava je u nedjelju veče odigrana i u okviru Međunarodnog festivala KotorArt čime je publici pružila snažno i intimno iskustvo u kojem su sjajni mladi ljudi, umjesto klasičnih dramskih uloga, na scenu iznijeli vlastite priče, strahove, sramote i dileme.

Reditelj Petar Pejaković istakao je da mu je namjera bila da pomogne mladima koji imaju potrebu i hrabrost da podijele ono što osjećaju.

"Krenuli smo od riječi 'sramota', a zatim su oni pravili svoje liste svega čega se stide. Iz toga su se prirodno izdvojile teme koje danas čine predstavu", naveo je Pejaković.

On smatra da je suočavanje sa sopstvenim slabostima važan korak ka razumijevanju sebe i drugih.

"Živimo u sredini u kojoj nas često uče da emocije treba sakriti. Međutim, upravo njihovo potiskivanje stvara nerazumijevanje i udaljava nas jedne od drugih. Stub srama u ovoj predstavi nije mjesto osude, već mjesto preispitivanja. Prilika da se zapitamo koje sramote nosimo i šta možemo učiniti da ih prevaziđemo. Ovo je neka vrsta kolektivne terapije u kojoj pojedinačni teret postaje zajednički, a zajedno sa njim dolaze empatija i razumijevanje", poručio je Pejaković.

Svako je od ansambla podijelio i u ovo djelo unio dio sebe, a ponajviše glumci – polaznici radionica. Nikolina Dževerdanović je objasnila da je predstava nastajala spontano…

"Mjesec dana pred premijeru nijesmo imali tekst, imali smo samo ideje. Predstavu smo napravili iz duše. Naše strahove, sramote i razmišljanja pretvorili smo u predstavu za koju vjerujem da treba da vidi što više ljudi. Ona je namijenjena svima koji olako osuđuju i ismijavaju druge, bez razmišljanja o tome kako njihove riječi utiču na ljude", kazala je Dževerdanović.

Tea Čelanović je podsjetila da na sceni ne igraju uloge, već da su to sve oni lično.

"Tokom radionica smo kopali po sebi, prisjećali se trenutaka kada smo se osjećali odbačeno ili postiđeno. Mislim da sam kroz ovaj proces najviše naučila upravo o sebi", rekla je ona.

Jedan od segmenata predstave bavi se govorom mržnje i sadržajima na društvenim mrežama. Glumac Drago Rapovac navodi da je publika na to, tokom ranijih izvođenja, nelagodno reagovala.

"Bilo je komentara da su neki djelovi predstave previše vulgarni, ali upravo je to bio način da pokažemo koliko daleko može otići govor mržnje. Da smo sve ublažili, izgubila bi se snaga poruke", smatra Rapovac.

Glumac Božo Gunjajević iznio je pred publiku ulogu mladog čovjeka suočenog sa pritiskom sredine o pitanju nacionalne pripadnosti.

"Htio sam da poručim da nacionalnost nije nešto što bi trebalo da bude osnov za podjele među ljudima. Mislim da se ta tema često plitko shvata i zloupotrebljava. U ovaj proces sam ušao otvorenih ruku i nisam želio da izbjegavam suočavanje sa sramotom. Naprotiv, želio sam da joj pogledam u oči", rekao je Gunjajević.

Ljubica Vučković je naglasila i da je proces rada stvorio snažno povjerenje među članovima ansambla.

"Niko nije glumio. Iznosili smo svoje priče i svoje emocije. Dijeleći međusobno ono najintimnije, postali smo mnogo bliži. Mislim da danas ljudi previše potiskuju osjećanja, a upravo ova predstava govori da ih treba podijeliti, jer je uvijek lakše kada nijesmo sami sa svojim teretom", kazala je Vučković.