Napad na školu: Pentagon ćuti, Teheran politizuje tragediju

Više od 120 dana od najsmrtonosnijeg napada u američko-izraelskom ratu u kojem je stradalo preko 150 osoba, većinom djece, i dalje nema konačnog izvještaja o tome šta se dogodilo

To je bio najsmrtonosniji prijavljeni napad u američko-izraelskom ratu protiv Irana. Većina žrtava bila su djeca.

U gotovo svakom drugom sukobu ove potresne činjenice bile bi urezane u nacionalno sjećanje. Ipak, više od 120 dana otkako je najmanje jedna američka raketa pogodila iransku osnovnu školu, i dalje nema konačnog izvještaja o tome šta se dogodilo.

Administracija Donalda Trampa još nije direktno prihvatila odgovornost niti formalno objavila nalaze istrage Pentagona o bombardovanju, iako je vojska gotovo odmah imala dokaze da je pogođena lokacija škole, rekao je za Asošiejtid pres jedan američki zvaničnik upoznat sa situacijom, koji je tražio da ostane anoniman kako bi govorio o istrazi koja je u toku.

Agencija AP je rekonstruisala priču o napadu, počevši od školskog dvorišta ujutro 28. februara, oslanjajući se na informacije iz otvorenih izvora, video-snimke, izvještaje o ljudskim pravima i razgovore sa istraživačima i civilima u Iranu i van njega, kako bi otkrila ranije neobjavljene detalje o bombardovanju u Minabu.

Ipak, mnogi detalji o eksploziji ostaju nejasni, jer su nedostatak informacija iz Pentagona i politizacija napada od strane iranske teokratije otežali nezavisno izvještavanje. To je stvorilo vakuum odgovornosti, ostavljajući porodice žrtava bez razrješenja. Među preostalim nepoznanicama su broj raketa koje su pogodile školu i potpuni spisak poginulih. Prema Aliju Farhadiju, portparolu iranskog Ministarstva prosvjete, škola je tog dana pogođena tri puta. Iranska platforma Khabar Online izvijestila je o dva udara.

Kada su ga nedavno pitali o incidentu, Tramp je rekao je da nije pročitao izvještaj Pentagona i da nije vidio ništa što bi ga navelo da vjeruje da su SAD izvele napad.

“Ne znam da li će ikada riješiti taj problem u smislu čija je to bila krivica, jer su rakete letjele na sve strane”, rekao je. “Ne mislim da smo to bili mi.”

Iranska misija pri Ujedinjenim nacijama nije odgovorila na zahtjev AP-a za komentar.

Video-dokazi, razgovori i drugi izvori daju potpuniju sliku

Rekonstrukcija se zasniva na razgovorima sa američkim zvaničnicima, iranskim aktivistima za ljudska prava, stanovnikom Minaba, međunarodnim predstavnikom Koordinacionog savjeta iranskog sindikata nastavnika i istraživačima iz velikih međunarodnih organizacija za ljudska prava.

Nekoliko ljudi koji su govorili za AP bilo je u direktnom kontaktu sa porodicama žrtava i spasiocima koji su požurili na mjesto događaja. Većina je zatražila anonimnost iz straha od odmazde prema njima i onima s kojima su razgovarali.

Nebo iznad grada Minaba, koji se nalazi na jugoistoku Irana, oko 25 kilometara od Hormuškog moreuza, bilo je vedro ujutro u subotu, 28. februara, školskog dana u Iranu. Bio je Ramazan.

Učenici škole Šadžare Tajibeh, što na farsiju znači “Dobro drvo”, gurali su se pored šarenih murala u školskom dvorištu i ulazili u zgradu. Dječaci i djevojčice odlazili su u odvojene prostorije sa jarko obojenim klupama.

Škola u koju su ušli bila je jedna od preko 30 obrazovnih ustanova, osnovanih za djecu iz porodica blisko povezanih s iranskom paravojnom Revolucionarnom gardom ili drugim državnim institucijama, rekla je Šiva Amelirad, međunarodna sindikalna predstavnica koja je 18 godina radila kao nastavnica u Iranu i bila u kontaktu s ljudima u Minabu.

Mada većina škola u Iranu radi u okviru smjernica koje propisuje Islamska Republika, škole Šadžare Tajibeh bile su izraženije usmjerene na reprodukovanje i učvršćivanje svjetonazora Garde, rekla je ona, naglašavajući da su djeca civili bez obzira na porodično porijeklo i da je “svaki napad na školu nedvosmisleno za osudu”.

Škola se nalazila u istom ograđenom kompleksu kao i baza Garde, prema procjeni AP-a zasnovanoj na satelitskim snimcima i mapiranju iz otvorenih izvora. Nekada je bila dio te susjedne baze, prije nego što je ograđena i prije više od decenije pretvorena u školu.

Mada su neki od njenih učenika bili djeca oficira Garde koji su radili u obližnjoj bazi, drugi su bila lokalna djeca iz Minaba, grada u kojem pretežno žive pripadnici većinski sunitske balučke etničke manjine, koji se često suočavaju s represijom iranske vlade, saopštila je Balučistanska grupa za ljudska prava.

Vjeruje se da su stotine učenika bile u zgradi u trenutku kada su nastavnici i uprava dobili vijest da su bombe počele da padaju na Teheran oko 9.40 sati.

Jedan bivši zvaničnik Pentagona rekao je da je bombardovanje bilo prirodna posljedica promjena koje je Trampova administracija uvela kako bi smanjila broj osoblja zaduženog za ublažavanje štete po civile, kao i Hegsetovog naglaska na ubojitosti

Nastavnici i uprava procijenili su da je razumno poslati djecu kući. Pozvali su roditelje fiksnim telefonima da dođu ranije po djecu, rekle su dvije osobe za AP. Nedavno objavljeni izvještaj Airwarsa, nezavisne grupe sa sjedištem u Londonu koja prati savremene sukobe, takođe je utvrdio da su roditelji pozvani da preuzmu djecu.

U 10.15 sati iranski državni mediji objavili su obavještenje o zatvaranju škola širom zemlje.

Jedan otac, koji je živio nedaleko od škole, odmah je otišao po svog desetogodišnjeg sina, rekao je stanovnik Minaba, koji je AP-u prenio priče nekoliko porodica. Američka agencija je provjerila detalje svjedočenja stanovnika upoređujući ih s dostupnim spiskovima poginulih i hronologijama događaja tog dana koje su sastavile organizacije za ljudska prava.

Otac je među učenicima koji su čekali roditelje primijetio svoje rođake od šest i sedam godina, rekao je stanovnik. Pitao ih je žele li da ih poveze kući, a oni su rekli da ne žele, jer je njihov otac na putu.

Otišao je sa svojim djetetom i uputio se ka supermarketu. Deset minuta kasnije čuo je eksplozije.

Više komada municije pogodilo je kompleks, pogodivši najmanje pet zgrada, prema analizi satelitskih snimaka koju je uradio AP. Stotine kilograma eksploziva srušile su školu.

Otac je pojurio nazad na mjesto haosa, gdje su se okupili posmatrači, vrišteći, dok su muškarci rukama kopali po ruševinama kako bi izvukli tijela, prema snimku posljedica napada koji su objavili iranski državni mediji.

Na kraju je otac razaznao dvije figure za koje vjeruje da su bili njegovi rođaci, ali nije mogao biti siguran.

Ljudi su stalno pristizali. Jedan muškarac iz obližnjeg sunitskog sela došao je da traži svog sestrića nakon paničnog poziva dječakove majke. U ruševinama je pronašao njenog mrtvog sina.

Spasioci su pronalazili male ruksake i dječje crteže, bojice i radne listove. Iz ruševina je virila sićušna ruka.

AP nije mogao da potvrdi koliko je projektila tačno pogodilo školu, ali je napad ostavio tijela toliko unakažena da mnoga nijesu mogla biti identifikovana.

Do kraja dana, ljekari u bolnici procijenili su da imaju najmanje 108 tijela, ali su upozorili da je to vjerovatno manji broj od stvarnog, rekao je stanovnik Minaba.

Već narednog dana državni mediji su izvještavali da je poginulo oko 150 ljudi. Ubrzo su javili da je broj poginulih 168.

Tri dana nakon bombardovanja, državna televizija prikazala je hiljade Iranaca okupljenih na kružnom toku u Minabu, gdje je masa bila okrenuta ka podijumu i velikom portretu ajatolaha Ruholaha Homeinija, pokojnog osnivača Islamske Republike.

Okupljanje bi moglo ličiti na demonstracije, da nije bila riječ o sahrani. Svi roditelji žrtava, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru, morali su da učestvuju, rekao je stanovnik Minaba. Većina žena u masi nosila je crni čador, odjeću uobičajenu za Islamsku Republiku, iako je Baluči obično ne nose na sahranama.

Roditeljima je rečeno da će im biti dozvoljeno da tijela svoje djece vrate u svoja sela i održe sopstvene obrede, rekao je stanovnik. Na kraju su, međutim, mnogi su odlučili da djecu sahrane zajedno.

Na snimcima koje su zabilježile dron-kamere i objavili državni mediji, radnici su počeli da kopaju na zemljanoj parceli, praveći mrežu malih, istovjetnih, neobilježenih grobova.

“Državni mediji su promovisali narativ zasnovan na interesima IRGC-a”, rekla je Amelirad. “To se vidi po tome što su djecu nazvali mučenicima.”

Napadi su nastavili da razaraju Iran, pogađajući u prvim danima više lokacija nego na početku nedavnih američkih ili izraelskih vojnih kampanja, uključujući Gazu, pokazala je analiza Airwarsa.

U trci da dokumentuju bombardovanje koje je bilo u toku, novinari i organizacije za ljudska prava teško su uspijevali da provjere detalje iz Minaba. Nijesu imali pristup meti napada. Vladina ograničenja u Iranu spriječila su većinu stranih novinara da uđu u zemlju. Prvog dana rata Iran je isključio internet, zbog čega je bilo gotovo nemoguće čuti obične civile.

Kako je rat odmicao, a Hormuški moreuz postao veliko bojište, situacija u provinciji postajala je sve napetija, rekao je stanovnik. Sve grane vojske bile su snažno raspoređene u tom području. Porodice žrtava strahovale su od odmazde ako progovore. Navodno su ljudi pritvarani zbog pokušaja komunikacije sa stranim medijima.

To je omogućilo iranskoj vladi da kontroliše poruke o napadu.

Iranska fudbalska reprezentacija nosila je zlatne bedževe “#168” na sakoima po dolasku na Svjetsko prvenstvo FIFA.

Iranski tim koji je pregovarao o pauzi u ratu sa SAD nazvao se “Minab 168”.

Djeca su u viralnim video-snimcima proiranskih grupa koje su trolovale SAD prikazivana kao animirane Lego figure.

“Nakon napada, iranske vlasti… iskoristile su patnju porodica žrtava i preživjele djece u propagandne svrhe”, napisao je Amnesti internešnal u martovskom izvještaju o istrazi tih smrti.

Uprkos svemu tome, nije bilo javnog spiska imena poginulih.

Pošto nijesu mogli da uđu u Iran, istraživači su se usredsredili na pitanje odgovornosti.

Iran je okrivio SAD. Tramp je doveo u pitanje američku krivicu i uperio prst u Iran. Ministar odbrane Pit Hegset rekao je samo da Pentagon sprovodi istragu.

Interno, američka vojska je znala više nego što je u početku saopštila. Tragovi su bili zakopani u njihovim arhivama.

Kada se vijest prvi put pojavila, američka vojska je znala da je izvodila napade u blizini – iako joj je trebalo vremena da provjeri iranske tvrdnje da je pogođena škola i da pokrene formalnu istragu, rekao je za AP američki zvaničnik upoznat sa situacijom.

Izgleda da, iako je jedan analitičar još prije sedam godina identifikovao zgradu u kojoj se nalazila škola, to saznanje nije bilo dovoljno proslijeđeno različitim obavještajnim i vojnim timovima i agencijama, rekao je američki zvaničnik.

Na kraju, oni koji utvrđuju mete nijesu znali da je zgrada škola, što ukazuje na moguće sistemske nedostatke u procesu analize i provjere ciljeva, rekao je on.

Jedan bivši zvaničnik Pentagona, koji je takođe želio da ostane anoniman, rekao je da je bombardovanje bilo prirodna posljedica promjena koje je Trampova administracija uvela kako bi smanjila broj osoblja zaduženog za ublažavanje štete po civile, kao i Hegsetovog naglaska na ubojitosti.

Kada je Hegset preuzeo dužnost, smanjio je broj zaposlenih u kancelariji pod nazivom Centar izvrsnosti za zaštitu civila, osnovanoj po nalogu Kongresa krajem 2022. godine. Time je zaustavljen rad kancelarije na ažuriranju “liste meta koji se ne smiju gađati”, odnosno spiskova zaštićenih lokacija kao što su bolnice, škole, crkve i džamije, koje Pentagon vodi, rekao je za AP Ves Brajant, koji je u toj kancelariji počeo da radi 2024. kao šef odjeljenja za procjenu štete po civile.

Dok je radio u Pentagonu, bilo je opštepoznato da je ta lista zastarjela, rekao je.

Posljednjih sedmica istraživači su ostvarili određeni napredak. Airwars, grupa koja istražuje sukobe, mjesecima je pretraživala informacije iz otvorenih izvora kako bi potvrdila identitet žrtava. Grupa je utvrdila imena i identitete 157 poginulih, uključujući 123 djece, sve uzrasta 13 godina ili mlađe, i 34 odrasle osobe. Među odraslima je 26 zaposlenih u školi, od kojih je jedna osoba bila trudna, i pet roditelja, od kojih je svaki izgubio najmanje jedno dijete.

Grupa procjenjuje da je broj poginulih između 157 i 168, a navodi da je povrijeđeno između 95 i 111 ljudi.

Nije jasno da li će formalni rezultati vojne istrage o Minabu biti objavljeni. Veći dio istražnog rada je završen, ali Centralna komanda američke vojske, koja je naručila istragu, trenutno razmatra nalaze.

Nalazi sličnih ranijih istraga objavljivani su brže. Kada je raketa Helfajer 29. avgusta 2021. ubila 10 civila u Kabulu u Avganistanu, Ministarstvo odbrane preuzelo je odgovornost i iznijelo detalje o svojim operacijama za manje od mjesec dana.

Hegset je rekao da će izvještaj biti objavljen “kada za to bude pravo vrijeme”.

Neki članovi Kongresa i dalje traže transparentnost.

U nedavnom intervjuu, senator Majk Raunds, republikanac iz Južne Dakote i član odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je da Kongres nije dobio dovoljno informacija o bombardovanju i da očekuje cjelovit izvještaj.

Rijetki su eksperti koji sumnjaju u to da je američka vojska odgovorna za napad. Analize Amnesti internešnala i istraživačke platforme Bellingcat ukazuju na to da su u Minabu korišćene rakete “tomahavk”. SAD su jedina strana u sukobu koja posjeduje to oružje.

Britanski vojni stručnjak i bivši artiljerijski oficir Kris Linkoln-Džons ispitao je satelitske snimke i snimke koji dokumentuju razaranje u Minabu za njemački magazin Špigl i zaključio da je korišćeno precizno navođeno oružje. Karakteristike udara, rekao je, bile su u skladu s vrstom štete koju bi izazvale rakete “tomahavk”.

Linkoln-Džons vjeruje da se dogodila tragična greška i ističe da iz sopstvenih misija zna na koja pitanja mora biti odgovoreno prije nego što se cilj odobri za napad: “Kakva je to vrsta cilja? Koje su prednosti i mane napada na njega? Koje oružje treba upotrijebiti? Kada je pravo vrijeme za napad? Kolika je moguća kolateralna šteta?”

Sva ta pitanja, kaže, razmatra poseban odbor. Taj proces uključuje i ispitivanje obrazaca kretanja ljudi oko cilja. Škola bi, na primjer, pokazivala aktivnost tokom dana, a nikakvu noću. Što je veća procijenjena kolateralna šteta, to viši zvaničnik mora da odobri upotrebu sile.

“To može ići sve do Ministarstva odbrane. Iznad određenog praga, odluku moraju donijeti političari, a ne vojno osoblje”, kazao je Linkoln-Džons i dodao da on vjeruje “da je odluka donijeta na osnovu netačnih ili zastarjelih obavještajnih podataka”.

Međutim ključno pitanje, kaže on, jeste vojna nužnost. “Ako je odgovor na to ne, proces određivanja cilja se završava.” U slučaju škole u Minabu, odgovorni su očigledno postupili na osnovu pretpostavke da imaju legitiman cilj.

Prag da se takav napad prema međunarodnom humanitarnom pravu smatra ratnim zločinom je visok. Napad na civilni objekat smatra se ratnim zločinom samo ako je izveden svjesno.

“Američka vojska bi morala namjerno da napadne školu i uz saznanje da je riječ o školi”, kaže Janina Dil, profesorka globalne bezbjednosti na Oksfordu. Ratni zločin zahtijeva dokazivu namjeru – konkretno, saznanje o civilnom statusu cilja.

To je teško dokazati. Ali to ne znači da je napad bio zakonit. Kod unaprijed planiranog napada na neku strukturu uglavnom nema vremenskog pritiska. To podiže prag pažnje koja mora biti uložena u provjeru da li su obavještajni podaci aktuelni – i da li su previđeni znakovi civilne upotrebe.