Nasilje se mora strogo kažnjavati

Društvo se mora izboriti s ovim pojavama, i vinovnici će početi dobijati sve veće kazne. Cilj je da se pokaže da se nasilje nikad ne isplati

Tema vršnjačkog nasilja sve je više prisutna u javnosti – to više nije izolirani incident koji se rješava u četiri zida škole, nego ogledalo društva koje sve teže kontrolira vlastite impulse. (…) Djeca danas ne vrijeđaju samo riječima – ona ponižavaju, ismijavaju i isključuju s upornošću koja ostavlja duboke tragove. Primjer dječaka kojem su uništavali stvari i crtali uvredljive simbole po odjeći nije iznimka, nego simptom okruženja u kojem živimo. Još je više zabrinjavajuće što nasilje ne prestaje završetkom nastave. Ono se seli na društvene mreže, gdje postaje trajno i javno. Djeca provode sate online, a komunikacija u tim virtualnim prostorima često je brutalnija nego u stvarnosti. Prijetnje, izrugivanje, dijeljenje privatnih fotografija – sve to poprima razmjere koje odrasli često podcjenjuju. Posljedice su ozbiljne: od povlačenja i izbjegavanja škole do tjeskobe, depresije i suicidalnih misli. Digitalni trag nasilja, za razliku od školskog hodnika, ne briše se lako.

Istina je i da je toga uvijek bilo, svi se sjećamo iz svojih učionica školskih “huligana” koji su zadirkivali kolege i često ih vrijeđali. Ali danas je trag na netu vječan, i to je dodatna težina. Stručnjaci iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba s pravom upozoravaju da se uzrok stoga ne može svesti samo na “zločestu djecu”. Riječ je o složenom spletu utjecaja – od digitalne kulture koja normalizira grubost, do obitelji i sustava, u prvom redu samih škola, koje kasne s reakcijom. Djeca danas odrastaju u svijetu brzine i trenutnog zadovoljstva, bez dovoljno prilika da se nauče nositi s frustracijom. Kada se tome pridoda nedostatak dosljednih reakcija odraslih, dobiva se prostor u kojem nasilje postaje prihvatljiv obrazac ponašanja. Odnosno, učestao.

Problem je i u tome što sustav često reagira tek kad šteta već nastane. Radionice i deklarativne osude nisu dovoljne ako izostanu konkretne mjere i jasne posljedice. Djeca moraju znati da postoji granica, ali i da postoji podrška. Prevencija, kako ističu stručnjaci, ne smije početi u trenutku kada dijete već trpi nasilje, nego mnogo ranije – kroz sustavno razvijanje emocionalnih i socijalnih vještina. Uloga roditelja pritom je nezamjenjiva, ali i zahtjevna. Prepoznati promjene u ponašanju djeteta tek je prvi korak; daleko je teže reagirati smireno i konstruktivno. Važno je shvatiti da pomoć nije rezervirana samo za žrtve – i počinitelji, kao i promatrači, dio su istog kruga.

No, primjera maloljetničkog nasilja u zadnje je vrijeme bezbroj – pogledajmo samo primjer Vjesnika, kojeg su, naravno prema još nepravomoćnim presudama, zapalili maloljetnici koji nisu imali “pametnijeg posla”. Šteta je bila ogromna, i još se sanira. Da ne spominjemo najnoviji primjer maloljetnika koji su bili vinovnici masovnog zastrašivanja javnosti anonimnim dojavama o bombama u školama, shopping centrima, pa čak i bolnicama. Oni će dobiti najstrože optužbe za terorizam – uništit će si živote tom “igrarijom” koja uopće nije bezopasna. Riječ je o kaznenom djelu za koje je propisana kazna od jedne do osam godina zatvora. Osim što su sijali strah, pričinili su i velike financijske štete za ustanove i tvrtke kojima su prijetili. Jedan od njih ima tek 15 godina, a tri mlade osobe koje su se međusobno i povezale, poslale su čak 220 mailova s prijetnjama.

Sve zvuči upravo kao “igrarija” jer su sva trojica bila sudionici raznih gamerskih chatova, a upravo u tim grupama, premda sudionici nisu znali imena jedni drugima, već su se skrivali pod nadimcima, nastale su ideje o slanju prijetećih mailova. Premda su ideje o slanju mailova maloljetnicima opisane kao neka vrsta izazova, ishod je daleko od igre, i maloljetnici koji su samo nešto bezveze tipkali u mraku svoje sobe, mogli bi završiti svoj mladi život u zatvoru s presudama za terorizam. Nažalost, vrlo je vjerojatno da će završiti s najtežim optužbama kako bi postali egzemplari za druge – da se i druga djeca ne igraju s tako opasnim “izazovima”. A isto je i s vršnjačkim nasiljem u školama – društvo se mora izboriti s tim pojavama, i vinovnici će početi dobivati sve veće kazne. Cilj je da se pokaže da se nasilje nikad ne isplati.