Nek Bog blagoslovi Predsjednika: Realnost kao loš akcioni film

Holivudizacija politike putem događaja koji su apsolutno medijski materijal, u tolikoj mjeri zasićuju javnost da se gubi svaki odnos prema informaciji, bez obzira na njen sadržaj

Iako sam Donald Tramp nije protiv politike nasilja, nego je primjenjuje u vidu brutalnog svjetskog harača, otuđivanje tuđih resursa i teritorija, svakako da se najoštrije mora osuditi ono što se dogodilo u hotelu Vašington Hilton, u prostranoj balskoj sali na godišnjoj večeri Udruženja dopisnika iz Bijele kuće (WHCA).

Posebno se istakla scena – uporediva sa nekim scena iz sjajnog filma Trougao tuge – u kojoj dama u krznu, nakon što su se mnogi razbježali poslije pucnjave, prilazi stolu i uzima jednu flašu skupocjenog vina, potom se vraća i uzima još jednu; za drugim stolom ukraj sale, neki gospodin je cijeli događaj ispratio tako što je na sve odreagovao mirno sjedeći i večerajući, iako je na predsjednika pokušan atentat na koji će uzvratiti odgovorom, kako ga to neće odvratiti od rata u Iranu.

Možda se posljednjeg dana na zemlji stvari neće odvijati kao u slavnoj pjesmi Česlava Miloša (Pjesma o kraju svijeta), nego baš kao tokom večere u Vašington Hiltonu: neki će u panici padati pod sto, drugi će u tome vidjeti priliku da pokupe što više skupocjenog vina, treći će nastaviti da večeraju jer čemu reakcija na nešto kao što je apokalipsa, ili događaj koji neće imati ko da dokumentuje i posvjedoči?

Uglavnom, ova scena istovremeno podsjeća na tolike iz filmova u kojima se radnja bavi pokušajem likvidacije prvog čovjeka Bijele kuće. Spasavao ga je Čak Noris i Vesli Snajps, s tom razlikom što je crni policajac morao da djeluje sam, poput uljeza, protiv najbližih saradnika među kojima su se nalazili infiltrirani teroristi, što je bio zadatak i Majkla Daglasa koji je takođe sam – osuđen od velikog Drugog u liku najbližih saradnika – misiju morao izvesti donekle se služeći nezakonitim metodama.

Ovakvi incidenti od Trampa doista prave heroja, u drugi plan stavljajući politiku moći i sile koju sprovodi protiv politike dijaloga i konsenzusa, upotrebljavajući ekonomski rat i ucjene protiv dojučerašnjih saveznika, otud je Makron izjavio kako su Tramp, Putin i Si Đi Ping protiv Evrope, mada, taj spisak daleko od toga da je potpun, iz perspektive “žutoprslukaša”, nazvan ‘predsjednik bogatih’, ni za prvog čovjeka Francuske ne bi se dalo reći da je potpuno na strani Evrope, tj, zasigurno da zagovara i ostaje na strani one koju kreira birokratija Brisela, u kojoj su oni na najvećim pozicijama u mnogim slučajevima dio svjetskih afera, kao što mnoga imena iz svjetskog establišmenta pronalazimo u Epstinovom fajlovima koji su nastavak Vikiliksa, što će reći da visokoj svjetskoj politici kao da ne mogu pristupiti oni koji su ‘čisti.’

Pošto ga napad neće odgovoriti od nastavka rata – ili će prije ipak biti napada na Iran u savezu za Izraelom? – ispada kako je Tramp spreman položiti svoj život kako bi oslobodio iranski narod od fundamentalno vjerske strukture na vlasti, ali i osloboditi Ormuski moreuz, dokopati se nafte i pripisati je, kao u slučaju venecuelanske, da je to američki resurs kao što je, sledeći tu logiku, resurs u mineralima na Grenlandu, takođe njihov. Dakle: kad svjetska realnost postane loš akcioni film, onda treba razumjeti da pokušaj atentata na prvog čovjeka Amerike, opravdava svu krajnje represivnu i samovoljnu politiku rata koju sistemski sprovodi.

Ima mnogo toga scenskog, filmskog, suviše medijskog u američkoj politici, u kojoj skupovi visokobogatih bivaju pod prijetnjom terorizma kojeg u poslednjem času sprečavaju agenti poput kakvih strip junaka, ili možda obični ljudi kao u filmu Vremenski tjesnac, u kojem otac biva ucijenjen otetom ćerkom, i koji nikada u rukama nije držao pištolj treba da spasi političarku koja se našla na putu uticaja veoma moćne korporacije, međutim, posljednja scena ukazuje da će korporacije samo promijeniti figuru i stvar će se sama od sebe potom riješiti. I zar nije tako: ako je jedan Ilon Mask bogatiji od 53% odsto Amerikanaca zajedno, gdje je onda tu sistem, zakon, demokratija, je li to zlatno doba te zemlje i revolucija razuma koju je Tramp najavio, ili je to možda nova administracija rata i ona koja će isključivo čuvati bogate od poreza, sudstva, bilo kakvog spoljnjeg dodira koji bi mogao uticati na njihovo baslosnovno bogastvo?

Ova holivudizacija politike putem događaja koji su apsolutno medijski materijal, u tolikoj mjeri zasićuju javnost da se gubi svaki odnos prema informaciji, bez obzira na njen sadržaj. Dok se, dakle, odvija napad na Iran, BBC prenosi – “Sedamdesetšestogodišnji izraleski lider rekao je da je 2024. godine podvrgnut prvoj operaciji zbog uvećanja prostate i da je pod rutinskim medicinskim nadzorom. Tokom posledjeg pregleda otkrivena je sićušna tačka manja od sentrimetra.” Sam Netanjahu sve je prokomentarisao riječima – “Imao sam manji medicinski problem sa prostatom koji je potpuno izlečen. Hvala Bogu, to je sada iza mene” – dodao je. Poodavno već kako smo duboko u mračnoj zoni gdje se politika kreće od masovnih zločina, rijalitizacije i afera u kojima glavnu ulogu predstavlja novac i pedofilija. To je svojevrsna kombinacija crne hronike i zabave, skandala planetarno popularnih pojava usljed čega sve potpada pod vlast banalnog i trivijalnog, površnog i opscenog. Bodrijar će u jednom intervjuu ovako dijagnostifikovati stvari: “Izgled je pomalo nalik televiziji kada je reč o samoj slici: neka vrsta finoće sa najmanje definicije, gotovo bez jasnih obrisa, poput televizijske slike o kojoj govori Marshall McLuhan. To je suprotnost ceremonijalnom – pojava koja luta, promenljiva je, prolazna, taktilna, kako McLuhan opisuje elektronski univerzum – to jest, takva da čak ni ne privlači pažnju ili divljenje, što ogledalo mode još uvek čini, već je to čist specijalni efekat, lišen svakog posebnog značenja. Ovo više uopšte ne poziva na društvenu logiku razlikovanja (distinkcije), kao što to moda još uvek čini; ono se više ne igra kodiranom razlikom, već se igra razlikom bez vere u nju, igra se singularnošću bez zapadanja u dendiizam ili snobizam. Nije ni ono što je šik, niti ono što je otmeno – to je razočarani manirizam u svetu koji više ne poznaje manire.”

Doista, kad pogledamo video nastao tokom napada u Vašington Hiltonu, i način na koji dama grabi skupocjena vina sa stola, kad sagledamo tu mješavinu panike i pohlepnosti, ali i potpunog odsustva dok se uživa u specijalitetima večere za one izabrane, odsustvo svake kritičke ocjene sasvim biva na mjestu, jer, kako su se dopisnici iz Bijele kuće odnosili prema genocidu u Gazi, ili kako se sada odnose na napad koji se izvodi na Iran? Lako ih možemo zamisliti kako sve vrijeme dok sastavljaju dopise, ispijaju vina i uživaju u raznoraznim specijalitetima, i pored snimaka na kojima vidimo djecu u suzama kako pružaju kantice dok im kuvari kroz provaljenu žičanu ogradu sipaju nešto što bi trebalo da je supa.