Neokončivi subjekt

Utoliko prije, u krajnjoj tački, šta nam govori neopovrgljiva rascijepljenost ($) ako upravo ne suprotno od uvrženog humanističkog mišljenja? Subjekt nije završen ili nedovršen, nego je neokončiv

Bez konstitutivne rascijepljenosti subjekta ($), isti bi bio statizovan u strukturi simboličkog poretka iz kojeg, naprosto, osim kroz psihotičko nema izlaza, jer a) govor je uvijek već uhvaćen u intersubjektivnosti koja je priznanje želje, b) kultura upravo kroz dekonstruktivne napore (“mala pedagogija”, Fuko) osvjetljava da je ona jedino polje u kojem se može razumno ili intuitivno, spekulativno ili istorijski djelovati, što znači u toj tradiciji koja prethodi i zatvara, c) od zakona dolazi interpelacija, uključenje/isključenje; bez Države (Platon je stvorio prvi distopijski model, rasporedio strukture kao Ultimativni Gospodar (S1), uredio, zaveo, zapečatio), subjekt je sablast, agambenovski homo sacer, migrant pred kojim se svijet zatvara. Ali, simboličkom jeste inherentno Realno jer samo se tu ono i projavljuje kao čista strava i zastrašujuća Stvar (das Ding).

Dok slušamo govor, kao medij koji zastupa simptom koji govori iz subjekta, retrospektivno se pribavlja znanje izgovorenom, traumi, naprslini u kojoj se inače izvodi opiranje procesu istorizacije unutar simboličkog. Jezik nas govori kroz želju, nesvjesno odakle se javlja Drugi, dok je, pak, kultura sistem rituala koji služe da bi zajednica unutar sebe crpila užitak (jouissance): u skandinavskim noir trilerima, sada imamo priče u kojima u pozadini pojedinac kroz passage à l’acte, ostavljajući za sobom iskasapljena tijela kao pisma sa tragovima, šalje kodiranu poruku da je – paganizam njihov arche, potonje što se može ispriječiti ispred odasvud nadirućeg kapitalizma koji je globalizovana neautentičnost bez jezika, kulture i zakona, utoliko prije su ubistva užitak (jouissance), čin svetkovanja na drevni način. (Erotizam Žorž Bataj pronalazi u plemenima, u idolopoklonstvu falusu, žrtvi, krvi, smrti bez koje nema seksa, tog nužnog neuspjeha koji postoji u investiciji obnavljanja.)

Zato, kad se zajednica homogenizuje pred onim što dolazi spolja, kad prema tome zauzme instinktivno odbrambeni stav, kad ustane protiv liberalizma kao pokroviteljske političke korektnosti prema drugima, ona tada brani svoj užitak, unutrašnju vezu i povezanost/uvezanost, društvo kao organsku cjelinu, što je, priznaćemo, ipak čudno, upravo iz razloga što bi ekonomija rasipanja, ludilo kao čin darivanja bez odnosa, upravo bilo ono što jeste – užitak kao energija nesvjesnog, koje ne poznaje zakon kao ono što je naklonjeno životu; naprotiv, tu svaka restrikcija pred Realnim treba da bude skršena, jer iako boli, frustrira, troši i odvodi u smrt, upravo je užitak ono čemu se predaje i Gospodar, svako na svoj način bez izuzetka, jer simptom je ono bez čega bi subjekt bio progutan od strane Ništavila.

Utoliko prije, u krajnjoj tački, šta nam govori neopovrgljiva rascijepljenost ($) ako upravo ne suprotno od uvrženog humanističkog mišljenja? Subjekt nije završen ili nedovršen, nego je neokončiv. Situiran između sila suprotnosti, zakona koji stoji naspram želje, slova koje suspenduje libido, dvojake prirode u sebi, šta se nastoji postići simboličkim kao radom prošivka (point de capiton)? Pa upravo pribaviti krhke mehanizme zaštite, ontološke oklope, kao što je – spolja nam već izvedeni identitet, simbolički mandat proizveden kroz ‘utemeljujući govor’ (ti si književnik ili poštar, dolazi od velikog Drugog, regulatora društva koje nastaje putem subjekata koje uvijek već čeka struktura u kojoj će biti smješteni, itd.), priznanje ili priznavanje usljed čega Diskurs Histerika stupa sa pitanjem koje nema veze sa nastupom acting out-a, nego je u potpunosti pribrano i prisebno, ono je višak (objet petit a), jer pita: Zašto biti uopšte nešto, a ne ništa, kad smo već ništa koje imaginizira nešto?

Saglasni smo: cilj analize jeste da kroz ‘pun govor’ (la parole pleine) prizna želju koja, pritom, da se razumijemo, jeste već po sebi traumatična, nikada unutar sebe raskrčena, ona je neprohodljiva i nepodnošljiva za subjekt (superego je toga posljedica: umjesto da radimo na stvaranju svoje želje, preuzimamo ono što je već kroz krajnji diskurs koji se ustoličuje u intersubjektivnosti, želja kao proces proizvodnje većine ustanovljene od Velikog Drugog, otud imamo pad psihičkog života proporcionalno prihvatanju globalne želje kao pokušaja integracije, uostalom socijalne mreže to i pokazuju, pokazujući nam da ne vidimo kako se pokazujemo nikome ili rečeno na način Žak-Alena Milnera ‘izostajućem subjektu’). Zato Lakanovo insistiranje na etičkom odnosu prema želji kao njegov ‘kategorički imperativ’ nastoji pojasniti da iznevjerena želja dolazi, kad-tad ona se vraća, ali ne više kao ono što kreće iz nedostatka, nego kao – nedostatak koji je sâm sebe oformio i postao subjekt, ovladao strategijama opstanka, i sada se sveti svom agensu.

Tako, u filmovima kad pratimo junaka koji se vraća u rodni grad, dakle, u srce prošlosti koja nikada ne može biti završena (to je pleonazam Velikog Drugog koji uvijek upotrebljava ‘prazan govor’ (la parole vide) ili produkciju onoga što izbacuje ego), vidimo da tek tada on, u stvari, otkriva prošlost. Zašto? Jer dok je živio tu, u krugu porodice, šire u zajednici, dakle u intersubjektivnoj mreži, to je bila istorija njegove aktuelizacije akumuliranog, što nam govori da se ne vraća u prošlost kojoj je ostao dužan te ga progoni (kao što bi Antigonu neispunjena želja teže kaznila od zakona Polisa kroz figuru Kreonta koji pokazuje svu nemoć kad je živu zazida), nego tek sada stupa u ono što će ga njemu samom pokazati. Ili, da kažemo to jezikom psihoanalize: ‘Svekoliko analitičko iskustvo je iskustvo značenja”. (Lakan, Seminar II) Dakle: značenje dolazi tek kad subjekt iskazivanja preuzme puni govor, dopusti nesvjesnom u kojem boravi realno želje da ga govori, upravo kroz simptom i rascijepljenost bez kojih bi bio u sebi živ zazidan.

Kao što nužno objekt malo a razočarava, jer prihvatanjem želje koja je vazda želja Drugog, tim činom socijalizacije, dobijamo, naposljetku, ono što ne uzvraća u nama onim osjećanjem koje smo u objekat investirali, jednako tako, superego kao odgovor na očekivanja Drugog (A), pod pritiskom Bližnjeg (Kafka izgrađuje književnost kao pristanak, Jozefa K. odlikuje strepnja pred sudom drugih/svijeta, otud u njegovoj literaturi izostaje kritika, a dobija se konstatacija apsolutne nemoći), budući da se ne može odraditi zadatak, postati ono što zadovoljava procjenu i ocjenu većine itd., ali time se zauzvrat ne dobija drugo do – nedostatak samog sebe unutar sebe, jer, kad psihoanaliza naklonjena idealističkoj njemačkoj filozofiji, Kantu i Hegelu, ustvrdi da je ne-cijela Istina supstancijalizovana subjektom, onda to znači, nužno, da nešto u subjektu, recimo da je to onaj – višak, eksces, rascijepljenost koja se ne da prošiti, opstaje, da je to tvrdo jezgro nerazmekšivo i neprilagodljivo.

Upravo nam ne superego, nego zapravo ideal-ego (formula za njega je malo i), pokazuje sljedeće: kapitalizam nudi sve oblike slobode, ali pod jednim uslovom – da se svaka od njih ostvari pod njim, u njegovim uslovima, kroz njega kao konačni bitak i prvi Označitelj. Cijena toga je sve veći slom psihičkog života pojedinca, koji je bio otkriće 19. vijeka, kad se kroz industrijalizaciju formira kolektivizacija kao subjekt rada, viška rada zarad viška proizvodnje od koje će kapitalista ubirati profit.

Doista, u krajnjem, pred prijetnjom smo – instrumentalizacije nesvjesnog, ukoliko se ‘užiče mozgovi’, ukine jezik/govor/tijelo; s njima nestaje Drugi koji nas govori kroz nesvjesno, kao što nas san sanja, a ne obratno.