Nije zaokret

Crna Gora nije porodična kuća poslije ostavinske rasprave pa da utvrđujemo čiji je sprat, čija konoba, a ko je komšija koji može svratiti. Ona bi morala biti država svojih građana

Kaže predsjednik Skupštine Crne Gore da je Crna Gora “i naša”. Dobro jutro.

Kaže još da u njoj žive “naša braća i rođaci koji sebe definišu kao nacionalne Crnogorce”, a onda i “naše komšije Albanci, Bošnjaci, Muslimani i Hrvati”. I eto pomirenja.

Tako barem ovih dana čitamo predsjednika Skupštine: sazrio, promijenio se, shvatio funkciju, prihvatio državu, pomirio se sa njenom nezavisnošću, krenuo prema političkom centru. Još malo pa ćemo povjerovati da je riječ o nekom drugom čovjeku, a ne o istoj politici kojoj je samo promijenjen rječnik. Jer nije ovdje pitanje da li je predsjednik Skupštine naučio da govori mirnije. Jeste. Pitanje je šta govori kada više ne mora da viče. A govori prilično precizno.

Onda postoje “naša braća i rođaci” koji, eto, “sebe definišu” kao nacionalne Crnogorce.

Mala razlika u riječima, velika u politici. Jer čovjek može sebe definisati kako hoće, valjda. Mi ćemo to poštovati. Čak i kada možda znamo bolje ko je, odakle je i kome zapravo pripada.

A onda dolaze komšije. Albanci. Bošnjaci. Muslimani. Hrvati. Dakle: mi, naša braća koja sebe zovu Crnogorcima i naše komšije. Cijela Crna Gora uredno raspoređena u jednoj rečenici.

Samo građana nigdje. Predsjednik Skupštine zatim kaže da ne možemo graditi budućnost tako što ćemo jedne uvjeravati “da moraju nestati da bi drugi mogli postojati”.

Ozbiljna optužba. Ko je tražio da Srbi u Crnoj Gori nestanu? Ko im je zabranio da budu Srbi?

Ko im je zabranio crkvu, jezik, političke partije, kulturne institucije, medije, nacionalne simbole, političko organizovanje? Koje pravo danas Srbin u Crnoj Gori nema, a Crnogorac, Albanac, Bošnjak ili Hrvat ima? Ne kaže predsjednik Skupštine. Nije ni potrebno.

Jer ovdje činjenica nije naročito važna. Važan je osjećaj. A osjećaj treba da bude jednostavan: bili smo ugroženi. Poslije toga sve ide lakše.

Ne širimo politički prostor – ispravljamo nepravdu.

Ne ugrožavamo državu – konačno postajemo njeni ravnopravni vlasnici.

Zato mi je neobična upornost sa kojom se posljednjih godina traže dokazi političkog preobražaja predsjednika Skupštine. Možda ih nema.

Možda čovjek nije promijenio politiku. Možda je politika samo postala pametnija.

Jer Beograd odavno nema potrebu da prema Crnoj Gori vodi politiku devedesetih. Niti bi mogao. Crna Gora je nezavisna država, članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji. Granice se danas mnogo teže mijenjaju.

Značenja – mnogo lakše. A hegemonija nije samo tenk, granica i zastava. Hegemonija je i pravo da određuješ ko je ko. Koji je jezik čiji. Čija je crkva. Čija je istorija. Ko su heroji, a ko izdajnici. Koje žrtve ćemo pamtiti, a koje relativizovati. Ko je u Crnoj Gori narod, ko “sebe definiše” kao narod, a ko je komšija. Zato predsjednik Skupštine ne mora više da negira Crnu Goru. To bi bilo politički glupo. Mnogo je korisnije prihvatiti je – pa joj promijeniti sadržaj.

Ne morate Crnogorcima reći da ne postoje. Dovoljno je poštovati njihovo pravo da “sebe definišu” kao Crnogorce. Ne morate tražiti privilegije za Srbe. Dovoljno je svakodnevno proizvoditi uvjerenje da im je nešto oduzeto. Ne morate reći da Beograd treba da upravlja Crnom Gorom. Dovoljno je Srbiju uspostavljati kao političko, kulturno i identitetsko središte Srba bez obzira na granice država u kojima žive. Nacionalisti svih boja misle i rade isto – ideje o maticama kojima smo posebno zahvalni i skloni. Umivanje nacionalizma. Lakovane cipele iznad blata. I onda to nazvati pomirenjem.

Tu je, po mom sudu, greška analitičara svih boja, koji u novom tonu predsjednika Skupštine vide zaokret. Zaokret bi značio promjenu političkog cilja. Ovdje vidimo nešto drugo: prilagođavanje sredstava. Politika koja je nekada bila preglasna da bi bila prihvatljiva danas je institucionalna. Sjedi na najvišim državnim funkcijama. Govori o Evropi. Govori o miru. Govori o jednakosti. Govori o tome da nikome neće oduzeti prava. I veoma vodi računa da više ne govori ono zbog čega bi se evropski partneri uznemirili. Zašto bi? Za hegemoniju nije neophodno ukinuti državu. Dovoljno je postepeno osvojiti pravo da joj određujete značenje.

Zato bih mnogo manje pažnje posvetila tome koliko je predsjednik Skupštine postao umjeren, a mnogo više tome šta se za vrijeme te njegove umjerenosti događa sa institucijama, kulturom sjećanja, antifašizmom, jezikom, crkvom, obrazovanjem i načinom na koji Crna Gora govori o sebi. Tu se mjeri promjena. Tu se broje rezultati. Ne u boji kravate i temperaturi govora. Na kraju predsjednik Skupštine kaže da prava srpskog naroda “nećemo osvajati tako što ćemo drugima oduzimati njihova”.

Ali niko ga nije ovlastio da nam dijeli prava. Niti da određuje koliko kome Crne Gore pripada.

Crna Gora nije porodična kuća poslije ostavinske rasprave pa da utvrđujemo čiji je sprat, čija konoba, a ko je komšija koji može svratiti. Ona bi morala biti država svojih građana.

Svih. Bez “naših”, njihovih, braće, rođaka i komšija. Zato ovo nije zaokret. Zaokret bi bio odustajanje od politike po kojoj se Crna Gora razumije kao dio šireg srpskog nacionalnog prostora i prihvatanje Crne Gore kao suverene građanske zajednice kojoj političko središte nije nigdje izvan nje. Sve ostalo može biti samo bolja dikcija.

A nacionalizam koji je naučio da pristojno govori nije zbog toga prestao biti nacionalizam.