O bolesti zavisnosti bez popovanja i osude, sa porukom da izlaz postoji

Crnogorska glumica Žana Gardašević Bulatović za “Informacije CG” govori o predstavi “Znam. Neću!” za koju potpisuje tekst i režiju, a koja će biti izvedena danas u sklopu “OFF selekcije” FIAT-a. Predstava kroz istinite priče govori o zavisnosti, prevenciji, stigmi i potrebi da se o onome što prećutkujemo konačno počne govoriti

Nakon višegodišnjeg istraživačkog procesa koji je sprovela Žana Gardašević Bulatović i nakon razgovora sa psiholozima, psihijatrima, psihoterapeutima, socijalnim radnicima, trenutnim i bivšim zavisnicima, apstinentima, ljudima koji su na tretmanima odvikavanja, ali i njihovim porodicama, kao i kroz brojnu literaturu i različite druge izvore, nastala je predstava “Znam. Neću!” koja će biti izvedena danas u vantakmičarskoj “OFF selekciji” Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT.

U sali Dodest Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 18 časova, komad će izvesti glumci Marija Maša Labudović i Stefan Vuković. Poznata crnogorska glumica ovoga puta je van scene, kao autorka multimedijalnog umjetničkog projekta koji se bavi temom bolesti zavisnosti, a o čemu više i sama govori u intervjuu za “Informacije CG”.

Kroz dramsku igru i istinite priče fokusira se na ljudske sudbine, lične izbore i prevenciju, ističe se u najavi FIAT-a. Gardašević Bulatović dodaje da nije željela da “popuje” ili osuđuje, već da ispriča snažnu priču od koje se ledi krv u žilama, ali koja istovremeno ostavlja vjeru da izlaz postoji.

“Projekat “Znam. Neću!” po svom sadržaju i suštini može spadati i u programe edukacije i prevencije. Ima sertifikat saglasnosti Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore i Zavoda za školstvo da je adekvatan za prikazivanje djeci 8. i 9. razreda osnovne škole i srednjoškolcima. Zbog toga se nadam da će naići na prepoznavanje i podršku institucija sistema i da će biti prilike da dođemo do što većeg broja mladih ljudi, koji inače spadaju u najranjiviju kategoriju kada su bolesti zavisnosti u pitanju”, rekla je umjetnica u intervjuu za “Informacije CG”.

O procesu istraživanja, nastanku i značaju predstave “Znam. Neću!”, ciljevima i željama koje ima po pitanju projekta, ali i o sopstvenom glumačkom, umjetničkom i pedagoškom pozivu, Žana Gardašević Bulatović govori za “Informacije CG”.

Predstava “Znam. Neću!” danas je na programu FIAT-a, festivala koji prostor daje različitim, često nekonvencionalnim umjetničkim pristupima. Imate li i sami neka očekivanja i kako gledate na festival?

Od 2001. godine intenzivno pratim i dio sam FIAT festivala. Dvije od tri najbolje predstave koje sam u životu pogledala, pogledala sam upravo na FIAT-u. Za mene, posebnu vrijednost festivalu daje njegovanje kulture poštovanja i sjećanja na one koji su ga stvarali i gradili, ali i na umjetnike koji su svojim radom dali doprinos njegovom postojanju i trajanju. Ono što se osporiti ne može jeste da je FIAT crnogorski teatarski prozor u svijet. Kao takav, ima posebno mjesto u mom biću, i lično i profesionalno. S tim u vezi, posebno zadovoljstvo mi predstavlja što se moj rad drugu godinu zaredom upisuje u program tako važnog i, u svjetskim teatarskim krugovima, respektabilnog festivala.

Šta je bio početni impuls za nastanak predstave “Znam. Neću!” i da li je prvo došla potreba da govorite o bolesti zavisnosti ili ste do inspiracije došli kroz konkretne ljudske sudbine?

Umjetnost glume ja odavno ne doživljavam samo kao tumačenje i igranje određenih likova. Gluma, za mene, ima mnogo širi potencijal od same umjetničke interpretacije i može biti alat u različitim procesima koji se tiču čovjeka. Moja potreba da istražujem taj potencijal i da glumu koristim i izvan njenih uobičajenih okvira prirodno me je dovela do autorskog rada. Na početku i na kraju svega uvijek je u fokusu čovjek, sve ono što ga gradi i ruši, njegova ranjivost, strahovi, nadanja…

Bavim se fenomenima koji obilježavaju vrijeme u kojem živimo, svjesna da se njihov odjek ne zadržava samo na pojedincu, već se širi na porodicu, društvo i zajednicu.

Rad na temi vršnjačkog nasilja, kojom se bavim i bavila sam se godinama unazad, doveo me je i do teme bolesti zavisnosti. Naposljetku, moja potreba proizlazi i iz osjećanja koje imam prema mjestu i zemlji gdje sam izabrala da stvaram i njegujem svoju porodicu, iz potrebe da tom mjestu i zajednici kojoj pripadam doprinesem kroz znanje, iskustvo i vještine koje sam stekla svojim profesionalnim opredjeljenjem.

Predstava nastaje iz istinitih priča. Kako ste došli do materijala, a zatim ga i birali tako da bude adekvatan za dramsku formu, ali da ostane vjeran Vašim idejama i samim pričama?

Tako je, predstava je umnogome dokumentaristička, u smislu da je nastala iz stvarnih događaja i iskustava. Proizašla je iz istraživačkog procesa koji sam vodila dugi niz mjeseci i godina, kroz razgovore sa psiholozima, psihijatrima, psihoterapeutima, socijalnim radnicima, samim zavisnicima, apstinentima, ljudima koji su na tretmanima odvikavanja, bivšim zavisnicima i njihovim porodicama, kao i kroz brojnu literaturu i različite druge izvore.

Sve su to bili koraci koji su me doveli do priče koja otvara, objašnjava, podstiče, opominje, ali i daje nadu. Nije bilo lako prenijeti na papir i oblikovati u dramsku formu sav onaj očaj, kajanje, ali i ogromnu snagu i vjeru koju su mi pružili i povjerili ljudi koji su na cjeloživotnoj samostraži. Najveći izazov mi je bio da kroz umjetničku formu ne “popujem” i ne osuđujem, već da ispričam snažnu priču, priču od koje će se, kao i meni tokom istraživanja, zalediti krv u žilama, ali koja će istovremeno ostaviti vjeru da izlaz postoji.

Kada se umjetnost bavi tako osjetljivom temom, uvijek postoji opasnost od pojednostavljivanja da se zavisnost predstavi kao pitanje dobrog ili lošeg izbora. Nekada nije ni stvar izbora… Šta biste željeli da publika dobije ili osjeti nakon predstave i kako da razumije put i pitanja zavisnosti?

Voljela bih da publika izađe iz pozorišta sa odlukama, sa više zapitanosti o sebi i svom okruženju, ali i sa manje osude prema onima koji su u nekom obliku zavisničkog odnosa. Jer, zavisnost se često rađa iz pokušaja da se preživi ono što se unutar čovjeka događa.

Duboko vjerujem da umjetnost može da pokrene ono što ponekad ne mogu ni riječi, ni lekcije, ni upozorenja. E ako ova predstava uspije da otvori perspektivu za razumijevanje zašto se to događa, da probudi potrebu da se čuje ono što se prećutkuje ili o čemu se ćuti u okviru porodice, da otvori razgovor i ohrabri nekoga da potraži pomoć, ali i da pogleda u sebe, onda sam postigla efekat koji sam željela. Osjećaću da sam uspjela da budem provodnik između teme, umjetnosti i čovjeka kome je ta poruka namijenjena.

Naslov “Znam. Neću!” je svojevrsna izjava čvrste odluke, ali istovremeno otvara pitanje koliko je ta odluka zaista jednostavna kada se čovjek već nađe u krugu zavisnosti. Šta za Vas znači taj naslov i kome je zapravo upućen?

Naslov “Znam. Neću!” nastao je na samom kraju procesa. Spontano, ali nakon dugog i promišljenog traganja za rečenicom koja bi u sebi sažela ono što sam željela da ostane na umu svakome u trenutku kada se nađe pred takvim izborom i izazovom. Naslov u sebi nosi ono što nosi i svaka bolest zavisnosti, složenost i težinu, potrebu za stavom i odlučnošću, ali i krhkost odluke koja se često čini jednostavnom samo dok se ne mora donijeti.

Istovremeno, “Znam. Neću!” je afirmativna i upućena je svima. Može biti rečenica mlade osobe suočene sa izazovom, roditelja, prijatelja, ali i nekoga ko pokušava da izađe iz začaranog kruga zavisnosti.

U predstavi su u fokusu ljudske sudbine, lični izbori i borbe, ali naglašavate i prevenciju. Kako ste pronašli ravnotežu između umjetničkog govora o zavisnosti i potrebe da predstava ima i konkretnu preventivnu funkciju?

Primijenjeno pozorište i dramska pedagogija su sfere umjetnosti koje afirmišem i kojima pripadaju moji dosadašnji projekti. U obrazovnom sistemu i lekcije o bolestima zavisnosti jesu jedan vid prevencije. Međutim, ja duboko vjerujem da umjetnost i neposredna razmjena koja se događa između glumaca i publike mogu ostvariti dublji odnos prema temi od klasičnog predavanja. Kroz emociju i prepoznavanje, određeni sadržaj se ne uči već se usvaja. Prostor u kojem mladi čovjek može da prepozna sebe ili svog prijatelja, roditelj znak koji ranije nije vidio, a neko ko se već suočava sa zavisnošću da shvati da nije sam… Upravo u tome vidim preventivnu snagu umjetnosti – da podstakne, da se osjeti, prepozna, promisli i, možda, na vrijeme napravi drugačiji izbor.

Tema zavisnosti često se vezuje za stigmu, osudu i ćutanje i nekako je uvijek tabu… Kakva je situacija u našem društvu i sistemu i šta su najveći problemi po tom pitanju?

Mislim da je jedan od najvećih problema upravo ćutanje. O zavisnosti često počnemo da govorimo tek kada problem postane toliko veliki da više ne može da se sakrije. Čini mi se da se uglavnom sve svodi na statistiku, dok su programi prevencije i dalje prilično šturi. Projekat “Znam. Neću!” po svom sadržaju i suštini može spadati i u programe edukacije i prevencije. Ima sertifikat saglasnosti Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore i Zavoda za školstvo da je adekvatan za prikazivanje djeci 8. i 9. razreda osnovne škole i srednjoškolcima. Zbog toga se nadam da će naići na prepoznavanje i podršku institucija sistema i da će biti prilike da dođemo do što većeg broja mladih ljudi koji inače spadaju u najranjiviju kategoriju kada su bolesti zavisnosti u pitanju.

S obzirom na to da ste primarno glumica, koliko Vam je bio izazovan ovaj autorski projekat?

Svaka nova glumačka uloga za mene je uvijek jednako veliki izazov. Međutim, perspektiva autorke je umnogome drugačija. Bez obzira na sve nepoznanice i izazove koje autorski rad neminovno sa sobom nosi, od samog početka sam osjećala da znam kuda idem.

Autorski rad jeste zahtjevan, ali pruža privilegiju da bez kompromisa slijedite ono u šta duboko vjerujete i date mu kontekst koji osjećate da treba da ima.

U predstavi igraju Maša Labudović i Stefan Vuković. Jeste li razmišljali da i sami budete u postavi i kako ste prepoznali da je bolje da Vaše kolege preuzmu uloge?

Tema bolesti zavisnosti je vrlo delikatna i, s tim u vezi, nisam imala potrebu da budem dio glumačke postave. Bilo mi je neophodno da ono što sam proživjela kroz istraživanje, a potom i kroz pisanje, prenesem na nekog drugog i tako sebi ostavim prostor da, gledajući širu sliku, napravim upravo ono što želim. Nisam sigurna da bih, da sam bila “unutra”, mogla proizvod koji stvaram da pogledam sa strane na isti način.

Osim toga, vrlo svjesno i sa namjerom odlučila sam da Maša i Stefan prvi put tekst pročitaju na našoj prvoj zajedničkoj probi. Uzbuđenje premijere i svako drugo igranje ne mogu dostići i nadomjestiti te emocije koje su imali njih dvoje čitajući tekst, a onda i ja sa njima slušajući ih. Tada sam imala potvrdu da ono što sam zamislila mogu sa njima i da ostvarim. Na tome, kao i na senzibilitetu, odgovornosti, dubokom razumijevanju važnosti da ovakvi projekti prevazilaze nas same, sam im zahvalna.

Predstava je multimedijalna i, pored glumačke igre, koristite i muziku, koreografiju, video… Zašto Vam je bilo važno da priču ne ispričate samo kroz dramski tekst i glumu, već da uključite i druge medije, te kako oni doprinose jedinstvu komada?

Krajnje otvoreno, kada sam razmišljala i radila na projektu nisam se pitala zašto multimedijalnost. Ona je, danas bih rekla, došla prirodno iz potrebe da temu približim gledaocu iz različitih uglova. Zavisnost je složena i višeslojna i zato mi je, valjda, bilo neophodno da pronađem različite načine da joj priđem. Naposlijetku, kao i u životu, postoje teme, detalji koji se ne mogu iskazati samo riječima. Nekad ih bolje prenesu muzika, pokret, slika, tišina ili atmosfera. Zato su muzika, koreografija i video u predstavi ravnopravna sredstva koja zajedno stvaraju cjelinu i omogućavaju gledaocu da temu ne samo razumije, već i osjeti.