Pravni tim Ratka Mladića zatražio hitno oslobađanje iz humanitarnih razloga

Ratko Mladić, pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, progona, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, mogao bi se naći na slobodi ukoliko Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (IRMCT) udovolji nedavnom zahtjevu njegove odbrane. Pravni zastupnici ovog osuđenika za najteža ratna djela podnijeli su 30. aprila 2026. godine hitan nalog, apelujući na privremeno ili prijevremeno puštanje iz pritvora, pozivajući se na kritično zdravstveno stanje svog klijenta i "humanitarne razloge".

Urgentni podnesak je adresiran direktno predsjednici Mehanizma, sutkinji Grasijeli Gati Santani, a u njemu se argumentuje da je medicinska kondicija Ratka Mladića doživjela naglo i ireverzibilno pogoršanje, te da se on, kako tvrde, nalazi "u završnoj fazi života". Branioci preciziraju da je osuđenik nedavno pretrpio ozbiljan neurološki incident, koji je rezultirao potpunim gubitkom govora i značajnim poteškoćama pri gutanju, što je zahtijevalo hitnu hospitalizaciju. Od tog trenutka, prema navodima odbrane, njegovo se stanje progresivno srozavalo, čineći ga pretežno imobilisanim i vezanim za postelju ili invalidska kolica.

Detaljno se opisuje "napredno i nepovratno medicinsko propadanje" Ratka Mladića, uz navođenje širokog spektra dijagnoza. Među njima su srčane tegobe, oštećenje bubrega, dijabetes i kompleksne neurološke komplikacije koje upućuju na mogući moždani udar. Odbrana dalje ističe da je osuđenik izgubio sposobnost smislene komunikacije, čak i sa članovima svoje porodice i advokatima, što dodatno otežava adekvatno provođenje medicinske terapije. Ova situacija, kako tvrde, čini nastavak pritvora nehumanim.

Pravni tim Ratka Mladića u svom zahtjevu iznosi i ozbiljne prigovore na kvalitet medicinske njege unutar pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija u Hagu. Pozivajući se na izvještaje ljekara, branioci tvrde da u pritvorskoj jedinici ne postoje odgovarajući uslovi za kontinuirani monitoring njegovog stanja. Posebno se naglašava izostanak redovnog elektrokardiografskog nadzora, nepostojanje 24-časovnog praćenja vitalnih funkcija, kao i nedostatak drugih ključnih dijagnostičkih procedura. Navodi se i da zatvorska bolnica nije u stanju da obezbijedi nivo skrbi potreban za pacijenta u terminalnoj fazi bolesti, te da bi "hospicijska njega izvan zatvorskog sistema" bila primjerenija i humanija alternativa.

Argumentacija odbrane ide dalje, insistirajući da Ratko Mladić, zbog svog izuzetno lošeg zdravstvenog stanja, navodno ne predstavlja nikakvu opasnost od bjekstva. Pozivaju se na raniju sudsku praksu koja tešku bolest i potrebu za palijativnom njegom prepoznaje kao faktore koji eliminiraju potencijal za skrivanje ili dezerterstvo. Dodatno se ističe da bi njegov sin, koji posjeduje ovlašćenje za donošenje medicinskih odluka, mogao djelotvornije da se uključi u terapijski proces ukoliko bi osuđenik bio oslobođen. U zaključku podneska, odbrana argumentuje da bi nastavak pritvora u ovakvim okolnostima predstavljao "nehumano i ponižavajuće postupanje", te zahtijeva da se Mladiću omogući liječenje izvan zatvorskog sistema, uz očuvanje određenih sigurnosnih mjera, kako bi mu se omogućio "dostojanstven kraj života u krugu porodice i uz adekvatnu medicinsku njegu".

Zahtjevi za prijevremeno ili privremeno puštanje osoba osuđenih za najteže ratne zločine razmatraju se izuzetno restriktivno u praksi međunarodnih sudova. Iako međunarodno pravo predviđa mogućnost humanitarnog oslobađanja u slučajevima terminalne bolesti, ispunjenje ovog konkretnog zahtjeva zasigurno bi izazvalo snažno ogorčenje javnosti i udruženja žrtava. Oni dosljedno podsjećaju da težina počinjenih krivičnih djela i neizmjerna patnja žrtava moraju ostati ključni faktori pri donošenju ovakvih odluka. O konačnoj molbi pravnog tima Ratka Mladića odlučiće predsjednica Mehanizma u narednom periodu.