Odisej

Magija helenskog narativa je u tome što uspijeva da zahvati nevjerovatno kompleksne slojeve čovjeka i njegovog odnosa prema svijetu

Jedno titogradsko gimnazijsko sjećanje. Godina je 1981, prvi razred, gospodstvena profesorica Nada Stijović Stojković dala je pismeni zadatak, tema: Lik koji mi služi za uzor (ili nešto slično). Još je djelovala gravitacija Titove smrti, pa su gotovo svi dječaci i pokoja djevojčica pisali o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”. Ostatak djevojčica pisao je o majci. Jedan Mitar je pisao o fudbaleru Moci Vukotiću, kapitenu Partizana, a ja o – Odiseju. Nada nije ni znala ko je Moca Vukotić, a mene je dodatno ispitala – zašto Odisej, nije li to neobičan izbor? Ipak, samo smo nas dvojica, uz jedan rad o majci, dobili najbolje ocjene. Tito kod gospođe profesorice, građanke do srži, nije garantovao ništa.

Danas je reklamna kampanja za jedan film – totalna ofanziva na medije i društvene mreže – najednom, svi pričaju samo o najavljenom filmu. Sve više novca je potrebno za filmski spektakl, pa se očito ne štedi ni u reklamnim kampanjama, pokazuje to i aktuelni slučaj Nolanove “Odiseje”. Reklamne kampanje za partizanske filmove moga djetinjstva u odnosu na današnje običaje, liče na oglašavanje na zidnim novinama ili u školskom biltenu. Pa ipak, gledanost je bila nevjerovatna.

Na svakom koraku je vidljivo da je današnje vrijeme doba velike površnosti – pa su takvi i filmovi. Opet, priroda površnosti je takva da joj posebno teško padaju – grči mitološki narativi i sam Homer.

Kada je Volfgang Peterson, inače ozbiljan reditelj, snimio “Ilijadu” bio sam zapanjen u kojoj mjeri je – priča pojednostavljena. Povremeno – do neprepoznatljivosti. (Pretjerano pojednostavljivanje na nekom nivou uvijek krivotvori.)

Legendarni kritičar Rodžer Ibert tada je napisao – ako Homer ima potomke treba da tuže producente filma.

Svi scenaristički pokušaji da se helenska naracija zarobi u holivudsku matricu/logiku bili su nakaradni, na rubu (književnog) zločina.

Naime, magija helenskog narativa je u tome što uspijeva da zahvati nevjerovatno kompleksne slojeve čovjeka i njegovog odnosa prema svijetu. Protivrječna osjećanja, ali, prije svega neukrotive puteve sudbine, onoga što čovjeka katkad čini tek igračkom u rukama olimpskih bogova.

Izvjesno da današnji gledalac, onaj na koga računa Holivud, nije u stanju da se nosi sa tom vrstom komplikovanja, i, vjerovatno bi brzo odustao. Zato dobijamo nakazno krpljenje najveličanstvenijeg narativnog tkanja što ga je čovjek ikada načinio. Pogledajte, do danas, u svim vremenima i stilskim formacijama pisci su imali potrebu (obavezu?) da se ogledaju sa helenskim nasljeđem.

Stoga je i logično da se Holivud nije proslavio sa obradom helenskih priča. Nolanov film neće preokrenuti takav trend, nažalost.

Kao i vizuelno i narativno najzanimljiviji pokušaj da se dočara taj svijet pamtim Kakojanisovu “Ifigeniju” iz 1977. Preporučujem taj film vašoj pažnji.

Ipak, nije loše što se, makar zahvaljujući jednom preskupom filmu, kralj Itake ponovo našao među nama… Da podsjeti što sve čovjek može, kad ima pameti i volje.

Kada bi cijelu kulturu Zapada trebalo svesti samo na nekoliko imena književnih likova, Odisej bi se sigurno tu našao. Uz rame sa Hamletom, Faustom, Edipom, Robinsonom…

Tako da nije nevažna slika kakvu jedna epoha ima o njemu: to je uvijek pravi odraz u ogledalu.

Magija Odisejeva, od Homera do Kavafija i Džojsa: osuđen na lutanje, da cio svijet vidi prije doma, ratnik bez želje da to bude…

Utisak je da smo dobili još jedan film tipičan za filmove zrelog Nolana (nakon “Mementa”): nekoliko mjeseci o njemu će se pričati kao da je snimio “Vrtoglavicu” ili “Dvadeseti vijek”, a nakon pola godine ili godinu biće zaboravljen, pohranjen u golemom Arhivu površnosti, toj ključnoj biblioteci našega vremena.