Oprezno sa olujama…

Kad se u ime Crne Gore kaže da je "Oluja za veliki broj Srba simbol stradanja, progona i gubitka domova", onda se mora reći i da su četiri godine rata koji je toj akciji prethodio simbol stradanja, progona i gubitka domova za sve Hrvate…

Žali bože, a baš je lijepo izgledala ona bajka na crnogorskoj parlamentarnoj sceni uoči odlaska države na godišnji odmor…

Poslanici udarnički štancuju zakone, za desetak dana prekoračuju polugodišnju normu, u funkciji samo zeleni tasteri, a bratstvo i jedinstvo predstavnika svih naroda funkcioniše kao u doba druga Tita…

A onda je objavljena vijest da će otpravnik poslova u Ambasadi Crne Gore u Hrvatskoj prisustvovati obilježavanju hrvatskog državnog praznika…

I crnogorska vlast se očas posla vratila na fabrička podešavanja rogova u vreći…

Premijer se nije oglašavao, ali podrazumijeva se da Vlada stoji iza odluke Ministarstva vanjskih poslova…

Predsjednik Skupštine jeste ali ne saopštenjem za medije nego diskretno, na jednoj društvenoj mreži…

– Taj dan radosti za neke je dan velike žalosti, za čitav srpski narod jer je dvjesta pedeset hiljada naših sunarodnika protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta – napisao je Andrija Mandić…

I već na treće jutro (od) parlamentarne idile zaboravio na vlastitu transformaciju u evropskog političara širokih shvatanja…

Da nije, javno bi se prisjetio i onih pola miliona Hrvata i ostalih koji su, takođe sa svojih vjekovnih ognjišta, još početkom devedesetih protjerani nakon što su srpske snage zauzele trećinu teritorije Republike Hrvatske…

I ni slučajno ne bi zaboravio da pomene i onih trideset i kusur hiljada iz dubrovačke regije, koje su sa ognjišta – uz pomoć JNA – protjerale oružane snage države Crne Gore čijim parlamentom predsjedava…

Nije se prisjetio i nije pomenuo, ali jeste podsjetio da mu je zabranjen ulazak u Hrvatsku…

Sa kojeg razloga evo ne znam, ali prateći njegove transformacije ne bi me začudilo da se, u slučaju brisanja onog persona non grata, u Kninu pojavi već narednog 5. avgusta…

Da je pismeni zadatak na istu temu Predsjednik države prepisivao od predsjednika Skupštine ne mogu da kažem, ali mogu da podsjetim na neprikladnu istovjetnost u bar jednoj rečenici…

– Za mnoge u Hrvatskoj "Oluja" predstavlja simbol pobjede u ratu. Istovremeno, za veliki broj Srba ona je simbol stradanja, progona i gubitka domova – tako piše na početku saopštenja šefa države…

Ne bilo koje nego Crne Gore, čiji Predsjednik nijednu priču o devedesetim ne smije da počinje s kraja…

A "Oluja" se dogodila na kraju i – uprkos počinjenim zločinima – ne predstavlja "simbol pobjede u ratu" za neke neodređene "mnoge" nego za Republiku Hrvatsku…

A Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima kaže da je 5. avgust dvoimeni državni praznik – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja…

Najmanje što toj državi duguje ova naša jeste da, makar i samo protokolarno, poštuje ime tog praznika…

Crna Gora Hrvatskoj duguje mnogo više, ali ne zbog dodvoravanja uoči finala evropskih integracija najavljenog za dvije godine, nego zato što je prije tri i po decenije okupirala dio njene teritorije i počinila ratne zločine za koje nikad nije odgovarala…

I to je takođe, ali ne samo o praznicima, simbol stradanja, progona i gubitka domova za građane širom Hrvatske, a naročito Dubrovnika i šire okoline…

U prvom okupatorskom ratu Crne Gore učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, policajaca i dobrovoljaca…

U tom, zaista ničim izazvanom, napadu na susjednu Hrvatsku poginule su stotine civila i branitelja, a i jednih i drugih ranjeno je više od hiljadu i po…

Prognano je i izbjeglo više od trideset tri hiljade mještana, a u logore odvedeno više od četiri stotine…

Tokom agresije, poginulo je i 166 građana Crne Gore, pripadnika vojnih, policijskih i dobrovoljačkih (paravojnih) formacija.

Desetak srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika razoreno je, više od dvije hiljade kuća u okolini spaljeno…

Što je sve opljačkano i koliko će to koštati Crnu Goru znaće se prije kraja mandata Jakova Milatovića…

Da "odgovorna državna politika građanske i evropske Crne Gore podrazumijeva odmjerenost i poštovanje prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije, bez selektivnog pristupa"…

Sa tog razloga, najmanje što odgovoran Predsjednik mora da uradi jeste da bude oprezan prilikom izjašnjavanja o unutrašnjim poslovima susjedne države, u koje spada i ovaj praznik…

I kad kaže da je "Oluja za veliki broj Srba simbol stradanja, progona i gubitka domova" onda je dužan da saopšti što simbolizuju četiri godine rata koji je toj akciji prethodio…

I da podsjeti na stradanja, progone i gubitke Hrvata – oko 14.000 poginulih civila i vojnika, 37.000 ranjenih i 1.800 nestalih…

I Balvan revoluciju od 17. avgusta 1990, tokom koje su srpski pobunjenici balvanima prepriječili saobraćajnice prema Kninu, Zadru i Šibeniku, čime su Hrvatsku podijelili napola…

Da je pobunu, uz političare, predvodila i lokalna milicija gledali smo na TV ekranima, a time se hvalio i njen tadašnji načelnik Milan Martić…

Da su iza svega stajale tada već takozvana Jugoslovenska narodna armija i njena stvarna politička komanda, potvrdila je i Narodna skupština Srbije kad je 1992. donijela Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju…

Tim zakonom se svim pripadnicima JNA na krajinskom dijelu hrvatske teritorije "vrijeme provedeno u oružanim snagama Jugoslavije nakon 17. avgusta 1990. tretira kao beneficirani radni staž"…

Zašto, ako – kao što su generali tada tvrdili – vojska nije učestvovala u srpskoj pobuni…

Nije valjda da je benecificirani staž bio namijenjen hrvatskim braniteljima…

Nastavak priče o početku rata u Hrvatskoj ispričao je učesnik i svjedok Milan Babić još prije dvije decenije…

On, nažalost, odavno nije među živima ali transkripti pretresa u Haškom tribunalu, na sreću, jesu:

"Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi.

Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani.

Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.

Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.

Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao."

Milan Babić bio je najprije predsjednik Skupštine opštine Knin, potom predsjednik vlade krajiške "srpske autonomne oblasti", pa predsjednik "republike srpska krajina"…

I zato je, kao učesnik zločinačkog poduhvata, pouzdan svjedok…

A svjedočio je još i "kako je Slobodan Milošević imao plan za stvaranje velike Srbije"…

I da su "čelnici SDB-a Srbije rukovodili akcijama i kontrolisali događaje u Krajini"…

I da je "od Miloševića dobijao naloge za imenovanja starješina kninske teritorijalne odbrane"…

I da je "Srbija finansirala republiku srpsku krajinu, a na vrhu lanca komandovanja iza Miloševića bili Jovica Stanišić i Milan Martić"…

I još mnogo toga što bi ne samo Predsjednik nego i svi ostali "oslobodioci" Crne Gore trebalo da pročitaju…

Mislim na one mlađe, stariji odavno znaju sve samo im ne odgovara puna istina o devedesetim ni u Crnoj Gori, ni u regionu…