Palijativna njega je pravo, a ne privilegija

Potrebe za palijativnim zbrinjavanjem pacijenata u Crnoj Gori ogromne, a zdravstveni sistem šalje nam jasnu poruku da to nije prioritet

”Palijativna njega ne znači odustajanje. Ona znači preusmjeravanje fokusa na kvalitet života koji preostaje! (Nepoznati autor)

Palijativno zbrinjavanje je pristup kojim se poboljšava kvalitet života pacijenata suočenih sa neizlječivom bolešću, kao i njihovih porodica, kroz prevenciju i olakšavanje patnji putem ranog otkrivanja i nepogrešivog liječenja boli i drugih problema – fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih (Svjetska zdravstvena organizacija).

Nedostatak palijativne njege za starije, i ne samo starije, stanovnike predstavlja ogroman društveni, zdravstveni i humanitarni problem, ne samo u Crnoj Gori. Broj hroničnih, neizlječivih pacijenata, onkoloških i drugih, koji posljednje dane i mjesece, rijetki čak i godine, života provode u teškim bolovima, bez odgovarajuće medicinske, psihološke i sistemske podrške, u stalnom je porastu. Ovaj problem direktno pogađa ne samo bolesnike nego i njihove porodice.

Pored zdravstvenih ustanova, koje su, prevashodno, nadležne za zbrinjavanje palijativnih pacijenata, potrebno je uključiti sve segmente društva koji mogu dati doprinos pružanju palijativne njege. Dok se u svijetu trude da što više unaprijede palijativno zbrinjavanje, u čemu prednjače Velika Britanija, Austrija, Njemačka, Holandija, Norveška i druge zemlje, u Crnoj Gori ono i dalje ostaje vladina “informacija” na papiru. Najteži pacijenti, oni kojima medicina više ne može ponuditi izlječenje, ali može olakšanje, najčešće su prepušteni porodici, koja nije u stanju da im pruži svu njegu, poput ublažavanja bolova i sl. Česti su primjeri gdje bolesni, i sami nesrećni, brinu o bolesnima, neobučeni i bez podrške društva i nadležnih institucija. Ili, jednostavno, nema ko da o njima brine, zbog samačkog života, ili, nerijetko, zbog nesloge u porodici.

U martu 2022. godine, Vlada Crne Gore je usvojila Informaciju o osnivanju palijativne njege u zdravstvenom sistemu, čiji je cilj produžena bolnička njega, rehabilitacija i palijativno zbrinjavanje oboljelih u terminalnoj fazi bolesti, kojima bi se poboljšao kvalitet života, njima i njihovim porodicama, sve do smrti oboljelog. Tadašnjim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti bilo je propisano da zdravstvena zaštita, koja se obavlja na primarnom nivou, obuhvata i palijativnu njegu pacijenata, putem terenskih multidisciplinarnih timova (doktori medicine, psiholozi, fizijatri, medicinske sestre/tehničari, itd.). Zdravstvene ustanove koje pružaju bolničku zdravstvenu zaštitu, mogu da organizuju i dugotrajnu – produženu bolničku njegu, rehabilitaciju i palijativno zbrinjavanje oboljelih u terminalnoj fazi bolesti. “Po ovom pitanju do sada nije urađeno ništa”, konstatovali su iz Vlade, pa je tadašnje Ministarstvo zdravlja planiralo formiranje Savjeta za implementaciju i praćenje palijativne njege u Crnoj Gori.

Dok se u svijetu (osobito u Evropi) palijativna njega razvija i usavršava u skladu sa procesima starenja stanovništva i napredovanjem ne samo malignih bolesti, u Crnoj Gri niko ne obraća pažnju na te porazne činjenice. Prema Monstatovoj procjeni, u Crnoj Gori broj stanovnika starijih od 65 godina, sredinom 2025. godine, iznosio je 108.493, a krajem 2025. godine oko 110.000.

Naš zdravstveni sistem se, očigledno, oslobodio brige o palijativnim pacijentima, u koje ne spadaju samo stariji ljudi, za razliku od nekog ranijeg vremena, kada su mnogi pacijenti svoje posljednje dane života proveli u SP “Brezovik” Nikšić, opštim bolnicama i KCCG, dok su centri za socijalni rad svoje štićenike upućivali u Dom za stare “Grabovac” u Risnu. Danas fali odgovarajućih specijalizovanih ustanova i medicinskog kadra, još uvijek nemamo specijalizaciju za oblast palijativne njege, nemamo edukovanih medicinskih sestara i tehničara, nemamo njegovateljica… jednostavno, naše društvo i zdravstveni sistem nemaju volje niti znanja da se posvete ovom gorućem problemu. Čak su ugasili i službe kućnog liječenja pri domovima zdravlja, među čijim pacijentima je bilo mnogo teško oboljelih. O značaju tih službi govori primjer iz Nikšića iz 1997. godine, kada je Služba kućnog liječenja sa palijativnom patronažom, predvođena načelnicom dr Ljiljanom Adžić, dobila nagradu “18. septembar”, na predlog pacijenata i njihovih porodica.

Očigledno je da se naši nadležni, sa Vladom i Ministarstvom zdravlja na čelu, oslanjaju na domove za stare, sa ukupnim kapacitetom od 1.038 kreveta, jer Dom za stare u Plavu (sa 62 kreveta) još nije otvoren. Šta reći – 1.100 kreveta na 110.000 stanovnika starijih od 65 godina?! Tužno i nehumano! Još tužnija je istina da svi palijativni pacijenti nijesu starije osobe i nije im mjesto u domovima za stare! Tačno je da se te ustanove, sa manjkom medicinskog i drugog kadra, trude da opsluže i odjeljenja palijativne njege u svom sastavu, ali domovi za stare ne mogu preuzeti ulogu javnog zdravstveog sistema, u čijem sastavu ne rade!

U Izvještaju za 2025. godinu, na dan 1. 12. 2025. godine, za Dom starih Nikšić, stoje sljedeći podaci: ukupno 138 korisnika, od kojih na Odjeljenju za gerijatriju 62, palijativnu njegu 35, demenciju 6 i Odjeljenju za psihogerijatriju 35. Valjda je, od dana prijema prvih korisnika (nije preciziran period) – preminulo 59 korisnika.

U Domu za stare u Podgorici, na kraju 2025. godine, bilo je 250 korisnika, od kojih: na gerijatriji 120, demenciji 20, palijativnoj njezi 108. Pošto psihogerijatriju ne mogu formirati, zbog nedostatka kadrova, dva korisnika su smještena na Odjeljenju palijativne njege. Na čekanju za prijem u ovaj Dom bilo je 279 potencijalnih korisnika, od kojih 107 za palijativnu njegu.

Naprijed navedene brojke nam govore da su potrebe za palijativnim zbrinjavanjem pacijenata u Crnoj Gori ogromne, dok nam zdravstveni sistem šalje jasnu poruku da briga o najtežim pacijentima nije prioritet. “Palijativno zbrinjavanje nije pitanje statistike ni ekonomije, to je pitanje humanosti i dostojanstva. Zemlja koja ne zna kako da se pobrine za svoje najteže bolesne članove, pokazuje da još nije naučila osnovnu lekciju društvene solidarnosti…” (etoportal.me.)