Papović: Mandićevo srpstvo nema ništa zajedničko sa srpstvom kralja Nikole

"Ništa se, za sada, nije promijenilo u anticrnogorskoj ideologiji i strategiji Andrije Mandića i malo je vjerovatno da će biti promjene", kazao je istoričar Dragutin Papović

Srpstvo predsjednika Skupštine Andrije Mandića i kralja Nikole nemaju ništa zajedničko, jer ono što je za kralja Nikolu bilo nasilje, okupacija i izdaja Crne Gore, za Mandića je temelj srpstva u Crnoj Gori, ocijenio je istoričar Dragutin Papović.

Smatra da je suština sukoba između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Mandića u tome što Mandić nije poslušao Vučićevo naređenje da istovremeno s Demokratskom narodnom partijom Milana Kneževića napusti Vladu Milojka Spajića kako bi, ako ne zaustavio, makar usporio pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji.

"Ništa se, za sada, nije promijenilo u anticrnogorskoj ideologiji i strategiji Andrije Mandića i malo je vjerovatno da će biti promjene", napisao je Papović u autorskom tekstu koji je medijima dostavila Demokratska partija socijalista.

"Malobrojni novosrpski partijski skup na Fundini, posvećen 150. godišnjici čuvene crnogorske bitke, najviše interesovanja je izazvao zbog političkih poruka protivustavnog predsjednika Supštine Crne Gore Andrije Mandića. Prva poruka se odnosi na političko-crkveni raskol u 'Srpskome svetu'. Mandić je u teškoj zavadi sa svojim i predsjednikom svih Srba Aleksandrom Vučićem, patrijarhom Porfirijem i njihovim najvjernijim sljedbenikom u Crnoj Gori Milanom Kneževićem. Eparhija budimljansko-nikšićka i njen arhijerej Metodije su uz osovinu Vučić-Knežević i zbog toga su dobili počasno zvanje Mitropolije, dok je Mitropolija crnogorsko-primorska uz Mandića, a protiv Vučića i zbog toga je kažnjena gubitkom, zasad samo, počasnih prava, a u najavi je njeno teritorijalno komadanje. Ovaj sukob nije ideološke ni strateške, već taktičke i lične prirode. Obje zavađene srpske grupacije baštine i sprovode bjelaško-četničku ideologiju, s tim što kod osovine Vučić-Knežević-Metodije postoje primjese staljinizma (putinizma), dok se osovina Mandić-Joanikije sve više oslanja na 'truli Zapad' i izraelski lobi", napisao je Papović.

"Suština sukoba je u tome što Mandić nije poslušao naređenje Vučića da istovremeno s Kneževićem napusti Vladu Milojka Spajića kako bi, ako ne zaustavio, makar usporio pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Mandić je pravilno razumio da je učlanjenje u EU glavno političko pitanje u Crnoj Gori i da je to uslov njegovog opstanka na vlasti. Vlast mu obezbjeđuje kontrolu u mnogim djelovima državne i lokalne uprave i javnim preduzećima (najprije u EPCG) na osnovu koje sprovodi partijska zapošljavanja i čuva rejting partije. Mandić nije odustao od glavnog političko-ideološkog cilja, a to je podrivanje i uništenje nezavisne države Crne Gore i crnogorske nacije, već smatra da se tom cilju treba posvetiti nakon što Crna Gora postane članica EU. Tada će unutrašnja politika Crne Gore biti značajno manje ili nimalo pod kontrolom Brisela, što će Mandiću omogućiti da, s liderima drugih zainteresovanih nacionalnih partija, postavi pitanje ustavnih promjena i reorganizacije Crne Gore po etno(kon)federalnom konceptu. Do tada odlaže i predloge o promjeni državnih simbola, statusu srpskog jezika i povlačenju priznanja Kosova. Zbog toga je spreman da trpi različite neprijatnosti, od pojavljivanja na proslavi Dana nezavisnosti do odobravanja slanja predstavnika Crne Gore na proslavu operacije 'Oluja'. Iz Mandićeve vizure, to su neophodne i sitne kameleonske žrtve da bi ostao na vlasti i realizovao glavni političko-ideološki cilj. Zna da mu samo pozicije u vlasti i unosna mjesta u državnoj upravi i javnim preduzećima daju šansu da ostvari taj cilj", dodaje se u tekstu.

Vučić smatra, kako je kazao Papović, da je ta pitanja trebalo ranije otvoriti i da se ne smije dozvoliti učlanjenje Crne Gore u EU prije nego što se redefinišu njena državnost i identitet.

"Učlanjenje Crne Gore u EU prije Srbije bilo bi za Vučića, iznad svega, težak poraz u unutrašnjoj politici Srbije. Tu je suština svađe između Vučića i Mandića. Zbog toga Vučić vodi politički rat protiv Mandića, a zbog istog razloga Vučićev režim i vrh Crkve Srbije vode specijalnu operaciju protiv svoje Mitropolije crnogorsko-primorske i Joanikija kojima je od Vučića draži srpski integralista Milo Lompar. Režimski mediji u Beogradu i njihove ispostave u Crnoj Gori žestoko napadaju Mandića i optužuju ga da je srpski izdajnik, dok istovremeno Milana Kneževića ističu kao dosljednog Srbina. To je voždovska strana ovog sukoba, koji nije izmišljen ni namješten, već stvaran. Prošlo je vrijeme kada je Mandić od Aleksandra Vulina dobio sablju i Vojnu spomen-medalju za doprinos sistemu odbrane Srbije. Prošlo je vrijeme kada je Mandić, u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, slavio izbornu pobjedu Aleksandra Vučića i SNS-a na izborima u Beogradu u decembru 2023. i kada je na Vučićevo naređenje munjevito i sa strahopoštovanjem ugasio mobilni telefon. Sada Vučić kaže da s Mandićem nema o čemu da priča. Poslije dugotrajne bratske torture kod Mandića je proradilo samopoštovanje. Vučiću je odgovorio „da niko nema pravo da nama u Crnoj Gori izdaje uvjerenje o nacionalnoj ispravnosti, koliko god bio moćan i snažan“ i da se srpski „kulturni i istorijski identitet ne može omeđiti usko-političkim granicama“, pa je drsko poručio Vučiću: 'Odluke o Crnoj Gori donosiće se ovdje, kao što su se uvijek donosile.' Uz to, naglasio je da 'niko nema monopol na srpsko nasljeđe' i da 'srpstvo u Crnoj Gori nije uvezeno sa strane, nego je ovdje raslo vjekovima'," navodi Papović.

Kaže da su mnogi te Mandićeve riječi protumačili kao "pokazatelj suverenog Srbina iz suverene Crne Gore koji je odan tradicionalnom srpskom identitetu iz Crne Gore", ali da je to tumačenje pogrešno.

"Prije svega srpstvo Andrije Mandića i srpstvo dinastije Petrović-Njegoš, a posebno kralja Nikole, izuzev u nazivu, nemaju ništa zajedničko. Srpstvo kralja Nikole je u suštini bilo političko-propagandno, a u konkretnim državnim odlukama gotovo da nije ni postojalo. Tokom 58 godina vladavine kralj Nikola je samo jednom posjetio Srbiju, 1896. godine, što je bio prvi susret vladara dvije države. Zbog uglavnom loših državnih odnosa Srbija i Crna Gora su zvanične diplomatske odnose uspostavile tek 1897., ili skoro 20 godina nakon Berlinskog kongresa i Srbija je bila posljednja država s kojom je Crna Gora uspostavila diplomatske odnose u XIX vijeku. Kada se uklone propagandne parole i pjesme o carskoj kruni Nemanjića, Prizrenu i osveti Kosova, kod kralja Nikole ne ostane mnogo srpstva. Rezultati konkretne politike pokazuju da je on bio posvećen isključivo crnogorstvu. Ni sebe, ni svoju dinastiju, ni Crnu Goru nikada nije podredio državnim, nacionalnim i crkvenim interesima Srbije, izuzev 1866. kada se u tajnom ugovoru sa Srbijom, na pritisak Rusije, podredio knezu Mihailu Obrenoviću. No, taj ugovor diktiran iz Srbije, nikada nije realizovan", podsjeća Papović.

Ističe da se identitet države i naroda uglavnom definišu najvišim pravnim aktom – Ustavom.

"U Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. nema ni riječi o srpstvu države i naroda. U Ustavu se srpstvo pominje samo jednom i to u članu 45 kojim je propisano da je jedan od virlinih poslanika u Skupštini arcibiskup barski i Primas srpski. Glavne identitetske odrednice u ovom Ustavu su Crna Gora i crnogorski državljani, a u članu 40 se navodi da je Crnogorska crkva autokefalna. Jedini konkretni i autentični crnogorski pokušaj ujedinjenja sa Srbijom desio se u februaru 1914. godine u Skupštini kada je poslanik Sekula Drljević predložio sklapanje carinske, vojne i diplomatske unije Crne Gore i Srbije. Kralj Nikola i crnogorska Vlada su odbili ovaj predlog, a stav kralja Nikole je ubjedljivo prihvatila i skupštinska većina, pa je protiv predloga Sekule Drljevića glasalo čak 68 od ukupno 74 crnogorska poslanika. Toliko im je bilo stalo do ujedinjenja srpstva".

Papović je kazao da postoji još nekoliko temeljnih razlika između "srpstva kralja Nikole i Andrije Mandića".

"Kralj Nikola je bio pripadnik autokefalne Crnogorske crkve, a Mandić je, ne samo vjernik, nego i sluga Crkve Srbije. Kada se postavilo pitanje ujedinjenja 1918. godine kralj Nikola je bio protiv toga. Borio se za očuvanje nezavisne Crne Gore i bio je spreman samo na to da Crna Gora bude dio konfederalne Jugoslavije u kojoj će Crna Gora sačuvati svoju državnost, dinastiju i crkvu. Kralj Nikola to nije tretirao kao dinastičko pitanje i odbio je korumptivne punude srpske Vlade da proda prijesto Crne Gore. Kralj Nikola je u Božićnoj proklamaciji 1918. osudio odluke tzv. Podgoričke skupštine i naveo da je to 'nasilje, kako ne pamiti istorija civilizovanih naroda', a Andrija Mandić to nasilje slavi. Kada je u Crnoj Gori podignut Božićni ustanak protiv srpske okupacije kralj Nikola je poručio: 'Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će biti…Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore'. Očigledno je koliko je Mandić daleko od ovakvog srpstva kralja Nikole. U pismu američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu iz aprila 1919. kralj Nikola je izjavio da je 'srpska okupaciona vojska' izvršila 'invaziju na moju zemlju' i da su uz pomoć 'jednog malog broja otpadnika Crne Gore na platnom spisku srbijanske vlade… Srbi mogli lakše nastaviti sa uništavanjem naših državnih institucija i gušenjem nezavisnosti Crne Gor'. Kakav je bio Srbin kralj Nikola ako je tzv. Podgoričku skupštinu nazvao nasiljem, ako je za srpsku vojsku naveo da je okupaciona i ako je izjavio da su Srbi uništili državne institucije i nezavisnost Crne Gore", dodaje Papović.

Ono što je za kralja Nikolu bilo nasilje, okupacija i izdaja Crne Gore, kako je kazao istoričar, za Andriju Mandića je temelj srpstva u Crnoj Gori.

"Zato Mandićevo srpstvo nema ništa zajedničko sa srpstvom kralja Nikole. Kada se ima u vidu politika kralja Nikole od 1918. može se zaključiti da se on svog srpstva odrekao i da je ono od tada arhivirano i dio istorije Crne Gore. Taj dio istorije se ne može zaboraviti, ali mu se ne smije robovati. Neće Crnogorci robovati srpstvu kralja Nikole koje je on odbacio. Za Crnogorce je to važna lekcija jer služi kao nauk i podsjetnik šta se desilo kada su mnogi Crnogorci svoju državu i identitet podredili 'braći'. Gotovo cijeli crnogorski XX vijek, odnosno sve do 2006. godine protekao je u nastojanju da se obnovi crnogorska državnost i nezavisnost i da se emancipuje crnogorska nacija. Ta borba je i danas aktuelna, naročito za autokefalnu Crnogorsku crkvu koja je protivkanonski ukinuta 1918. Danas su uzaludna i gotovo smiješna nastojanja da se Crnogorci hipnotišu i zastraše srpstvom dinastije Petrović-Njegoš. Crnogorci odavno nijesu taoci tog dijela prošlosti."

Papović navodi i da je u Crnoj Gori postojalo autentično srpstvo, ali da je Mandićevo srpstvo, ipak, "uvozno i novijeg datuma."

"Ono je nastalo na dvije ideološke postavke. Prva je bjelaška, a druga četnička. Ni jedna nije formirana u Crnoj Gori, iako su obje u Crnoj Gori imale pristalice. Bjelaška ideologija je osmišljena u kabinetu Nikole Pašića na osnovu 'Načertanija' Ilije Garašanina, dok je četničku ideologiju osmislio banjalučki advokat Stevan Moljević, a četnički pokret se iz Srbije proširio u Crnu Goru. Danas je bjelaško-četnička ideologija u osnovi svake srpske ili prosrpske partije u Crnoj Gori. To je glavna ideološka odlika današnjeg srpstva u Crnoj Gori koje nema skoro ništa zajedničko sa srpstvom dinastije Petrović-Njegoš."

Kaže da ni Mandićeva "unutarsrpska svađa sa vlastima u Beogradu" nije ništa novo.

"Mnogi njegovi ideološki uzori, osnivači bjelaškog pokreta, ubrzo su se nakon 1918. godine razočarali arogantnim i šovinističkim odnosom beogradskih režima prema njima i Crnoj Gori. Zato su neki istaknuti bjelaši, kao Savo Fatić, promijenili stranu i 1945. bili u vrhu Narodnooslobodilačkog (partizanskog) pokreta koji je obnovio državnost Crne Gore i doprinio emancipaciji crnogorske nacije. I Mandićev vojvodski predak, Pavle Đuršić, se zbog taktičkih razlika posvađao s Dražom Mihailovićem, tako da ga je Draža proglasio za izdajnika, iako u ideološkom i nacionalnom smislu između njih nije bilo razlike. Može Mandić lako da se sjeti i novijeg primjera. Bio je funkcioner Narodne stranke kada je njen predsjednik bio prof. dr Novak Kilibarda. Parola Narodne stranke, koja je namjerila da obnovi srpstvo kralja Nikole, bila je: Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad! Kada je postalo očigledno da je to neostvarivo, Kilibarda je prešao u crnogorske suvereniste, a Narodna stranka pod Srbiju, a potom u nestanak. Mandić se tada izdvojio iz Narodne stranke i Kilibardu zbog sukoba sa Miloševićevim režimom proglasio za izdajnika", piše Papović.

Danas je Vučićev režim, dodaje, Mandiću prikačio istu etiketu.

"No, Mandić nije ni blizu intelektualnog, humanog i emancipatorskog potencijala Novaka Kilibarde. Mandić je na prvom koraku tog mogućeg preokreta. Za sada, ne djeluje da će ići u tom pravcu. Za sve koji su Mandićev taktički potez protumačili kao promjenu strategije i ideologije dovoljan je mali test da shvate da su pogriješili. Da li se Mandić odrekao bjelaške ideologije čiji je cilj uništenje crnogorske države? Ne. U Statutu NSD-a i dalje piše da je glavno partijsko odlikovanje Povelja 'Marko Daković'. Da li se odrekao genocidne četničke ideologije? Ne. Uz njegovo ime je i dalje titula četničkog vojvode. Da li je promijenio stav o referendumu iz 2006? Ne. Na Fundini je rekao: 'Ove godine se navršava dvadeset godina od referenduma u Crnoj Gori koji je te 2006. godine teško zavadio i podijelio Crnu Goru.' Referendum za Mandića nije početak obnovljene crnogorske nezavisnosti, već tragičan događaj. Ništa se, za sada, nije promijenilo u anticrnogorskoj ideologiji i strategiji Andrije Mandića i malo je vjerovatno da će biti promjene. Njegovim riječima: Cilj je isti, samo je put drugačiji", navodi se u tekstu.