Podgorički gorostas koji u Sloveniji igra rukomet života: Dao bih sve da otpjevam himnu u dresu “lavova”

<!—->Na spisku selektora Didijea Dinara za duele sa “zmajčekima” u baražu za Svjetsko prvenstvo je samo jedan igrač koji nastupa u “deželi” – desno krilo Vojislav Vukić, koji je u dresu Krke dao 128 golova na 32 utakmice ove sezone.

Desni bek sa Cetinja Luka Vukićević je bio šesti strijelac regularnog toka sezone sa 115 pogodaka, dao je još 35 u ligi za opstanak i četiri u Kupu, a važnu ulogu u svom klubu ima i Luka Poje. Gorostasni Podgoričanin je 79 puta zatresao mreže ove sezone, a za vikend je šutirao perfektnih pet od pet u pobjedi Škofljice nad Sviš Gugeljom (31:28), kojom je njegov tim osigurao makar baraž za opstanak sa drugoplasiranim timom iz nižeg ranga.

Pojeov igrački i životni put je veoma zanimljiv. Trenirao je košarku do 18. godine, kada se naprasno zaljubio u rukomet na srednjoškolskom takmičenju i preko Zabjela i Lovćena stigao do Slovenije, gdje završava već treću sezonu.

<!—->”Košarku sam igrao u Džokeru, a na rukomet sam se prebacio nekoliko mjeseci prije 18. rođendana. Uvijek sam iskren i priznajem da nisam bio oduševljen školom, da me nije previše zanimala. Na početku svake školske godine sam dolazio kod profesora fizičkog da me prijavi za sva takmičenja. Bacao sam koplje i disk, govorio da me prijave na vaterpolo ako ga ima, a jednom sam otišao na državno prvenstvo u rukometu kao đak Elektrotehničke škole. Godinu kasnije me je profesor Drago Cimbaljević zvao i rekao mi da nemamo pivota, da stanem na crtu i da se, kao što se u košarci okrenem ka košu, to uradim i u rukometu, samo da šutnem na gol a ne na koš”, prisjeća se 25-godišnji Podgoričanin, koji ističe da je na njegov ljubav prema sportu uticao i drugi profesor, Bogdan Đerić.

Elektrotehnička škola je tada osvojila pehar, a Poje odlučio da promijeni sport.

“Rukomet mi se mnogo svidio i otišao sam do profesora Cimbaljevića, koji mi je rekao da ima prijatelja Ivana Banovića i da drži treninge u istom balonu kod OŠ ‘Štampar Makarije’. Uputio me je kod njega i rekao mi da misli da mogu da se bavim rukometom. Sjećam se kao da je juče bilo. Bio je petak, a u subotu je trebalo da igram košarkašku utakmicu sa Džokerom i da odradimo trening dan ranije. Spakovao sam se, nisam pričao mojima gdje idem, a kada sam izašao iz kuće imao sam dvije opcije – da odem lijevo na Konik u OŠ ‘Marko Miljanov’ na košarku ili desno ka Bloku 5. Napisao sam treneru u Džokeru da sam bolestan i otišao desno, pravac u balon. Nakon prvog treninga sam sebi rekao da neću prestati sa rukometom, jer me je Banović prelijepo prihvatio. Bio sam stariji od svih, ali mi je trener sve objašnjavao, učio me je početne stvari o rukometu. Zbog Banovića sam zavolio rukomet i zahvalan sam mu što me je naučio početne kretnje i uveo me u sport za koji on živi”.

Poslije Zabjela je prešao u Lovćen, osvajao titule, a 2023. otišao u Sloveniju. Prvi klub mu je bio Slovan, potom Škofja Loka, a sada je u Škofljici, gdje je jedan od lidera i u odbrani i u napadu.

“Ovo mi je prva sezona u kojoj sam dobio veću odgovornost u odbrani i napadu. Više igram, najviše sam i napredovao. Bilo mi je dobro i u Slovanu i u Škofjoj Loki, ali ovdje mi je trener najviše dao prostora, prvi sam pivot i imam najveću minutažu”.

Gorostasnom Podgoričaninu nije bilo lako da se navikne na slovenačku ligu, u kojoj je mnogo niskih i veoma brzih bekova, a on ima preko dva metra.

“Jako je naporno igrati odbranu ovdje, jer je veoma brz rukomet. Nije samo napad problem, već i što je tranzicija brza, igra se baš u jakom tempu. Zanimljivo je što u Sloveniji i posljednjeplasirana ekipa može da dobije prvoplasiranu, a domaći teren puno znači. Veoma je teško igrati u gostima, veoma je zahtjevan rukomet, ali sam se vremenom navikao. Sada se dobro snalazim i mogu da odgovorim na zadatke trenera”, naglašava Poje.<!—->

U Sloveniji se mnogo radi sa mlađim kategorijama, a brojni crnogorski talenti svake godine idu u “deželu”.

“Klubovi su puno više nego kod nas posvećeni mlađim kategorijama, tome se pridaje značaj isto kao prvim timovima. Ne može da se desi kao kod nas da nekome nedostaje oprema ili lopte, a sve ekipe imaju puno igrača iz svojih škola i svi imaju svoj način igranja. Uzgred, uvijek dovode po jednog ili dva igrača sa Balkana i to je to”.

Poje naglašava da mu prija život u Sloveniji, da se druži najviše sa Crnogorcima, Bosancima, Srbima i Makedoncima. U klubu je sa njim mladi golman iz Budve Vasilije Vukajlović, ponekad se vidi sa Vukićem, Vukićevićem, Jagošem Braunovićem i Latkovićem, a crnogorska kolonija će od naredne sezone biti jača za Stefana Čavora, koji je potpisao za Slovan, baš kao i Miljan Vujović.

“Slovan je veliki projekat i ima novac. Celje je godinama bilo jako, sad je Slovan lijepa priča, a polako se ljudi vraćaju na tribine da gledaju rukomet. Liga postaje sve bolja. Tri godine sam ovdje i nije da sam se zasitio, ali ima nekih stvari koje bi se dale promijeniti. Što se tiče rukometa i života, nigdje u Sloveniji nisam osjetio neprijatnost, svuda sam se osjećao kao da nisam tri, nego 10 godina ovdje. U sve tri ekipe sam bio dobro prihvaćen, ali ću vidjeti da li ću i naredne sezone biti tu”.

Zašto ne bismo imali šanse protiv Slovenije? Da otpjevam himnu sve bih završio

Iako je crnogorska reprezentacija možda i “najtanja” baš na poziciji pivota, Poje ne dobija poziv selektora, iako to žarko želi.

“Bio sam dva puta pozvan. Protiv BiH sam bio na širem spisku, drugi put sam išao na Gvadelupe sa B selekcijom i poslije toga me nisu zvali. Neću da ulazim u to zašto nisu, ali ću uvijek biti spreman da odgovorim na poziv i da na sve obaveze odgovorim. Neću razmišljati nijedne sekunde, znam da sam spreman za to. Sve je do selektora i igre koju on želi, a mi imamo baš dobrih pivota – Mija Ćorsovića, Luku Vujovića, Admira Pelidiju i Darka Pejovića, koji je u Mađarskoj. Ne želim da pričam mogu li ili ne da budem među njima, da ne bude da veličam sebe. Ako me selektor zovne, pokazaću šta znam i ako mu se svidi super, ako ne nije nikakav problem. Za reprezentaciju možeš da igraš ako to osjećaš, a ja volim Crnu Goru najviše na svijetu. I znam da za klub ponekad možeš da se štediš, za reprezentaciju ne”, naglasio je stameni Podgoričanin.

Slovenija je veliki favorit u baražu protiv “lavova”, ali Poje smatra da Branko Vujović i drugovi sjutra i u nedjelju u Kopru mogu da budu ravnopravan takmac “zmajčekima”.

“Šanse su velike, zašto ne bi bile? Mentalitet, želja i borbenost naše reprezentacije su stvarno nevjerovatni, a na Evropskom prvenstvu smo pokazali da možemo da igramo sa Slovenijom. Zašto ne bismo napravili nešto veliko? Ne pričam to zato što sam Crnogorac, nego što stvarno ne smatram da bi to bilo veliko iznenađenje. Želim svu sreću ekipi i nadam se da tako biti, a znam kako je kad dođe publika i napuni se ‘Morača’. Smatram da nema ljepšeg osjećaja od toga. Kad sam gledao pobjedu nad Danskom i osjetio onu atmosferu, tada sam i definitivno odlučio da želim da se bavim rukometom i da mi je cilj da odigram utakmicu u ‘Morači’, da otpjevam himnu i da sam sve završio. To je moj cilj, jer sam veliki patriota i nadam se da će ta prilika doći”.<!—->

Pečurica, Perazić i ja – nije loše za Zabjelo

Poje je karijeru počeo u Zabjelu, klubu koji je od početaka imao sjajnu podršku navijača pogotovo dok je kroz tadašnju Drugu ligu krčio put ka elitnom rangu. U tim godinama je i mladi Podgoričanin nosio dres “republikanaca” 

“Niko nije dobijao platu, novca nije bilo, ali smo uživali u rukometu u Drugoj ligi. Milo mi je što sam prve rukometne korake napravio u Zabjelu, jer je lijepo kad imaš 18 godina i vidiš da dolaze navijači i onako bodre tim. U klubu smo ponikli Vasilije Pečurica, Nikola Perazić i ja i otišli da igramo u inostranstvo, što nije loše za tako mall klub”.

U februaru 2020. godine, malo prije 19. rođendana, Luka je otišao u najveći crnogorski klub – Lovćen. Napustio ga je u ljeto 2023, kada je otišao u Slovan.

“U početku sam imao malu minutažu, ali je to bilo realno, jer su u timu bili Mijo Ćorsović i ostali, a ja sam zasluženo bio sa strane. Nisam odigrao nijednu ozbiljnu utakmicu do tada, godinu prije toga sam počeo da treniram, a oni su u rukometu bili čitav život. Iskreno, nisam ni znao da igram, ali sam vremenom počeo da učim i dobijao sve više prilike, najviše kod Vlatka Đonovića u posljednjoj sezoni”.

Momak koji je za godinu treniranja stigao do najvećeg kluba u Crnoj Gori iskreno poručuje šta mu je najveća želja.

“Nemam neku preveliku želju da odem u neki određeni klub ili zemlju, najveća mi je da nastupim za reprezentaciju i da sakupim što više lijepih uspomena. Želim da dugo igram, da bar donekle finansijski budem obezbijeđen. Ne jurim Bundesligu ili Ligu šampiona, moram da budem realan, jer znam koliko igrača ima. Vjerujem da to može da se dogodi, ali se neću razočarati ni ako ne dođe do toga”, zaključio je Poje.