Ponos

Ne želim da vjerujem da je moguća Crna Gora u kojoj se napad na Dubrovnik 1991. (ponovo) predstavlja kao “patriotizam”. Koji se, uzgred, ukazao kao pljačka i agresija, ubijanje i mučenje civila. I neko vam danas javno kaže da je na to – ponosan

Jeste ponos čudna biljka – jedni je vide ovako, drugi onako, ponekad imate osjećaj da se čak ni oko boje te biljke nije moguće usaglasiti. Ili, znate onu staru – čega se pametan stidi, budala se ponosi…

Nevolja sa ponosom je što je kao kečap – može da ide baš uz sve i svašta. Tako da vam je priča o ponosu uvijek i prije svega – priča o čovjeku.

Ponos pokriva sve, od veličanstvenih pregnuća do najmračnijih potonuća. Dajući uvijek savršenu sliku o svom “vlasniku”. Moguća verzija još jedne stare izreke: reci mi čime se ponosiš, i reći ću ti ko si.

Ipak kad neko javno izrazi “ponos” zbog učešća u jednom sramnom ratu, nije samo degutantno, već i opasno po jedno društvo koje, ovako ili onako, pretenduje na normalnost.

A što mislite, gdje je normalnost bila 1991. godine?

Imali smo dvije Crne Gore, nepomirljive. Jednu tada čine sluđeni građani i obmanuti ratnici (koji, ako ne osjećaju stid, po pravilu osjećaju ponos), tadašnji partijski prvaci Đukanović, Bulatović, Marović i mnogi anonimni pljačkaši tuđih domova…

A drugu čini ona glasna manjina koja je sa trgova tražila oprost od “gospara grada”, koja se bunila i jasno rekla gdje je. I što nije.

Teško je danas objasniti mladim ljudima kako je bio jeziv osjećaj gledati te “ratnike” kako napadaju nebranjeni grad, kako gaze Konavle i pale domove dojučerašnjih komšija sa kojima nikad nije bilo “grke”. Do danas nisu adekvatno kažnjeni svi oni koji su učinili mogućom takvu agresiju i brukanje crnogorskog oružja. Nakon Dubrovnika 1991. niko nema pravo da priča o časti crnogorskog ratnika. Ovi koji su i danas “ponosni” tako su temeljno razorili taj (lijepi) mit.

Nevjerovatno je da, trideset i pet godina nakon svega, slušamo iste one prevarantske floskule koje su tada ljude povele u sramni rat. Mnogi od tih mladih ljudi prevarenih političkom propagandom ostavili su tamo živote. Bez ikakve potrebe. Taj račun nikada nije ispostavljen pravim krivcima.

Tim je odvratnije da danas u Crnoj Gori, tri i po decenije nakon toga rata, možemo čuti ono što smo čuli.

Nažalost, čitava ta priča nije jasno demontirana i raz-otkrivena u demokratskoj i evropskoj Crnoj Gori, iz poznatih razloga. Isti je političar vodio CG i na Dubrovnik i u Brisel, a to nije lako nikome objasniti.

Ne želim da vjerujem da je moguća Crna Gora u kojoj se napad na Dubrovnik 1991. (ponovo) predstavlja kao “patriotizam”. Koji se, uzgred, ukazao kao pljačka i agresija, ubijanje i mučenje civila. I neko vam danas javno kaže da je na to – ponosan.

Sjećate se kako su patriote donosili televizore, štamparije, umjetničke slike, čak i žensko donje rublje (mnogi su ga prvi put tada vidjeli).

Naravno, najljigavija je retorika da su samo “slušali naređenja”. To je rečenica kojom su se “branili” gotovo svi na suđenju u Nirnbergu.

Iza ovakvih retoričkih egzibicija stoji stvarnost koje se mnogi dobro sjećaju, pa ova vrsta “opravdavanja” prirodno ne može proći.

U suštini, sve to je tek političko šibicarenje kojim se pokušava Hrvatska uvući u lokalne političke čarke. Neumjesno se proziva ambasador, a sve sa ciljem stvaranja slike da Hrvatska hoće da, ništa manje nego upravlja Crnom Gorom. Što je jednako tačno, i iz iste svijesti, kao i slavna priča iz 1991. o 30.000 “ustaša” koji čekaju u Dubrovniku da napadnu Crnu Goru.

Onda se obavezno potegne i “odbrana Srba na tom prostoru”.

Jedna od prvih civilnih žrtava u toj sramnoj agresiji bio je Srbin, veliki dubrovački pjesnik Milan Milišić. Tako je ova “ponosna” ekipa branila Srbe. Kako tada, tako i danas…

Nedavno je u Artu objavljen intervju sa slikarkom Jelenom Trpković, udovicom pjesnika Milišića. Bilo bi dobro da ovi “ponosni” to pročitaju. Ukoliko i slova nisu zaboravili, kao što su zaboravili – ljudskost. Inače bi dobro znali čime se ne smiju – ponositi.