Potomci nacista suočavaju se sa mračnom porodičnom prošlošću

Olaf Kendgen ima 64 godine, njemački je državljanin i istaknuti evropski stručnjak za ljudska prava, koji već nekoliko godina živi i radi u Francuskoj. Prošlog mjeseca, Kendgen je saznao da je i sin naciste.

Uprkos snažnom interesovanju za istoriju i njene pouke, Kendgen je tipičan Njemac 21. vijeka koji ima samo vrlo opšte predstave o umiješanosti sopstvene porodice u Hitlerov režim, piše Gardijan.

To je počelo da se mijenja početkom aprila, kada je list „Di Cajt“ pokrenuo onlajn pretraživač za obimne arhive Nacional-socijalističke nemačke radničke partije (NSDAP), čime su podaci o članstvu pojedinaca u nacističkoj partiji po prvi put postali lako dostupni.

„Di Cajt“ je opisao izuzetan odziv javnosti, koji odražava veliko interesovanje za otkrivanje davno zakopanih porodičnih tajni, više od osam decenija nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Prema riječima Kristijana Štasa, urednika za istoriju u ovom listu, alat je korišćen „milionima puta“ i podijeljen „hiljadama puta“, uz više od 1.000 komentara čitalaca na sajtu.

„Ovde su na djelu dvije stvari: protok vremena i nove tehnološke mogućnosti za istraživanje”, rekao je on.

Poslije 1945. većina Njemaca sebe je vidjela kao „žrtve“, opisao je on.

„Bilo je malo rasprave o sopstvenoj umiješanosti, o ulozi posmatrača ili saučesnika, ili o njihovom znanju o zločinima režima. Sada, kako generacija svjedoka nestaje, mnogima je lakše da postavljaju kritička pitanja i da provjere priče koje se prenose u njihovim porodicama“, rekao je.

Za Kendgena, pretraživač ga je od višedecenijskog akademskog bavljenja najmračnijim poglavljima istorije svoje zemlje doveo do veoma ličnog i emotivnog suočavanja sa postupcima sopstvene krvi i mesa.

Njegov otac Ernst preminuo je kada je Kendgen bio tek tinejdžer, ostavljajući prazninu u porodici koja je djelimično popunjena stvaranjem izvjesnih mitova.

„Kada izgubite oca sa 16 godina, trudite se, koliko je to moguće, da o njemu imate pozitivnu sliku“, rekao je.

Istina je, kako je saznao, bila složenija.

Ernst je odrastao u obrazovanoj katoličkoj porodici srednje klase, kao sin strogog i distanciranog oca koji se borio na frontu u Prvom svjetskom ratu.

Kendgen kaže da se njegov deda Ludvig kasnije pridružio nacističkoj partiji, zajedno sa mnogim veteranima koji su osjećali „ogromno poniženje“ zbog strogog Versajskog sporazuma, što je Hitler iskoristio.

Ludvig je postao član u maju 1933. godine, samo četiri mjeseca nakon dolaska nacista na vlast.

Kendgen je ranije znao i da se njegov otac dobrovoljno prijavio za borbu u Drugom svjetskom ratu.

Ali tek zahvaljujući onlajn arhivi saznao je da je Ernst takođe postao član partije, i to na dan početka rata, 1. septembra 1939. godine – činjenica koja ga je, kako kaže, „zaista iznenadila“ i promijenila njegovo razumijevanje njegovih motiva i karaktera.

„Uvijek sam sebe ubjeđivao da je želio da pobjegne iz tog autoritarnog doma pristupanjem Vermahtu. Sada shvatam da je njegov glavni motiv možda zapravo bio ideološki. Možda je, sa 17 godina, zaista vjerovao da je to pravedan rat za dobro Njemačke i čovečanstva. To je sada potpuno promijenilo moju perspektivu”, kazao je.

Između 1925. i 1945. godine, oko 10,2 miliona Njemaca učlanilo se u NSDAP.

Generacija baka i deda

Žene su uvijek bile manjina u partiji, ali njihov broj je naglo porastao nakon što je rat počeo 1939. godine.

Jedna od njih bila je Irmgard Rošberg, baka po majci Nika Karstena, koja je, kako je on saznao prošlog mjeseca, pristupila NSDAP-u 1. maja 1937. godine.

Karsten (56) inženjer za zaštitu životne sredine, ima živa sjećanja na Rošberg i tenziju koju je njeno strogo prisustvo stvaralo u porodici.

„Moja majka je stalno bila u sukobu s njom – nije je voljela zbog njenog zapovjedničkog, nadmenog ponašanja i rasističkih komentara. Ona (Rošberg) bi pomislila na svog voljenog muža, koji je prerano umro, i suze bi joj počele da teku niz lice“, rekao je, misleći na svog dedu, imućnog zemljoposednika koji je takođe bio u partiji.

Karsten kaže da je njegovo interesovanje za porodičnu istoriju dodatno podstaknuto i strahom od trenutne snage krajnje desne Alternative za Njemačku, koja je pozivala Njemce da stave tačku na svoju nacističku prošlost.

„To me zaista uznemirava jer ako slijedite takav rasistički način razmišljanja, istorija pokazuje da na kraju završite u propasti“, rekao je.

Razlozi za članstvo u nacističkoj partiji kretali su se od ideološkog uvjerenja, što je najčešće bilo kod onih koji su se učlanili rano, do oportunizma kod onih koji su se priključili kasnije, vidjeći priliku za karijerni napredak.

Međutim, ne postoje istorijski dokazi da su Njemci bili prisiljavani da se učlane u partiju ili da su bili upisivani bez svog znanja, kako su mnogi tvrdili nakon rata.

Iako je bilo moguće biti saučesnik u nacističkim zločinima i bez članstva u partiji, istoričari kažu da je njeno ogromno članstvo davalo režimu stalni privid legitimnosti.

Partija je vodila precizne evidencije i neposredno pred kraj rata uklonila je dosijee članstva – oko 50 tona papira – iz svog sjedišta u Minhenu i prebacila ih u fabriku papira izvan razorenog grada.

Direktor fabrike, Hans Huber, jedva je uspio da spriječi uništavanje kartica sa indeksima. Te jeseni američke snage su ih odnele u Berlinski dokumentacioni centar kako bi pomogle u posleratnom procesu denacifikacije.

Tokom 1990-ih, kartice su povjerene njemačkim saveznim arhivama, dok su mikrofilmske kopije završile u američkim Nacionalnim arhivama, koji su svoje zbirke učinili dostupnim onlajn krajem februara.

Strogi njemački zakoni o zaštiti podataka zahtijevaju da porodice podnesu zahtjev saveznim arhivama – što je dugo bila prepreka za mnoge zainteresovane. Ali alat lista „Di Cajt“ sada je učinio američke zapise lako pretraživim.

Susane Bajer, viša urednica magazina „Špigel“, objavila je prošle godine knjigu „Kornblumenblau“ („Različak plavi“) o potrazi za istinom o generaciji svojih baka i deka tokom nacističkog perioda.

Ona kaže da je vrijeme za preispitivanje čuvene njemačke „Erinnerungskultur“, odnosno kulture suočavanja sa nacističkom prošlošću.

„Većina Njemaca gaji iluzije o sopstvenim porodicama. Erinnerungskultur je ljude učila šta su glavni ratni zločinci uradili. Ali kada je riječ o sopstvenoj porodici, to i dalje pogađa previše blizu kuće za mnoge ljude”, opisala je.

Bajer je napomenula da su nacisti namjerno pokušali da izgrade što širu bazu, kako bi Njemce kao naciju učinili saučesnicima u svojim zločinima.

„To je bilo kako bi Njemci nastavili da vode rat i da se plaše poraza i odmazde. Zato su i Jevreji privođeni na javnim mjestima. U tom smislu, gotovo svaki Njemac sa njemačkim precima koji je živio tokom nacističke ere mora da pretpostavi da je njegova porodica bila na neki način umiješana”, ocijenila je ona.

Luj Levitan, psiholog koji je istraživao dugoročne posljedice Holokausta na preživjele i njihove potomke, rekao je da vjeruje da su potisnute tajne u mnogim njemačkim porodicama ostavile često nevidljive ožiljke.

On je ovo kasno suočavanje opisao kao potencijalno oslobađajuće.

„Može se ukorijeniti psihološko nasljeđe neodređene anksioznosti, nejasnog identiteta i nesvjesnih lojalnosti – ćutanje je tihi otrov koji nastavlja da uzima danak. Što duže traje, to postaje opterećujuće”, naveo je on za „Di Cajt“.

Kendgen, koji je sada saznao za još pet nacističkih rođaka, kaže da može samo da nagađa o motivima svog oca za učlanjenje u NSDAP poslije godina „nevjerovatne indoktrinacije“ kod kuće i u školi.

Priznaje da ne može da isključi mogućnost da bi i sam donio iste odluke pod sličnim pritiskom.

Kaže da je njegov današnji rad kao savjetnika za ljudska prava u Savjetu Evrope zasnovan na poslijeratnom geslu „nikad više“.

„Nećete lako naći uvjerenijeg Evropljanina od mene. Evropska saradnja da se nešto ovakvo nikada više ne dogodi je najvažnija stvar”, rekao je.