Priče iz post-Podgorice: Na Podgoričkom sajmu knjiga promovisana „Podgorička trilogija“

<!—->„Drago mi je da je Peđa Uljarević imao ideju o toj knjizi u jednim koricama, a da je Irena Milačić napravila ovako zanimljiv vizuelni prelom knjige. Kada sam pisao prvu knjigu bilo je naslijeđeno neko uvjerenje da Podgorica u knjiženom smislu nije fotogeničan grad. Odnosno, mnogi od mladih pisci svoje priče su smještali u neke druge urbane prostore, nisu imali povjerenje u Podgoricu. Moje pak uvjerenje je bilo da to zapravo nema veze sa geografijom, nego sa talentom, da vi zapravo od svakoga mjesta možete napraviti književno mjesto. Tako da se ja recimo u ovim romanima nisam mnogo obazirao na takozvanu uobičajenu sliku Podgorice, klasičnu, mislim da nema Sat kule ili nekih takvih toponima, nigdje u ovim romanima, jer moja zapravo namjera jeste bila upravo ta neka nova Podgorica, ne ona Podgorica starovaroških anegdota. Moja Podgorica je grad u snažnim promjenama. Podgorica je kad sam ja bio u osnovnoj školi imala 55.000 stanovnika, danas ima vjerovatno 250 ili 300 hiljada. To je brazilski rast, takav rast jednog urbanog prostora mijenja taj prostor, ne može ostati isti, ne može starovaroška anegdotika da bude jedina mjera nekakve naracije koja je podgorička”, naveo je Brković.

Brković ističe da je u prvom romanu prikazana jedna boemska Podgorica mladih ljudi i umjetnika.

„Čini mi se da je na neki način taj roman učinio onako vidljivom tu novu crnogorsku književnost početkom 2000. u regionalnim okvirima. Jer taj roman je poslije dugo vremena bio jedan crnogorski roman koji ima regionalni odjek. O svim ovim romanima pisao je i Teofil Pančić i najozbiljniji kritičari, Julijana Matanović ima maltene studiju o Privatnoj galeriji. Odjek je bio i preko mojih tadašnjih očekivanja,“ naveo je Brković.

Brković je ukazao na razliku između svog proznog i pjesničkog stvaralaštva.

„U mojoj poeziji nema ni Podgorice, ni vjerovatno ni savremene Crne Gore, tu sam onako kosmopolita i univerzalan. Ali opet proza traži scenu, proza traži nekakve ambijente koji su izazovni, a meni je upravo takva mijenjajuća Podgorica bila, onako izazovan ambijent,“ dodao je autor.

Brković je otkrio da mu je manir intimizma bio važan prilikom stvaranja ovih djela.

„U tom trenutku ja sam osjećao da je ona vrsta postmodernističkih ukrštenica nešto što je naporno za čitanje i što je na neki način istražena teritorija i onda sam pomislio da je upravo ta zona intimizma, kad se vratite na ono najličnije, da je upravo nešto što treba da bude odgovor na tu vrstu izazova, kakav je dakle ta postmodernistička naracija, a istovremeno da sve ono što je izazovno u samoj postmodernističkom maniru sam zadržao u tom romanu. Moja namjera je bila da bude i provokativan, da se zaista neki ljudi prepoznaju. Ljudi su me pitali jesu se prepoznali ljudi, je li mi neko zamjerio, jer ima i vrlo ne baš prijatnih opservacija o nekim ljudima, ali niko mi nije zamjerio, jer to je čini mi se uvijek s mjerom. Taj intimizam je bio nešto što je meni izgledalo zanimljivo, dakle vratiti se u zonu privatnog, ući u ovo jedno bizarno vrijeme, koje je možda bilo manje bizarno tada kad su ovi romani nastajali nego danas,“ naveo je pisac.

Brković se osvrnuo na pitanje da li crnogorska proza može biti relevantna ako se ne obračunava s devijacijama sopstvenog društva.

„U suštini crnogorski kulturni prostor je idealan za pisce. Vi imate jedno društvo u kome je hipertrofirala mitologija. Imate društvo u kome mitovi funkcionišu kao zamjena za sve. I čini mi se da je to vrlo izazovno već u startu. A s druge strane, ja u Podgorici vidim i mnogo mladih ljudi koji sve to vide kao i ja i koji zapravo imaju potrebu da prave neku drugačiju Podgoricu. To je ta nova Podgorica i ja je u jednoj pjesmi iz toga vremena zovem post-Podgorica. Jer to je čini mi se pravo ime, bar za ovaj grad iz mojih romana,“  naveo je Brković.

Brković je takođe prokomentarisao položaj knjige i književnosti u današnjem društvu.

„U vrijeme kada sam ja bio klinac i kada se čuje da je neka knjiga zabranjena, mi smo svi htjeli da imamo tu knjigu. To je na paradoksalan način bio sistem koji je radio u korist knjigama. Danas kada više niko nema potrebu nešto da zabrani, kada ništa više nema dejstva ili ga je vrlo malo, kada je ta površnost vrlo dominantan, vjerujem da će književnost naći način da i to preživi,“ ispričao je Brković.