Robotić iz Odžaka

<!—->

“Dobar dan! Zovemo Vas sa Mašinskog fakulteta. Da li želite da učestvujete na takmičenju u robotici?”

“Vjerovatno je u pitanju neka greška. Ja sam učiteljica. I nemam nikakve veze sa robotima“.

Greške nije bilo. Samo 3 godine nakon ovog razgovora učiteljica male seoske škole nadomak Pljevalja primila je pehar za treće mjesto u Crnoj Gori zajedno sa svojim učenicama, članicama tima Robo Reality. Na nacionalnoj olimpijadi u robotici koja se održava u okviru WRO takmičenja (World Robot Olympiad), Osnovna škola „Mihailo Žugić“ iz Oždaka kod Pljevalja nastupila je ove godine sa čak 3 tima. Školu koja ima svega 48 učenika predstavljalo je 9 takmičara.

„Nije Vam potrebno nikakvo predznanje iz informatike. Sve što Vam treba je radoznalost i dobra volja.“ – prisjeća se učiteljica Ljiljana Ivanović riječi dr Vidosave Vilotijević sa Mašinskog fakulteta. Ubrzo nakon njenog pristanka da se upusti u ovu avanturu fakultet je školi poslao robotički Lego set.

„Najprije smo sklopili robota, a onda je trebalo da ga isprogramiramo. Pitala sam nastavnicu informatike koja jednom nedeljno dolazi u školu da preuzme projekat, ali ona nije mogla da organizuje dodatne časove. Kada smo shvatili da nemamo pomoć, počeli smo da sami pravimo program. Ispostavilo se da je baš to bilo dobro za naše učenike, jer su samostalno istraživali, gledali kako da robota pokrenu naprijed, nazad i slično. Na početku nije bilo neke moje velike pomoći. Razmišljali smo zajedno i vjerovatno je to bio veliki podsticaj da oni napreduju. Da sam umjela da im više pomognem, stalno bi očekivali od mene podršku. Ovako su jednostavno shvatili da su osuđeni na mene. Bili smo osuđeni jedni na druge. Možda smo upravo zbog toga toliko i naučili.“, kaže učiteljica Ivanović.

<!—->

Šareni početak

Softver za robota se pravi pomoću programa Lego Spike Prime. Program je zasnovan na vizuelnom programiranju pomoću blokova označenih različitim bojama radi lakšeg snalaženja.

„Pošto sam dobro znala engleski, a“blokovi” su u tom programu na engleskom, istraživali smo na internetu.“, prisjeća se učenica Aida Ajanović tog zajedničkog početka. “Postoje sajtovi na kojima dosta toga možete da naučite. U tim raznobojnim blokovima nalaze se komande, a svaka boja upućuje na različitu funkciju. Plavi blokovi se odnose na motore, rozi regulišu skretanja, mijenjanja brzine i tehničke stvari. Postoje i blokovi drugih boja, služe za senzore, za svjetla i slično, ali najbitniji su vam ovi rozi blokovi.”, objašnjava Aida.

Kada su došle na svoje prvo takmičenje shvatile su da je njihov robot, u skladu sa svojim imenom Robotić, baš sitan spram lego grdosija ostalih ekipa. No, Robotić se sjajno snašao u trećoj i četvrtoj rundi.

“Baš u tom dijelu takmičenja učenici pokazuju svoju snalažljivost i samostalnost jer dobijaju potpuno novi zadatak,” kaže dr Vidosava Vilotijević. “U prve dvije runde robot autonomno obavlja zadatak koji je ekipama poslat nekoliko mjeseci prije olimpijade. Ali u poslednje dvije runde djeca dobijaju nepoznati izazov i imaju svega 20 minuta da se posavjetuju sa svojim mentorom”.

“Masaža” točkova

 Upravo tu se dešavaju razne nepredvidive situacije.

„I sami su se uvjerili na takmičenju da roboti najboljih ekipa ponekad zablokiraju. Vidjeli su kako se može desiti da robot udari u prepreku, da mu ispadne pola djelova, da se isprazni laptop, pokvari miš ili pomjeri kabal u nekom odlučujućem trenutku. Zato stalno ponavljam djeci da su tu prije svega da se zabave. Uspjeh jeste bitan, ali bitnije je što će imati novo iskustvo, steći prijatelje, naučiti nešto novo.“, kaže učiteljica Ljilja.

“Naučili smo da se opuštamo. Jako je komplikovano da programirate ako ste nervozni. Tokom priprema u školi, ako nas nešto poremeti, ne diramo robota, napravimo pauzu, vratimo se nakon deset ili dvadeset minuta. Ako nam ni tada ne ide, onda mora da se čeka drugi dan. Jer kad se vi ne osjećate ugodno, ni robot se ne osjeća ugodno i neće da radi to što treba.”, kaže takmičarka Aida. A njena drugarica iz Robo Reality tima, Lana Vuković, dodaje da su i za svog Robotića spremile “program opuštanja”.

“Smislile smo sistem da mu rukama provrtimo točkove, mi to zovemo masaža, tako se točkovi malo razmrdaju, aktiviraju, jer ponekad se desi da zakoče i onda robot ne može da se kreće.”

 <!—->

Upornost je tri četvrtine uspjeha

Aida, Lana i Sara nastupaju već 3 godine. Na prošloj olimpijadi su bile četvrte. Zahvaljujući njihovom uspjehu i mlađi učenici su poželjeli da se takmiče, pa su ove godine iz Odžaka na olimpijadu stigle 3 ekipe – Mini roboti, Super tim i Robo Reality. Svi su vježbali predano. Stariji su pomagali mlađima. A učiteljica Ljilja je, uz svesrdnu podršku direktorice škole, Čedomirke Vujanović, i pomoć koleginice Snežane Peruničić, pokrenula pravi mali robotički klub. Napravili su 2 stola, dobili 3 takmičarske podloge, a u Odžak je prije 15 dana stigao i prvi olimpijski pehar za treće mjesto u kategoriji juniora.

“Od februara smo svake sedmice imali 3 do 4 dodatna časa. Ovogodišnjeg robota smo pravili pet ili šest puta. U prvoj verziji mu je falilo nekoliko centimetara da podigne kocku. U sledećoj je nedostajalo nešto drugo. Bile smo uporne, nismo stale dok nismo napravile najbolju varijantu.“, kažu Aida i Lana.

One, kao i većina učenika škole, svakodnevno putuju iz svojih sela, Aida iz Vilića, Lana iz Potpeća.

„Mnogo volimo našeg školskog vozača Nikolu. On nas je sve 3 godine vozio i u Podgoricu na olimpijadu. Ustajali smo u 4 ujutro kako bismo na vrijeme stigli na takmičenje. Prve godine smo našle u Lego setu dvije figurice, jednu mušku, a drugu žensku. Odlučile smo da ih postavimo na Robotića. Jednu smo nazvali Nikola, po našem vozaču, a drugu Vesna, po njegovoj supruzi. Potrudile smo se da nađemo način da ih dobro pričvrstimo za robota jer, ako nešto sa njega u toku runde spadne, gubimo sve poene u toj rundi. Figurice su se tako provozale na našem Robotiću, kao što Nikola vozi nas svaki dan“.

U školi kao u porodici

„U seoskim školama radi se u odeljenjima sa malim brojem učenika. Nastavnici su im potpuno posvećeni i vremenom postaju bliski sa djecom kao da su porodica. To đacima daje zdravu osnovu da idu dalje kroz život.”, kaže dr Vidosava Vilotijević sa Mašinskog fakulteta u Podgorici. “Ja sam i sama završila seosku školu u Šavniku. Dijete sam sa sela, moji roditelji i dan danas žive na selu. Svakodnevno sam pješačila do škole, bilo je tada svega dvadesetak učenika u prvom razredu. Djeca na selu nemaju prilike da pohađaju brojne kurseve, radionice, privatne časove kao gradska djeca. Ali zato razvijaju sposobnost da optimalno koriste sve resurse, da budu borbena, da se snalaze bez pomoći odraslih. U današnje vrijeme djeca su ušuškana, zaštićena, roditelji im sve serviraju, zato je važno razvijati upravo ovu sposobnost. Zbog svega ovoga seoske škole su nam u robotici dragocjene, ali je odziv slab.“, kaže profesorica Vilotijević.

Priča o tome kako je robotika postala velika tema u maloj seoskoj školi koja je, da pomenemo i to, prošle godine osvojila prvo mjesto na regionalnom takmičenju “Robotika bez granica” pokazuje da je možda najvažnija lekcija koju nastavnik može da ponudi svojim učenicima – da prizna da nešto ne zna. Ali da prihvati izazov, da uđe u oblast koju ne poznaje dovoljno i da istrajnim trudom dođe do dalekog cilja. Tako se u školi u Odžaku spontano dogodilo ono na što su 2014. odlukom vlade Velike Britanje bili prinuđeni svi učitelji u učiteljice u zemlji. Vlada je uvela obavezu da se nastavnici osnovnih škola edukuju za kodiranje nakon čega su dobili rok od jedne školske godine da se obuče za vizuelne programerske jezike kako bi učenici od prvog razreda razvijali digitalne vještine i razumjeli osnove programiranja. Reformom su obuhvaćeni svi nastavnici, a ne samo oni koji su inače imali interesovanje za programiranje.

 <!—->

Učiteljica Ljiljana je sada već iskusna mentorka sa bogatim informatičkim znanjem. Nedavno je završila i obuku za rad u Oracle sistemu. No, i pored svog neočekivanog obrazovnog puta, ona glavni dobitak ove robotičke avanture ne vidi samo u sticanju programerskih vještina.

„Ključno je da ne oklijevate. Probajte, koliko god vam se činilo da je nešto nemoguće. Robotika je i nama, nastavnicima, igra. Kada se prepustite igri ona vas samo dalje vuče, pokreće, motiviše. Zaista sam srećna što joj prije 3 godine nisam rekla – ne.“