Šćepan Stojanović: Harmonika nije samo instrument, već emocija i životni put

<!—->Kada ste prvi put uzeli harmoniku u ruke i da li ste tada znali da će muzika biti Vaš život?

Prvi put sam uzeo harmoniku u ruke 2002. godine na svadbi mog ujaka. Tada sam imao sedam godina i, iako nisam znao ništa da odsviram osim da razvlačim harmoniku i glumim pravog harmonikaša, gosti i moja rodbina bili su oduševljeni. Tada sam već davao neke naznake da će upravo muzika biti moj život. Mnogo sam volio muziku i kao mali sanjao da ću jednog dana postati harmonikaš. Meni se taj san ostvario. Mom djedu je bila velika želja da se upišem u muzičku školu. On me je i odveo na prijemni ispit za upis, nakon čega sam se upisao, završio nižu i srednju muzičku školu, a zatim i Muzičku akademiju na Cetinju, gdje sam specijalizirao harmoniku.

Ko je prvi prepoznao Vaš talenat?

Moja porodica je prva prepoznala moj talenat za muziku, a zatim i mnogi pjevači i muzičari koji su predlagali da se upišem u muzičku školu.

<!—->Šta za Vas znači harmonika — instrument, emocija ili način života?

Harmonika za mene nije samo instrument — ona je emocija, način života i dio mene. Kroz njen zvuk izražavam ono što riječima često ne mogu. To je instrument koji u meni budi posebna osjećanja, donosi radost, mir i snagu i bez kojeg ne bih mogao da zamislim svoj život. Iako je veoma zahtjevna i traži mnogo rada, truda i odricanja, kada nešto iskreno voliš i tome se potpuno posvetiš, nijedna prepreka nije teška. Zato sam srećan i ponosan što sam upravo harmoniku izabrao kao svoj životni put.

Ko Vam je kroz karijeru bio najveća podrška?

Moja porodica mi je najveća podrška u karijeri, kao i rodbina i moji najbliži prijatelji.

<!—->Postoji li nastup koji nikada nećete zaboraviti?

Teško pitanje, jer postoji više nastupa koje nikada neću zaboraviti. Nastup koji bih izdvojio jeste moje prvo takmičenje iz klasične muzike “Akordeon art” u Sarajevu 2012. godine, gdje sam osvojio drugu nagradu. Zatim takmičenje “Dani harmonike” u Bijeljini, od kojeg se nižu samo prve nagrade. To su bili neki moji prvi ozbiljni počeci. Nakon toga uslijedilo je još mnogo prvih nagrada na republičkim i internacionalnim takmičenjima. Nastup koji mi je preko noći promijenio život bilo je takmičenje “Ja imam talenat” — velika scena, nešto o čemu sam sanjao, i tada se moj dječački san ostvario. To je bilo najljepših pola godine u mojoj karijeri, novo veliko iskustvo, pripreme, nastupi i život na relaciji Zeta–Beograd, a na kraju i rezultat za pamćenje — superfinale i treće mjesto, kao prvi takmičar iz Crne Gore koji je ušao u superfinale.

Da li se publika u Zeti razlikuje od publike u drugim gradovima?

Publika u Zeti je predivna. Uvijek kažem da su mi to najdraži nastupi zbog nevjerovatne energije i podrške koju šalju, pa onda nikada nije teško napraviti koncert za pamćenje. Mnogo sam srećan i ponosan što me je publika u mom kraju fenomenalno prihvatila, a to pokazuju i moji koncerti, gdje uvijek vlada veliko interesovanje i trg je pun. To je postalo tradicija. Ono što ću pamtiti zauvijek jeste velika podrška koju sam tokom takmičenja “Ja imam talenat” imao iz cijele Crne Gore, a posebno iz moje Zete.

<!—->Koliko emocija čovjek mora imati da bi dobro svirao harmoniku?

Za harmoniku nije dovoljno samo „znati note“. Harmonika traži emociju, jer diše zajedno sa čovjekom — način na koji otvaraš i zatvaraš mijeh, kako vučeš frazu, koliko zadržiš ton… sve otkriva šta nosiš u sebi. Upravo se to prepoznaje i publika osjeti tu emociju. Žiri takođe često razlikuje nekoga ko svira tačno od nekoga ko priča kroz instrument. Bez emocije muzika je prazna i hladna.

Koju pjesmu najviše volite da svirate i zašto?

Ima više pjesama, ali izdvojiću “Đurđevdan”, koju sam obradio na svoj način i za koju sam snimio spot. Pjesma koju privatno volim da slušam i sviram na nastupima jeste “Zlatiborske zore”.

<!—->S kim biste voljeli da se jednog dana nađete na bini?

I to mi se ostvarilo tokom karijere. Imao sam priliku da sa svojim Virtuoz bendom pratim i nastupam sa najvećim imenima sa naše estrade.

Da nijeste harmonikaš, čime biste se bavili?

Vjerujte da nikada nisam o tome razmišljao, jer sebe vidim samo u muzici. Ali vjerovatno bih, da se ne bavim muzikom, morao da se bavim nečim drugim. Siguran sam da bih se snašao i u nekom drugom poslu.

<!—->Šta uvijek nosite sa sobom?

Veliko srce, odgovornost, emociju i iskrenost.

Šta biste poručili mlađem sebi, a šta mladima koji počinju da se bave muzikom?

Sve što sam ja radio u svom djetinjstvu predložio bih i mlađim generacijama koje počinju da se bave muzikom. Talenat mnogo znači, ali recept za uspjeh su puno vježbanja, dobra organizacija i odricanje. Uspjeh i rezultat su zagarantovani.