Skulpture koje izranjaju iz sjećanja i blata

Samostalna izložba Joka Lekića nazvana “Lutum Sacrum” (Sveto blato), otvorena je u okviru festivala Barski ljetopis na platou nekadašnjeg logora na Topolici

“Lutum Sacrum” (Sveto blato) nesvakidašnji je likovno-konceptualni projekat Joka Lekića, koji je sinoć izložen u Pionirskom parku u Baru i već prve večeri postao raritet bARS programa “Barskog ljetopisa”, otvorivši novi prostor za umjetnike čiji rad nije okovan formalnostima, već u polumraku mjesta, koje je Lekiću sveto, dozvoljava publici da individualno doživi njegov izraz.

Na platou nekadašnjeg logora na Topolici Lekićeva prva samostalna izložba okupila je brojnu publiku koja je imala priliku da posmatra njegove skulpture kako izranjaju na trgu, poput arheoloških ostataka jednog neponovljivog trenutka.

Izložba je sirovu materiju, glinu i gips, postavila u središte preispitivanja ljudske prolaznosti i zajedništva, pretvarajući njihovu tehničku privremenost u moćnu metaforu čovjekovog vijeka.

Otvarajući izložbu, voditeljka Elena Tomanović kazala je da svaki Lekićev rad i postavka, kao i ova sinoć, pokazuju da za pravog umjetnika nije nužno formalno univerzitetsko obrazovanje u umjetnosti, već ono nešto što se ne može naučiti, a što Joko ima.

Selektor bARS programa “Barskog ljetopisa” Željko Milović je “Vijestima” kazao da je njegova supruga, zapravo, najveći Lekićev fan, pa zatim i on, a prisjeća se da je prvi Lekićev rad u njihovu kuću ušao tako što je trampljena skulptura za monografiju o crnogorskom roku.

“Joko je, po meni, ključna osoba alternativne scene Bara i žao mi je što nema više volje da se bavi samopromocijom. Ništa logičnije nije bilo nego da Joko bude na bARS-u. Isto tako bi mi bilo drago da ostali alternativni umjetnici, a ima ih dosta, budu idućeg puta na bARS-u, zato što je to nova energija Bara koju ovaj zvanični Bar u ogromnom procentu ne prepoznaje”, poručio je Milović i dodao da, ukoliko u Baru postoji iko ko je blizak savremenoj alternativnoj sceni raznih umjetnosti i kulturnih grana, “to su Joko i njegovi prijatelji”.

Otvarajući izložbu, Milović je istakao da se oni “nadvikuju” jer Lekić nije dao da se donese ozvučenje, i dodao da “ne vidite ništa jer Joko nije dao da se uključi svjetlo – ali to je njegova koncepcija”. Naglasio je da većina Lekićevih radova sinoć nije bila na izložbi jer ih je podijelio ljudima, pa ih više nema kod njega, a siguran je da ni sam autor ne zna gdje se danas nalaze.

Centralni dio večeri činio je participativni performans “Gest iz blata”, u kojem je publika učestvovala tako što su svi prisutni bili pozvani da ostave sopstveni otisak u zajedničkoj gromadi žive gline, čime su učestvovali u stvaranju kolektivne skulpture.

Prelivanjem te mase tečnim gipsom pred sam kraj večeri autor je okamenio taj zajednički trenutak, transformišući obično ljudsko blato (Lutum) u posvećeni, trajni umjetnički čin (Sacrum).

Dugo se pod Rumijom čeka Lekićeva samostalna postavka. To najbolje znaju Barani, a znaju i zašto su je dugo čekali, pa nikoga nije iznenadilo kada je autor prisutne, pri zvaničnom otvaranju, pozdravio riječima: “Hvala vam, dobro došli.”

U razgovoru s “Vijestima” Lekić pojašnjava da je Milovićeva upornost ono što ga je natjeralo da izađe iz svoje čaure, a kroz šalu kaže da će dobro razmisliti prije nego što se ponovo upusti u ovako zahtjevan projekat, mada mu je drago što su uspjeli da ga realizuju i što je publika imala priliku da ga vidi upravo na ovoj lokaciji.

Govoreći o neobičnom nazivu izložbe, Lekić je pojasnio da je “Sveto blato” izabrao polazeći od mišljenja da je svaki umjetnik zapravo alhemičar, koji na ovaj ili onaj način izvodi čin metamorfoze i dodaje dio sebe u taj proces. Za njega se ta metamorfoza dešava u glini – blatu.

U svojoj prepoznatljivoj skromnosti, na pitanje zbog čega su baš ove skulpture i crteži dio izložbe, Lekić odgovara: “Zato što to umijem da napravim”. Pojašnjava da iza njegovih djela stoje uglavnom njegovo slobodno vrijeme i “prazna glava”.

Pojašnjava da je najčešći dojam da umjetnici određenoj ideji pristupaju s predumišljajem i jasno definisanim konceptom. Kod njega, ipak, to često nije slučaj, već proces oslobađanja, a njegova djela su često iznenađenje i za njega samoga.

“Kad počnem da radim skulpturu, uglavnom imam okvirnu predstavu o tome šta će ona postati, ali nikada ne znam u potpunosti kako će izgledati na kraju. Taj proces je za mene prije svega način ličnog izražavanja i unutrašnja potreba. Sama forma razvija se spontano, kroz dijalog između materijala i mene”, rekao je Lekić.

Upravo u toj neizvjesnosti i slobodi stvaranja Lekić pronalazi najveću inspiraciju, u tišini i miru svog ateljea na Topolici.

Joko Lekić (1982, Bar), profesor italijanskog jezika i književnosti, prosvjetni radnik i vizuelni umjetnik, prepoznat je kao jedan od začetnika barskog alternativnog likovnog novog talasa. U svoj izraz unosi elemente pop-kulture, fantastike i subkulture, a do sada je izlagao na značajnim manifestacijama i izložbama kao što su “Artifacts Exhibition”, “OnART – Bar”, “Art Weekend”, “Street in Art” i “Čedo i njegova djeca”.

Jedan je od pokretača platforme “Strip Art Bar”, dok u privatnom ateljeu kontinuirano razvija autentičan vajarski i crtački opus, istražujući mitske, sakralne i arhetipske motive.