Snovi izraelskih desničara o „Velikom Izraelu“

Izrael nikada nije zvanično utvrdio svoje granice, ali doseljenici i pojedini ministri odavno razmatraju ideju proširenja zemlje. Šta se krije iza koncepta „Velikog Izraela“?

Danijela Vajs pred kamerom drži geografsku kartu Bliskog istoka s natpisom „Obećana zemlja“ i kaže: „To je Božje obećanje precima jevrejskog naroda.“ Karta prikazuje jevrejsku državu koja ne obuhvata samo okupirana palestinska područja i anektiranu Golansku visoravan, već i djelove Jordana, Libana, Egipta, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije. To područje daleko premašuje takozvanu „Zelenu liniju“ koja od 1949. međunarodnopravno definiše granice Izraela. „To je 3.000 kilometara – gotovo koliko i Sahara“, kaže Vajs.

Vajs – koju neki nazivaju i „kumom izraelskog naseljeničkog pokreta“ – govori o „Velikom Izraelu“. Na hebrejskom: „Eretz Israel HaShlema“. U prevodu to ne znači „Veliki Izrael“, nego „cijeli“ ili „potpuni“ Izrael. Riječ je o ekspanzionističkom konceptu iz Biblije koji je posebno popularan u redovima izraelske desnice.

„Zagovornicima politike naseljavanja, poput ministra finansija Bezalela Smotriča ili ministra bezbjednosti Itamara Ben Gvira, nije stalo do toga da Izrael povećaju, nego da dovrše djelo“, objašnjava istoričar Gil Šohat u razgovoru za DW. „Za njih je polaganje prava na čitavu istorijsku Palestinu, ili Eretz Israel, kako je oni nazivaju, božansko obećanje“, kaže Šohat, koji u Tel Avivu vodi predstavništvo njemačke Fondacije Roza Luksemburg, bliske njemačkoj stranci Ljevica.

U zavisnosti od tumačenja, koncept obuhvata različita područja. Jedni pod tim podrazumijevaju, uz trenutno međunarodnopravno priznatu državnu teritoriju unutar linije primirja iz 1949. godine (Zelena linija), i palestinska područja koja Izrael okupira od 1967. – Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu – anektiranu Golansku visoravan, kao i Sinajsko poluostrvo koje je Izrael vratio Egiptu.

Drugi teže cjelokupnom području obećanom u Bibliji – od egipatskog Nila do Eufrata koji protiče kroz današnju Tursku, Siriju i Irak. Riječi Danijele Vajs nijesu nove – potiču iz intervjua australijskoj televiziji ABC News iz 2014. godine. Ali njene ideje su od tada u izraelskoj politici samo dodatno ojačale, dijelom i u pozadini rata koji Izrael vodi na Bliskom istoku od oktobra 2023.

Tako je ministar finansija Bezalel Smotrič još u martu 2023. izazvao diplomatski skandal na skupu u Parizu, govoreći za govornicom obljepljenom kartom „Velikog Izraela“. Na karti nijesu samo palestinska područja koja Izrael trenutno okupira proglašena izraelskom teritorijom, već i susjedna država Jordan. Godinu kasnije, Smotrič je za njemačko-francuski kanal ARTE izjavio da je „budućnost Jerusalima“ da se „proširi sve do Damaska“.

I premijer Benjamin Netanjahu više puta se oglašavao o tom konceptu. U septembru 2024. predstavio je svoje planove za „dan nakon rata u Gazi“ i pritom prikazao kartu na kojoj je Zapadna obala u potpunosti anektirana.

U avgustu 2025. izjavio je za izraelski kanal i24NEWS da se osjeća „snažno povezanim“ s vizijom „Velikog Izraela“, nakon čega su Egipat i Jordan zatražili pojašnjenje.

Od američke strane Netanjahu je dobio podršku. U februaru ove godine američki ambasador u Izraelu Majk Hakabi rekao je američkom voditelju podkasta Takeru Karlsonu da bi bilo „u redu“ kada bi Izrael preuzeo čitav Bliski istok, kako je obećano u Bibliji.

U Knjizi postanja (15,18–21) Abrahamu i njegovim potomcima obećava se zemlja od Nila do Eufrata. Cionistički teoretičari kasnije su se u svojim spisima pozivali na te biblijske granice. Iako Teodor Hercl nikada nije konkretno odredio granice buduće jevrejske države, u svojim dnevnicima je ideju biblijskih granica, koju je zastupao njegov saradnik Maks Bodenhajmer, opisao kao „izvrsnu“.

Vladimir Zeev Žabotinski bavio se tom idejom i politički i kroz muziku. U svojoj pjesmi „Smol Ha'Yarden“ (Istočna obala Jordana), koja je kasnije postala himna omladinskog pokreta „Betar“, svaka strofa završava stihom: „Jordan ima dvije obale – ova pripada nama, a i ona druga takođe.“

Žabotinskijev pokret „Betar“ povezuje se s revizionističkim cionizmom, ekspanzionističkom strujom unutar cionističkog pokreta koja se smatra pretečom desnih stranaka poput Netanjahuovog Likuda. Otac Benjamina Netanjahua, Benzion Netanjahu, i sam je bio aktivan u Žabotinskijevom revizionističkom pokretu i neposredno prije njegove smrti kratko je radio kao njegov sekretar. Žabotinski je takođe neko vrijeme bio vrhovni komandant cionističke paravojne organizacije „Irgun Cvai Leumi“, koja je na svom logotipu i plakatima prikazivala koncept „Velikog Izraela“.

I prvi izraelski premijer David Ben-Gurion razmatrao je ideju biblijski definisanog Izraela, ali je na kraju odabrao pragmatičan kurs: najprije osnivanje suverene jevrejske države, a tek potom ekspanzija. Granice novoosnovane izraelske države ostavio je otvorenim u Deklaraciji nezavisnosti iz 1948. godine – odškrinuta vrata za moguća kasnija teritorijalna proširenja.

U govoru iz 1937. ovako je formulisao svoje stavove:

„Prihvatanje plana podjele ne obavezuje nas da se odreknemo Transjordanije. Niko od nas ne može zahtijevati da se odreknemo svoje vizije. Prihvatićemo državu u granicama koje su danas utvrđene, ali granice cionističkih nastojanja stvar su jevrejskog naroda i nijedan spoljašnji faktor ih neće ograničiti.“

Već nakon Rata za nezavisnost 1948. Izrael je kontrolisao znatno veća područja nego što je planom podjele Ujedinjenih nacija bilo predviđeno za buduću izraelsku državu: umjesto izvorno dodijeljenih 56 odsto, radilo se o oko 77 odsto bivše britanske mandatne teritorije. Nakon Šestodnevnog rata 1967. pridružili su se Istočni Jerusalim, Zapadna obala, Pojas Gaze, Golanska visoravan i Sinaj.

Uz izuzetak Sinaja, koji je vraćen u mirovnom sporazumu s Egiptom, ta područja od tada su okupirana. Međunarodno pravo ih ne priznaje kao izraelsku državnu teritoriju. Ali većina izraelskog stanovništva ih prihvata kao državnu teritoriju, kaže Šohat:

„Gotovo je šezdeset godina otkako je Izrael okupirao ta područja. Čak i u udžbenicima liberalnih škola u Tel Avivu, Zapadna obala i Gaza dio su izraelske državne teritorije.“

Danas, prema podacima UN, više od 700.000 izraelskih naseljenika živi na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Na Golanskoj visoravni procjene se kreću između 23.000 i 31.000. Oko 20.000 Druza ostalo je na tom području i nakon izraelske aneksije. Savjet bezbjednosti UN sve izraelske naseljenike s one strane Zelene linije smatra kršenjem međunarodnog prava. Međunarodni sud pravde proglasio je u jednom mišljenju iz 2024. okupaciju nezakonitom.

Danas ideja „Velikog Izraela“, uprkos rastućoj podršci, nije ušla u izraelski mejnstrim, smatra Šohat.

„Okupacija istorijske Palestine – dakle Izraela, Zapadne obale i Gaze – normalizovana je. Normalizaciju trajnih naselja na jugu Libana ili u djelovima Sirije još ne vidim. Ali to bi moglo da se promijeni ako ne bude ozbiljnog otpora.“

Otpor postoji, kako unutar, tako i van Izraela. Uprkos tome, ideja proširenja državne teritorije odavno je naišla na odjek u izraelskoj vladi. Nedavno, u martu 2026. godine, ministar finansija Smotrič zatražio je aneksiju južnog Libana.

Na konferenciji naseljeničke organizacije „Nahala“ 2024. godine, Smotrič, Ben Gvir i Vajs otvoreno su zagovarali „dobrovoljnu emigraciju“ Palestinaca iz Gaze. Ben Gvir je tada izjavio:

„Ako ne želimo još jedan 7. oktobar, moramo se vratiti kući i kontrolisati Gazu. Moramo pronaći zakonit put za dobrovoljnu emigraciju i uvesti smrtnu kaznu za teroriste.“

Dvije godine kasnije čini se da je svom cilju korak bliže: 30. marta izraelski parlament usvojio je zakon koji uvodi smrtnu kaznu za Palestince koje izraelski vojni sudovi u okupiranim palestinskim područjima osude za „terorizam“ sa smrtnom posljedicom.